Petrova je propovijed na dan Duhova odlučila o budućim planovima i aktivnostima većine apostola u njihovim nastojanjima da proglase evanđelje kraljevstva. Petar je bio istinski utemeljitelj kršćanske crkve; Pavao je pronio kršćansku poruku nežidovima, dok su je grčki vjernici proširili cijelim Rimskim carstvom. Dok su Židovi koji su bili sputani tradicijom i dominacijom svećenstva kao narod odbili prihvatiti bilo Isusovo evanđelje o Božjem očinstvu i bratstvu ljudi ili Petrov i Pavlov proglas Kristova uskrsnuća i uzašašća (buduće kršćanstvo), pokazalo se da je ostatak Rimskog carstva bio spreman prihvatiti kršćanska učenja koja su bila u procesu formiranja. Ondašnja je zapadna civilizacija bila intelektualna, umorna od ratovanja i puna skepticizma prema postojećim religijama i kozmičkim filozofijama. Narodi zapadnog svijeta, baštinici grčke kulture, su imali cijenjenu tradiciju znamenite prošlosti. Izgradili su bogatu baštinu velikih postignuća u filozofiji, umjetnosti, književnosti i političkom napretku. Ali sa svim tim postignućima, nisu imali religiju koja je mogla zadovoljiti čovjekovu dušu. Njihove duhovne čežnje nisu bile utažene. Na takvu su scenu ljudskog društva iznenada stupila Isusova učenja u okviru kršćanske poruke. I tako je gladnim srcima tih zapadnih naroda predočen novi način življenja. Ova je situacija smjesta uzrokovala sukob između starijih religioznih običaja i nove kršćanske verzije Isusove poruke svijetu. Takav sukob je morao voditi bilo odlučnoj pobjedi novog učenja, pobjedi starog učenja ili nekom stupnju kompromisa. Povijest pokazuje da se borba završila kompromisom. Kršćanstvo se osmjelilo pružiti mnogo više nego što je bilo koji narod bio u stanju asimilirati u jednoj ili dvije generacije. Ono nije bilo Isusov jednostavni duhovni poziv ljudskim dušama; rano je zauzelo odlučan stav prema vjerskim obredima, obrazovanju, magiji, medicini, umjetnosti, književnosti, pravu, vladi, moralu, seksualnim pravilima ponašanja, mnogoženstvu i u nekoj mjeri, čak i ropstvu. Kršćanstvo nije došlo samo kao nova religija na što su cijelo Rimsko carstvo i sav Orijent čekali već kao novi poredak ljudskog društva. A takva je pretencioznost brzo dovela do iznenadnog društveno-moralnog sukoba ove dobi. Isusovi ideali, u interpretaciji grčke filozofije i u podruštvljenju kršćanstva, hrabro su djelovali kao izazov tradicijama ljudskog roda utjelovljenim u etici, moralu i religijama zapadne civilizacije. Kršćanstvo je isprva pridobilo obraćenike jedino iz nižih društvenih i ekonomskih slojeva. No, od početka drugog stoljeća, najbolji dio grčko-rimske kulture se sve više počeo okretati ovom novom redu kršćanskog vjerovanja, ovom novom konceptu životnog nauma i cilja egzistencije. Kako je ova nova poruka židovskog porijekla koja je umalo doživjela neuspjeh u svojoj rodnoj zemlji, bila u stanju tako brzo i učinkovito pridobiti najbolje umove Rimskog carstva Trijumf kršćanstva nad filozofskim religijama i mističkim kultovima treba zahvaliti: 1. Organizaciji. Pavao je bio odličan organizator i njegovi sljedbenici su nastavili slijediti njegov primjer. 2. Kršćanstvo je temeljito helenizirano. Ono je usvojilo najbolje aspekte grčke filozofije i židovske teologije. 3. Ali najbolje od svega, sadržavalo je novi i visoki ideal, odjek Isusovog života darivanja i odraz njegove poruke spasenja za cijelo čovječanstvo. 4. Kršćanske vođe su bile spremne učiniti takve kompromise s Mitraizmom da je bolja polovica njegovih sljedbenika prišla antiohijskom kultu. 5. Kasnije generacije kršćanskih vođa su također bile voljne učiniti nove kompromise s poganizmom, tako da je čak i rimski car Konstantin prešao na novu religiju. No, kršćani su se mudro pogodili s poganima tako što su usvojili pagansku ritualnu raskoš, dok su u isto vrijeme naveli pagane da prihvate heleniziranu verziju Pavlovog kršćanstva. Bolje su se nagodili s poganima nego s poklonicima mitraičkog kulta, ali su i iz ovog kompromisa izašli kao pobjednici jer su uspjeli ukloniti dosta nemoralnosti kao i mnoge istinski prijekorne običaje ove perzijske misterije. Mudro ili ne, ove rane kršćanske vođe su svjesno kompromitirale Isusove ideale u nastojanju da spase i unaprijede mnoge njegove ideje. I pri tome su bili jako uspješni. Ali pazite, jer se i pored ovih kompromisa Učiteljevi ideali još uvijek kriju u njegovom evanđelju i oni će na kraju nametnuti svoju punu snagu nad svijetom. Ovom poganizacijom kršćanstva, stari poredak je izvojevao mnoge manje pobjede ritualističke prirode, ali kršćani su stekli sljedeće prednosti: 1. Nastupio je novi i daleko viši stadij ljudske moralnosti. 2. Svijet je primio novu i znatno napredniju koncepciju Boga. 3. Nada u vječni život je postala dijelom uvjerenja priznate religije. 4. Čovjekova gladna duša je dobila Isusa iz Nazareta. Dok su u ovim ranim kompromisima umalo izgubljene mnoge velike istine koje je Isus poučavao, one se još uvijek pritajeno kriju u ovoj religiji poganiziranog kršćanstva ustvari Pavlovoj verziji života i učenja Sina Čovječjega. A čak i prije poganizacije, kršćanstvo je prvo temeljito helenizirano. Kršćanstvo duguje mnogo, mnogo toga Grcima. Jedan se Grk, porijeklom iz Egipta, usudio tako hrabro zauzeti za svoje ideje u Niceji i uputiti tako neustrašiv izazov okupljenim slušateljima da se nisu usudili previdjeti ideju Isusove prirode, zahvaljujući čemu svijet nije izgubio stvarnu istinu o njegovom darivanju. Ime ovog Grka je Atanazije i da nije bilo rječitnosti i logike ovog vjernika, prevladala bi Arijeva uvjerenja. UTJECAJ GRKA Helenizacija kršćanstva je ozbiljno započela tog znamenitog dana kada je apostol Pavao stajao pred Vijećem Areopagusa i rekao atenjanima o "nepoznatom Bogu." Tu, u sjeni Akropole, ovaj je rimski državljanin proglasio tim Grcima svoju verziju nove religije koja je začeta u židovskoj zemlji Galileji. Grčka filozofija je bila neobično slična mnogim Isusovim učenjima. Vezivao ih je zajednički cilj teženje za pojavom individue. Grci su težili za društvenom i političkom pojavom; Isus je težio za moralnom i duhovnom pojavom. Grci su učili intelektualni liberalizam koji vodi političkoj slobodi; Isus je učio duhovni liberalizam koji vodi religioznoj slobodi. Ove dvije ideje su zajednički stvorile novu i snažnu povelju ljudske slobode; nagovijestile čovjekovu društvenu, političku i duhovnu slobodu. Kršćanstvo se pojavilo i prevladalo nad svim drugim religijama prvenstveno zbog sljedeće dvije činjenice: 1. Grčki um je bio voljan posuditi nove i napredne ideje čak i od Židova. 2. Pavao i njegovi sljedbenici su bili spremni na lukave kompromise; bili su oštroumni teološki trgovci. U vrijeme kad je Pavao u Ateni održao propovijed o "Kristu i Onome koji je razapet," Grke je morila duhovna glad; iskreno su tragali za duhovnom istinom s velikom znatiželjom i dubokim zanimanjem. Ne zaboravite da su se Rimljani isprva protivili kršćanstvu, dok su ga Grci prihvatili, i da su zatim Grci doslovce primorali Rimljane da prihvate ovu novu religiju u njezinom novom i izmijenjenom obliku, kao dio grčke kulture. Grci su štovali ljepotu, Židovi su štovali svetost, dok su oba naroda voljela istinu. Grci su stoljećima ozbiljno razmišljali i raspravljali o svim ljudskim problemima društvenim, ekonomskim, političkim i filozofskim samo ne o religiji. Mali broj Grka je obraćao ozbiljniju pažnju na religiju; čak ni svoju vlastitu religiju nisu uzimali ozbiljno. Židovi su stoljećima zanemarivali ova druga misaona područja, dok su se predano posvećivali religiji. Oni su uzimali svoju religiju vrlo ozbiljno, čak preozbiljno. Prosvijetljen Isusovom porukom, sjedinjeni proizvod višestoljećne misli ovih dvaju naroda je ovom prilikom postao pokretačkom snagom novog poretka ljudskog društva i, u određenoj mjeri, novog poretka ljudskog religioznog vjerovanja i prakse. Utjecaj grčke kulture se već bio proširio zemljama zapadnog Mediterana, kada je Aleksandar proširio helenističku civilizaciju bliskoistočnim svijetom. Dok su Grci živjeli u manjim gradovima-državama prilično su ih dobro služile njihova religija i politika, ali problemi su nastupili čim se makedonski kralj odvažio proširiti Grčku i stvoriti carstvo koje se pružalo od Jadranskog mora do Indijskog gorja. Umjetnost i filozofija Grčke su bile pripravne zadaći imperijalnog proširenja, ali to nije bio slučaj s grčkom političkom administracijom i religijom. Nakon što su se gradovi-države Grčke proširili u carstvo, njihovi su ponešto provincijalni bogovi počeli djelovati čudno. Grci su istinski tragali za jednim Bogom većim i boljim Bogom u vrijeme njihova susreta s kršćanskom verzijom starije židovske religije. Helenističko carstvo, kao takvo, nije moglo opstati. Njegov kulturni utjecaj se nastavio, ali se mogao održati samo nakon što je od Zapada osigurao rimsku političku sposobnost za imperijalnu administraciju i nakon što je od Istoka primio religiju s jednim Bogom koji je imao imperijalno dostojanstvo. U prvom stoljeću poslije Krista, helenistička kultura je već dostigla svoju najvišu razinu; njezina retrogresija je već započela; učenje je napredovalo, ali je genij bio u opadanju. Upravo u to vrijeme su Isusove ideje i ideali, djelomično utjelovljeni u kršćanstvu, postali dijelom onoga što je ostalo od grčke kulture i učenja. Aleksandar je krenuo u napad na Istok s kulturnim darom grčke civilizacije; Pavao je napao Zapad kršćanskom verzijom Isusovog evanđelja. A gdje god je širom Zapada prevladala grčka kultura, tu se ukorijenilo helenizirano kršćanstvo. Unatoč tome što je istočna verzija Isusove poruke ostala vjernija njegovim izvornim učenjima, nastavila je slijediti Abnerov beskompromisni stav. Nikad nije napredovala kako je napredovala helenizirana verzija, i s vremenom se izgubila u islamskom pokretu. RIMSKI UTJECAJ Rimljani su hrabro preuzeli grčku kulturu, stavljajući reprezentativnu vladu na mjesto vlade birane ždrijebom. A ta je promjena pogodovala širenju kršćanstva kako je Rim upoznao zapadni svijet s novom tolerancijom prema stranim jezicima, narodima, pa čak i religijama. Velik dio ranog progona kršćana u Rimu bio je isključivo posljedica njihovog nesretnog korištenja izraza "kraljevstvo" u javnim propovijedima. Rimljani su bili trpeljivi prema svim mogućim religijama, ali nisu bili spremni prihvatiti ni najmanji nagovještaj političkog rivalstva. I tako, po okončanju ovih ranih progona koji su u velikoj mjeri počivali na nesporazumu, bila su širom otvorena vrata za širenje religiozne propagande. Rimljanin se zanimao za političku upravu; malo se zanimao za bilo umjetnost i religiju, ali je bio neobično trpeljiv prema oboma. Istočnjački zakon je bio strog i proizvoljan; grčki zakon je bio prilagodljiv i umjetnički; rimski zakon je bio dostojanstven i ugledan. Rimsko obrazovanje je poticalo neusporedivu i tupavu odanost. Rani Rimljani su bili politički odane i blaženo posvećene osobe. Bili su iskreni, entuzijastični i odani svojim idealima, ali nisu imali religiju vrijednu tog imena. Nije čudo da su ih njihovi grčki učitelji bili u stanju uvjeriti da prihvate Pavlovo kršćanstvo. I ovi Rimaljni su bili izvanredan narod. Bili su u stanju vladati Zapadom zato što su bili u stanju vladati sobom. Takvo neusporedivo poštenje, odanost i nepokolebljiva samokontrola su bili idealno tlo za primitak i rast kršćanstva. Ovi grčko-rimski žitelji su postali jednako duhovno odani institucionalnoj crkvi kao što su bili politički odani državi. Rimljani su se protivili crkvi samo kad su u njoj vidjeli rivala državi. Rim, koji je imao malo nacionalne filozofije i domaće kulture, spremno je usvojio grčku kulturu i hrabro prihvatio Krista kao svoju moralnu filozofiju. Kršćanstvo je postalo moralna kultura Rima, ali se teško može reći da je postalo njegova religija u smislu individualnog iskustva u duhovnom rastu onih koji su u tako velikom broju prihvatili ovu novu religiju. Istina, mnoge su osobe doista uspjele prodrijeti ispod površine ove državničke religije i nahraniti svoje duše stvarnim vrijednostima značenja koja su se krila u latentnim istinama heleniziranog i poganiziranog kršćanstva. Stoik je svojim čvrstim apelom na "prirodu i savjest," pripremio cijeli Rim za primitak Krista, barem u intelektualnom pogledu. Rimljanin je po prirodi i učenju bio odvjetnik; štovao je sve zakone, čak i prirodne. A ovom prilikom, u kršćanstvu, on je razabrao u zakonima prirode Božje zakone. Narod koji je mogao proizvesti Cicerona i Vergilija, bio je zreo za Pavlovo helenizirano kršćanstvo. I tako su ti romanizirani Grci primorali Židove i kršćane da dopune svoju religiju filozofijom, da koordiniraju svoje ideje i sistematiziraju svoje ideale, da prilagode svoje vjerske prakse postojećem tijeku života. A svemu ovome je jako pomogao prijevod hebrejskih svetih knjiga i kasnija zabilješka Novog zavjeta na grčkom. Grci su, za razliku od Židova i mnogih drugih naroda, već dugo provizorno vjerovali u besmrtnost u neki oblik života poslije smrti i kako je to bila sama bit Isusovog nauka, kršćanstvo ih je neminovno snažno dojmilo. Zahvaljujući nizu pobjeda grčke kulture i rimske politike, mediteranske zemlje su konsolidirane u jedno carstvo s jednim jezikom i kulturom, što je pripremilo zapadni svijet za jednog Boga. Dok je Judaizam dao ovog Boga, on nije bio prihvatljiv ovim romaniziranim Grcima. Filon je djelomično ublažio njihove primjedbe, ali kršćanstvo im je pružilo bolju koncepciju jednog Boga koju su odveć spremno prihvatili. POD RIMSKIM CARSTVOM Po učvršćenju rimske političke vlasti i po proširenju kršćanstva, kršćani su imali jednog Boga veliki religiozni koncept ali nisu imali države. Greko-Rimljani su se našli u velikom carstvu, ali nisu imalo Boga koji bi poslužio kao prihvatljiv religiozni koncept imperijalnog bogoslužja i duhovnog ujedinjenja. Kršćani su usvojili carstvo; carstvo je usvojilo kršćanstvo. Rimljani su osigurali jedinstvo političke vlasti; Grci su osigurali jedinstvo kulture i učenja; kršćanstvo je osiguralo jedinstvo religiozne misli i prakse. Rim je prevazišao tradiciju nacionalizma svojim imperijalnim univerzalizmom i po prvi put u povjesti stvorio uvjete za zajednički suživot različitih rasa i nacija koje su ako ništa drugo, barem nominalno prihvatile jednu religiju. Kršćanstvo je zadobilo naklonost u Rimu u vrijeme velikog sukoba između entuzijastičnih učenja stoika i mističnih kultova koji su obećavali spasenje. Kršćanstvo je dalo novu i vitalnu utjehu i oslobađajuću snagu duhovno gladnim narodima čiji jezik nije imao riječi za "nesebičnost." To što je dalo najveću snagu kršćanstvu bio je način na koji su njegovi vjernici živjeli živote služitelja, pa čak i način na koji su umirali zbog svoje vjere u vrijeme najranijih drastičnih progona. Zahvaljujući nauku o Kristovoj ljubavi prema djeci, ukinut je nekoć široko rasprostranjeni običaj ubijanja neželjene djece, osobito djevojčica. Rani način kršćanskog bogoštovlja uglavnom je preuzet iz židovske sinagoge, modificiran mitraičkim ritualizmom; kasnije je uveliko dopunjen poganskom pompom. U osnovi ranokršćanske crkve su bili pokršteni grčki obraćenici na judaizam. Od cijele svjetske povijesti, drugo stoljeće poslije Krista je najbolje pogodovalo širenju dobre religije zapadnim svijetom. Kršćanstvo je tijekom prvog stoljeća uspjelo stvoriti situaciju borbom i kompromisom gdje je bilo spremno za ukorijenjenje i brzo širenje. Kršćanstvo je usvojilo cara; car je kasnije usvojio kršćanstvo. Bilo je to odlično doba za širenje nove religije. Vladala je religiozna sloboda; ljudi su putovali s kraja na kraj, dok je misao bila nesputana. Duhovni poticaj nominalno prihvaćenog heleniziranog kršćanstva je stigao u Rim suviše kasno da spriječi već poodmaklo moralno nazadovanje i sve veću rasnu deterioraciju. Ova nova religija je bila kulturna nužda carskog Rima i vrlo je žalosno što nije postala sredstvom duhovnog spasenja u širem smislu. Čak ni dobra religija ne može spasti veliko carstvo od neminovnih posljedica nedostatnog osobnog sudjelovanja u državničkim poslovima, pretjeranog paternalizma, previsokog oporezivanja i zloupotrebe prihoda, neuravnotežene trgovine s Levantom kojom je Rim gubio zlato, raskalašenih gozbi, rimske standardizacije, degradacije žena, ropstva i rasne dekadencije, epidemija i državne crkve koja je institucionalizirana gotovo do točke duhovnog mrtvila. Uvjeti, međutim, nisu bili tako loši u Aleksandriji. Rane škole su očuvale daleko više Isusovih učenja bez kompromisa. Panten je prvo poučio Klementa, a zatim je slijedio Natanija u naviještanju Krista u Indiji. Dok su u izgradnji kršćanstva žrtvovani neki Isusovi ideali, ispravno je zabilježiti da su na kraju drugog stoljeća praktično svi veliki umovi grčko-rimskog svijeta usvojili kršćanstvo. Bližio se konačni trijumf. A to Rimsko carstvo trajalo je dovoljno dugo da osigura opstanak kršćanstva i nakon svog raspada. No, često puno njih razmišlja što bi se dogodilo u Rimu i u cijelom svijetu da je evanđelje kraljevstva bilo prihvaćeno na mjestu grčkog kršćanstva. EUROPSKI SREDNJI VIJEK Crkva, kao privezak društva i saveznik politike, bila je osuđena sudjelovati u intelektualnoj i duhovnoj propasti takozvanog europskog "mračnog doba."Tijekom tog razdoblja, religija je postajala sve više i više monasticizirana, asketicizirana i legalizirana. U duhovnom smislu, kršćanstvo je bilo u hibernaciji. Tijekom te dobi, usporedo s ovom uspavanom i sekulariziranom religijom, tekla je nepresušna rijeka misticizma, fantastičnog duhovnog iskustva koje je graničilo s nestvarnosti i koje je filozofski nalikovalo panteizmu. Za tih mračnih i očajnih stoljeća, religija je gotovo sasvim postala iskustvo iz druge ruke. Individualni čovjek se gotovo sasvim izgubio pred zasjenjujućim autoritetom, tradicijom i diktatima crkve. Nova duhovna opasnost je prijetila od pojave cijele galaksije "svetaca" za koje su ljudi smatrali da imaju posebni utjecaj na božanske sile i da se, navodno, mogu zauzeti za ljude pred Bogovima ako im se ljudi pravilno obrate molitvom. Ali kršćanstvo je bilo dovoljno podruštvljeno i poganizirano da je, unatoč svojoj nemoći da se odupre nastupajućem mračnom dobu, bilo bolje pripremljeno da preživi ovo dugo razdoblje moralne tame i duhovne stagnacije. I ono je uistinu preživjelo dugo pomračenje Zapadne civilizacije i pri svanuću preporoda nastavilo djelovati kao moralni svjetski utjecaj. S rehabilitacijom kršćanstva, po okončanju mračnog doba, došlo je do pojave brojnih sekti kršćanskih učenja, vjerovanja koja su bila prilagođena posebnim intelektualnim, emocionalnim i duhovnim vrstama ljudskih ličnosti. I mnoge od tih posebnih kršćanskih skupina ili religioznih obitelji još uvijek postoje. Povijest kršćanstva pokazuje da je nastalo iz nenamjerne preobrazbe Isusove religije u religiju o Isusu. Nadalje ukazuje na povijest helenizacije, poganizacije, sekularizacije, institucionalizacije, intelektualne deterioracije, duhovne dekadencije, moralne hibernacije, prijetećeg izumiranja, kasnijeg preporoda, rascjepa i skorije relativne rehabilitacije. Takva rodovnica ukazuje na usađenu vitalnost i veliku sposobnost rehabilitacije. A to isto kršćanstvo je danas prisutno u civiliziranom svijetu Zapadnih naroda gdje je suočeno s borbom za opstanak koja je kobnija i teža čak i od strašnih kriza koje obilježavaju njegovu negdašnju borbu za prevlast. Religija je danas suočena s izazovom novog doba znanstvenih umova i materijalističkih tendencija.U toj ogromnoj borbi između svjetovnog i duhovnog, na kraju će pobijediti Isusova religija. SUVREMENI PROBLEM Dvadeseto stoljeće je donijelo nove probleme kršćanstvu i svim drugim religijama. Sa sve većim napretkom civilizacije, sve je bitnije "prvo tražiti nebeske stvarnosti" u svim čovjekovim nastojanjima da stabilizira društvo i olakša rješenje svojih materijalnih problema. Istina često djeluje zbunjujuće, pa čak i obmanjujuće kad se rasparča, fragmentizira, izolira i previše analizira. Živuća istina može biti dobra učiteljica tragatelju za istinom samo ako je prihvaćena u cjelovitosti i kao živuća duhovna stvarnost, a ne kao činjenica materijalne znanosti ili nadahnuće umjetničke intervencije. Religija čovjeku daje otkrivenje njegove božanske i vječne sudbine. Religija je posve osobno i duhovno iskustvo koje se zauvijek mora razlikovati od čovjekovih drugih viših oblika misli, kao što su: 1. Čovjekov logični stav prema pitanjima materijalne stvarnosti. 2. Čovjekovo estetsko cijenjenje lijepog u suprotnosti s ružnim. 3. Čovjekovo etičko priznanje društvenih obveza i političke dužnosti. 4. Čak i čovjekov smisao ljudske moralnosti nije, sam po sebi, religiozan. Religija je osmišljena da nađe te vrijednosti u svemiru koje priznaju vjeru, povjerenje i sigurnost; religija dostiže vrhunac u iskazanju obožavanja. Religija otkriva duši te vrhovne vrijednosti u suprotnosti s relativnim vrijednostima koje su otkriće uma. Čovjek može imati takav nadljudski uvid samo kroz istinsko religiozno iskustvo. Trajni društveni sustav utemeljen na duhovnim stvarnostima koji u sebi nema moralnosti, ne može postojati dulje nego solarni sustav bez gravitacije. Nemojte pokušati zadovoljiti znatiželju ili utažiti sve pritajene pustolovne težnje duše u jednom kratkom životu u tijelu. Budite strpljivi i ne dopustite da vas zavede iskušenje da posrnete u stidne i ništavne pustolovine. Obuzdajte svoje energije i zauzdajte svoje strasti; mirno čekajte veličanstveni razvoj događaja beskrajne karijere progresivne pustolovine i uzbudljivog otkrića. Kad se nađete zbunjeni pitanjem čovjekovog porijekla, ne gubite iz vida njegovu vječnu sudbinu. Ne zaboravite da je Isus ljubio čak i dječicu i da je uvijek isticao veliku vrijednost ljudske ličnosti. Promatrajući svijet, sjetite se da su crne mrlje zla koje vidite uočljive samo u kontrastu s bijelom pozadinom najvišeg dobra. Vi ne vidite samo bijele mrlje dobra koje su lako uočljive zahvaljujući užasu crne pozadine zla. Kad je svijet prepun dobrih istina koje trebate publicirati i proglasiti, čemu usmjeravati toliku pažnju na zlo u svijetu, samo zato što djeluje činjenicom Ljepote duhovnih vrijednosti istine su daleko ugodnije i inspirativnije od fenomena zla. U religiji, Isus je zagovarao i slijedio iskustvenu metodu, upravo kao što suvremena znanost slijedi ekperimentalnu vještinu. Čovjek nalazi Boga vodstvom duhovnog uvida, ali on prilazi ovom uvidu duše kroz ljubav prema lijepom, težnju za istinom, odanost dužnosti i obožavanje božanske dobrote. A od svih tih vrijednosti, ljubav je ta koja vodi stvarnom uvidu. MATERIJALIZAM Znanstvenici su nenamjerno gurnuli čovječanstvo u materijalističku paniku; započeli su proces nepromišljenog pražnjenja konta višestoljećnih moralnih resursa, ali ta banka ljudskog iskustva ima na depozitu bogate duhovne resurse; ona ima dovoljno resursa da zadovolji obveze koje mu se nameću. Samo nerazborit čovjek može pasti u paniku zbog duhovnih resursa ljudskog roda. Po okončanju materijalističko-sekularne panike, Isusova religija neće bankrotirati. Duhovna banka kraljevstva nebeskog mora isplatiti vjeru, nadu i moralnu sigurnost za sve koji se oslanjaju na nju "u Njegovo ime." Bez obzira na prividni sukob između materijalizma i Isusovih učenja, budite uvjereni da će u budućim dobima u potpunosti pobijediti Učiteljev nauk. U stvarnosti, istinska religija ne može biti upletena u bilo kakav sukob sa znanošću; ona se ni na koji način ne bavi materijalnim pitanjima. Religija je jednostavno ravnodušna, premda suosjećajna, prema znanosti, dok je jako zainteresirana za znanstvenika. Potraga za pukim znanjem, bez popratnog tumačenja mudrosti i duhovnog uvida religioznog iskustva, na kraju vodi pesimizmu i ljudskom očaju. Malo znanja je doista obeshrabrujuće. Sada je završen nagori dio materijalističkog doba; već počinje svitati dan boljeg razumijevanja. Filozofija viših umova znanstvenog svijeta više nije posve materijalistična, iako običan svijet još uvijek naginje u tom smjeru zbog ranijih učenja. Ali ovo doba fizičkog realizma je samo jedna prolazna epizoda u čovjekovom životu na zemlji. Suvremena znanost je ostavila istinsku religiju Isusova učenja prevedena u živote njegovih vjernika nedirnutu. Znanost se samo može pohvaliti uništenjem djetinjastih iluzija pogrešnih tumačenja života. Znanost je kvantitativno iskustvo, a religija je kvalitativno iskustvo, što se tiče čovjekova života na zemlji. Znanost se bavi pojavama; religija se bavi izvorima porijekla, vrijednostima i ciljevima. Navesti određene uzroke kao objašnjenje određenih fizičkih posljedica znači priznati vlastito neznanje o postojanju krajnosti i na koncu samo vodi znanstvenika ravno do prvog uzroka Oca Svih na Raju. Čovjek je uznemiren iznenadnim prijelazom iz doba čuda u doba strojeva i umjetne inteligencije. Oštroumnost i dosjetljivost lažnih filozofija mehanizma pobijaju svoje vlastite mehanističke tvrdnje. Fatalistična dosjetljivost uma čovjeka-materijaliste zauvijek opovrgava sve njegove tvrdnje da je svemir slijepi i besciljni fenomen energije. Mehanistički naturalizam nekih navodno obrazovanih ljudi i nepromišljeni sekularizam običnog svijeta se isključivo bave stvarima; oni nemaju stvarnih vrijednosti, ovlaštenja i zadovoljstava duhovne naravi, niti imaju vjere, nade i vječne sigurnosti. Jedan od velikih problema suvremenog života je da čovjek misli da je suviše zauzet da nađe vremena za duhovnu meditaciju i vjersku odanost. Materijalizam svodi čovjeka na razinu bezdušnog automata koji nije ništa drugo nego aritmetički simbol koji beznadežno ulazi u matematičku formulu jednog neromantičnog i mehanističkog svemira. No, odakle dolazi sav taj golemi svemir matematike, ako ne od Glavnog Matematičara Znanost može voditi duge rasprave o konzervaciji tvari, ali religija opravdava očuvanje ljudskih duša ona se bavi njihovim iskustvom s duhovnim stvarnostima i vječnim vrijednostima. Suvremeni materijalistički sociolog prouči društvenu zajednicu, napiše izvješće o stanju stvari i ostavi ljude onako kako ih je i našao. Prije dvije tisuće godina, neuki Galilejci su vidjeli kako je Isus položio svoj život kao duhovni doprinos čovjekovom unutarnjem iskustvu, i zatim su otišli i okrenuli naglavačke cijelo Rimsko carstvo. No, religiozne vođe čine veliku grešku kad pozivaju suvremene ljude u duhovnu bitku služeći se srednjovjekovnim trubama. Religija mora naći nove i ažurne parole. Ni demokracija niti bilo koja druga politička panaceja neće zauzeti mjesto duhovnog napretka. Lažne religije mogu biti stvar izbjegavanja stvarnosti, ali Isus je u svom evanđelju doveo smrtnog čovjeka do samog ulaza u vječne stvarnosti duhovnog napretka. Reći da se um "pojavio" iz materije ne objašnjava ništa. Da svemir nije ništa drugo nego mehanizam i da um nije odvojen od materije, nikad ne bi mogla postojati dva različita tumačenja bilo koje pojave. Pojmovi istine, ljepote i dobrote ne ulaze u sastav bilo fizike ili kemije. Stroj ne može znati, a pogotovu ne može znati istinu, težiti za ispravnošću i njegovati dobrotu. Znanost može biti fizička disciplina, ali um znanstvenika koji raspoznaje istinu odmah postaje nadmaterijalan. Materija ne zna istinu, ne može voljeti milost i ne može uživati u duhovnim stvarnostima. Moralna uvjerenja utemeljena na duhovnom prosvjetljenju i ukorijenjena u ljudskom iskustvu, jednako su stvarna i sigurna kao matematički zaključci utemeljeni na fizičkim opažanjima, samo na drugoj i višoj razini. Da čovjek nije ništa više nego stroj, ljudi bi reagirali manje ili više jednako na materijalni svemir. Ne bi bilo individualnosti, a još manje ličnosti. Činjenica apsolutnog mehanizma Raja u središtu svemira nad svemirima, u prisutnosti bezuvjetne volje Drugog Izvora i Centra, zauvijek onemogućuje da kozmički zakoni postanu isključivi deterministički faktori. Materijalizam postoji, ali nije isključiv; mehanizam postoji, ali nije bezuvjetan; determinizam postoji, ali nije jedini. Konačni svemir materije bi s vremenom postao jednolik i deterministički da nije spojene prisutnosti uma i duha. Utjecaj kozmičkog uma neprestano unosi spontanost čak i u materijalne svjetove. Sloboda ili inicijativa u bilo kojoj domeni egzistencije izravno je proporcionalna stupnju duhovnog utjecaja i kontrole kozmičkog uma; u ljudskom iskustvu, to znači stupnju aktualnosti činjenja "Očeve volje." I tako, kada jednom krenete u potragu za Bogom, to je uvjerljiv dokaz da je Bog već pronašao vas. Iskrena potraga za dobrotom, ljepotom i istinom, vodi do Boga. A svako znanstveno otkriće potvrđuje da u svemiru istodobno postoje sloboda i jednolikost. Osoba koja učini otkriće prvo mora imati slobodu otkrića. Kad predmet opservacije ne bi bio stvaran i naizgled jednolik, on ne bi mogao postati poznat kao predmet. RANJIVOST MATERIJALIZMA Kako je glupo kad čovjek- materijalista dopusti da ga tako ranjive teorije kao što su ideje mehanističkog svemira liše bogatih duhovnih resursa osobnog iskustva istinske religije. Činjenice se nikad ne protive stvarnoj duhovnoj vjeri; no, to može biti slučaj s teorijama. Znanost se prije treba posvetiti uništenju praznovjerja, nego nastojanju da opovrgne religioznu vjeru čovjekovo vjerovanje u duhovne stvarnosti i božanske vrijednosti. Znanost čovjeku treba biti materijalno na usluzi onako kako mu religija treba biti duhovno na usluzi: proširiti njegove životne vidike i uvećati njegovu ličnost. Istinska znanost ne može održati dulji spor s istinskom religijom."Znanstveni metod"nije ništa drugo nego intelektualno mjerilo materijalnih pustolovina i fizičkih postignuća. Ali kako je u svojoj prirodi materijalna i posve intelektalna, znanost je doslovce beskorisna u procjeni duhovnih stvarnosti i religioznih iskustava. Tu počiva nedosljednost suvremenog mehaniste: Da je ovo posve materijalan svemir i da čovjek nije ništa drugo nego stroj, ne samo što takav čovjek ne bi bio u stanju sebe prepoznati kao stroj, već takav ljudski stroj ne bi bio svjestan činjenice postojanja takvog materijalnog svemira. Materijalistička zbrka i očaj mehanističke znanosti nisu uspjeli prepoznati prisutnost duha u umu znanstvenika koji formira tako pogrešne i samokontradiktorne pojmove materijalističnog svemira. Rajske vrijednosti vječnosti i beskonačnosti, kao i istine, ljepote i dobrote, počivaju u činjenicama fenomena vremensko-prostornih svemira. No, samo oko vjere smrtnika koji je rođen od duha može otkriti i raspoznati ove duhovne vrijednosti. Stvarnosti i vrijednosti duhovnog napretka nisu "psihološka projekcija" uzvišeno sanjarenje materijalnog uma.Takve stvari su duhovni nagovještaji Ispravljača koji živi u umu, Božjeg duha u umu čovjeka. Ne dopustite svojim diletantskim idejama maglovitih spoznaja "relativiteta" da ometu vašu spoznaju Božje vječnosti i beskonačnosti. U svom pokušaju postignuća samoizražaja, ne zaboravite ostaviti prostora izražaju Fragmentu Boga, manifestaciji vašeg stvarnog i boljeg "ja." Da materijalni čovjek stvarno živi u posve materijalnom svemiru, on nikada be bio u stanju stvoriti ideju o mehanističkom karakteru takve isključivo materijalne egzistencije. Ovaj mehanistički koncept svemira je sam po sebi nematerijala umna pojava a sav um ima nematerijalno porijeklo unatoč tome što se čini da njime upravljaju materijalni uvjeti i mehanistička kontrola. Djelomično razvijen mentalni mehanizam smrtnog čovjeka nije obdaren značajnijom dosljednošću i mudrošću. Čovjekova uobraženost često nadilazi njegov razum i izmiče njegovoj logici. Pesimizam najpesimističnijeg materijaliste je sam po sebi dovoljan dokaz da svemir tog pesimiste nije posve materijalan. Optimizam i pesimizam su konceptualne reakcije u umu koji je svjestan vrijednosti kao i činjenica. Da je svemir doista ono za što ga materijalista drži, čovjek kao ljudski stroj ne bi mogao svjesno spoznati tu činjenicu. Da um koji je rođen od duha nema svijesti o konceptu vrijednosti, taj čovjek ne bi mogao prepoznati bilo činjenicu kozmičkog materijalizma ili mehanističke fenomene kozmičkog djelovanja. Niti jedan stroj ne može biti svjestan prirode ili vrijednosti drugog stroja. Mehanistička filozofija života i svemira ne može biti znanstvena, jer znanost prepoznaje i priznaje samo materijalne predmete i činjenice. Filozofija neminovno nadilazi znanost. Čovjek je materijalna činjenica prirode, ali njegov život kao fenomen nadilazi materijalne razine prirode tako što ispoljava kontrolna obilježja uma kao i stvaralačke osobine duha. Čovjekovo iskreno nastojanje da postane mehanist predstavlja tragičan dokaz njegovog uzaludnog nastojanja da počini intelektualno i moralno samoubojstvo. Ali on to ne može učiniti. Da je svemir posve materijalan i da je čovjek samo stroj, ne bi bilo znanosti koja znanstveniku daje hrabrosti da postulira ovu mehanizaciju svemira. Strojevi ne mogu mjeriti, klasificirati niti ocijeniti sami sebe.Takvo znanstveno djelo jedino može proizvesti entitet koji nadilazi status stroja. Da kozmička stvarnost nije ništa više nego jedan veliki stroj, čovjek bi morao biti vanjski i zaseban dio svemira da bude u stanju prepoznati takvu činjenicu i postati svjestan vlastitog uvida u takvu procjenu. Da je čovjek samo stroj, kakvom bi vještinom došao do uvjerenja ili tvrdnje da zna da je samo stroj Iskustvo samosvjesne procjene vrijednosti svoga ja nikada nije osobina pukog stroja. Samosvjestni i javno priznati odanik mehanizma je najbolji mogući odgovor na mehanizam. Ako je mehanizam činjenica, ne može postojati samosvjesni odanik mehanizma. Također je istina da čovjek prvo mora biti moralna osoba da može počiniti nemoralna djela. Sama obrana materijalizma podrazumijeva nadmaterijalnu svijest uma koji se usuđuje založiti za takve dogme. Stroj može nazadovati, ali ne i napredovati. Strojevi ne mogu misliti, stvarati, sanjati, težiti, idealizirati, gladnjeti za istinom ili žednjeti za ispravnosti. Oni ne mogu nadahnuti svoje živote težnjom da služe drugim strojevima i ne mogu odabrati za cilj svog vječnog napretka vrhovni cilj pronalaženja Boga i nastojanja da budu poput njega. Strojevi ne mogu biti intelektualni, emocionalni, estetski, etički, moralni ili duhovni. Umjetnost dokazuje da čovjek nije nalik stroju, ali ne dokazuje njegovu duhovnu besmrtnost. Umjetnost je smrtna morontija, posrednička domena između materijalnog čovjeka i duhovnog čovjeka. Poezija je čovjekovo nastojanje da pređe s materijalnih stvarnosti na duhovne vrijednosti. U visokoj civilizaciji, umjetnost humanizira znanost, dok nju samu produhovljuje istinska religija uvid u duhovne i vječne stvarnosti. Umjetnost predstavlja ljudsku i vremensko-prostornu procjenu stvarnosti. Religija je božansko prihvaćanje kozmičkih vrijednosti i podrazumijeva vječni napredak u duhovnom usponu i ekspanziji. Vremenska umjetnost je opasna samo ako postane slijepa pred standardima duha božanskih uzoraka koji su odražaj vječnosti u stvarnosnim sjenama vremena. Istinska umjetnost je djelotvorna manipulacija materijalnih predmeta života; religija je oplemenjujuća preobrazba materijalnih činjenica života koja naprestano teži duhovnoj procjeni umjetnosti. Kako je glupo pretpostaviti da čovjek-automat može biti u stanju spoznati filozofiju automatizma i kako se smiješno usuditi formirati takve koncepcije o svojim bližnjim kolegama kao automatima! Ni jedno znanstveno tumačenje materijalnog svemira nema vrijednosti, osim ako pruža dužno priznanje znanstveniku. Ni jedna ocjena umjetnosti nije autentična ako ne poklanja vrijedno priznanje umjetniku. Nikakva procjena morala nije vrijedna ako ne uključuje moralistu. Nikakvo priznanje filozofije ne može biti poučno ako zatvori oči pred filozofom, a religija ne može postojati bez stvarnog iskustva religioniste koji u sastavu i u procesu ovog iskustva nastoji pronaći i upoznati Boga. Ni sam svemir nad svemirima nema vrijednosti bez JA JESAM, beskonačnog Boga koji je njegov stvoritelj i upravitelj. Odanici mehanizma humanisti imaju tendenciju da se besciljno predaju materijalnim strujama. Idealisti i odanici spiritizma se usuđuju inteligentno i energično koristiti svoja vesla da izmijene naočigled čisto materijalni pravac energetskih struja. Znanost postoji zahvaljujući matematici uma; glazba izražava tempo emocija. Religija je duhovni ritam duše u vremensko-prostornom skladu s višim i vječnim melodijskim mjerilima Beskonačnosti. Religiozno iskustvo je nešto u ljudskom životu što uistinu nadilazi matematiku. U jeziku, abeceda predstavlja mehanizam materijalizma, dok riječi izražavaju značenje tisuću misli, velikih ideja i plemenitih ideala ljubavi i mržnje, kukavičluka i hrabrosti predstavljajući umne izvedbe koje podliježu okvirima materijalnog kao i duhovnog zakona, a kojima upravlja snaga volje određene ličnosti, u granicama postojećeg obdarenja okolnosti. Svemir ne nalikuje zakonima, mehanizmima i jednolikostima koje su predmet znanstvenog otkrića i koje znanstvenici smatraju znanošću, nego nalikuje znatiželjnom, misaonom, kreativnom, asocijativnom, odabirnom znanstveniku koji na taj način promatra kozmičke pojave i klasificira matematičke činjenice koje su svojstvene matematičkim fazama materijalne strane tvorevine. Svemir također ne nalikuje umjetnikovoj umjetnosti, nego poletnom, zanesenom, aspirativnom i progresivnom umjetniku koji želi transcendentirati svijet materijalih predmeta u nastojanju da postigne duhovni cilj. Znanstvenik, a ne znanost, spoznaje stvarnost evolucijskog i progresivnog svemira energije i materije. Umjetnik, a ne umjetnost, demonstrira postojanje prolaznog morontija svijeta koji posreduje između materijalne egzistencije i duhovne slobode. Religionist, a ne religija, pruža dokaza postojanju stvarnosti duha i božanskih vrijednosti koje se susreću u procesu vječnog napretka. SEKULARNI TOTALITARIZAM Ali čak i nakon što materijalizam i mehanizam budu više ili manje iščezli, za njima će ostati poražavajući utjecaj sekularizacije dvadesetog i dvadeset prvog stoljeća koji će nastaviti zagorčavati duhovno iskustvo više milijuna bezazlenih duša. Suvremeni sekularizam proizlazi iz dva svjetska utjecaja. Otac sekularizma je zatucani i bezbožni stav takozvane znanosti devetnaestog i dvadesetog stoljeća ateističke znanosti. Majka suvremenog sekularizma je totalitarna srednjevjekovna kršćanska crkva. Sekularizam je začet kao rastući protest protiv gotovo potpune dominacije institucionalizirane kršćanske crkve nad zapadnom civilizacijom. U prvoj trećini dvadesetog stoljeća, dominantna intelektualna i filozofska klima u europskom i američkom životu je izrazito sekularistička humanistička. Kroz tristo godina, zapadna misao je postajala sve više sekularizirana. Religija je postajala sve više i više nominalan utjecaj, uglavnom ritualistička praksa. Takozvani kršćani zapadne civilizacije su u stvarnosti u velikoj većini nesvjesno postali sekularisti. Bila je potrebna ogromna snaga, moćni utjecaj, da se život i misao zapadnih naroda oslobode od umrtvljujućeg stiska toltalitarne crkvene dominacije. Sekularizam je uspio raskinuti okove crkvene kontrole, ali on trenutno prijeti uspostavom novog i bezbožnog oblika vlasti nad srcima i umovima suvremenih ljudi. Ugnjetačka i diktatorska politička država je izravan proizvod znanstvenog materijalizma i filozofskog sekularizma. Teko što sekularizam oslobodi čovjeka od dominacije institucionalizirane crkve, on ga smjesta prodaje u ponizno robovanje totalitarnoj državi. Sekularizam oslobađa čovjeka od robovanja crkvi samo da ga izdajnički proda u tiraniju političkog i ekonomskog robovanja. Materijalizam poriče Boga, a sekularizam ga jednostavno ignorira; barem je to bio njegov raniji stav. U novije vrijeme, sekularizam je usvojio militantniji stav, usuđujući se da zauzme mjesto religije čijem se totalitarnom ropstvu nekoć opirao. Sekularizam 20-tog i 21 stoljeća podržava tvrdnju da čovjek ne treba Boga. Ali pazite, ova bezbožna filozofija ljudskog društva jedino može voditi nemirima, neprijateljstvu, nesreći, ratu i općesvjetskoj katastrofi. Sekularizam ne može donijeti mir čovječanstvu. Ništa ne može zauzeti mjesto Boga u ljudskom društvu. Obratite pažnju na ovo pitanje i nemojte olako izgubiti vrijedne plodove sekularne pobune protiv crkvenog totalitarizma. Zapadna civilizacija danas uživa mnoge slobode i zadovoljstva koja su proizašla iz ovog sekularnog revolta. Velika pogreška sekularizma je ovo: U revoltu protiv gotovo potpunog crkvenog autoriteta nad ljudskim životom i nakon oslobođenja od takve crkvene tiranije, pobornici sekularizma su krenuli u pobunu protiv samog Boga, bilo otvorenim ili pritajenim metodama. Upravo ovoj sekularističkoj pobuni treba zahvaliti nevjerojatnu kreativnost američkog industijalizma i neviđeni materijalni napredak zapadne civlizacije. I kako je sekularistički revolt otišao predaleko i izgubio iz vida Boga i istinsku religiju, za njim je uslijedila neželjena žetva svjetskih ratova i poremećaja u međunarodnim odnosima. Nije potrebno žrtvovati vjeru u Boga da se uživaju blagodati suvremenog sekularističkog revolta: tolerancija, društvena služba, demokratska vlast i građanska sloboda. Sekularisti nisu morali antagonizirati istinsku religiju da unaprijede znanost i obrazovanje. Ali sekularizam nije jedini koji je vodio ostvarenju tih skorijih postignuća naprednijeg življenja. Iza tih dobitaka 20-tog i 21 stoljeća kriju se ne samo znanost i sekularizam, već i neprepoznati i nepriznati duhovni učinci učenja i života Isusa iz Nazareta. Bez Boga bez religije znanstveni sekularizam nikada ne može koordinirati svoje snage, uskladiti svoje različite i proturiječne interese, rase i nacionalizme. Sekularističko ljudsko društvo, unatoč svom neusporedivom materijalnom postignuću, je u polaganom raspadu. Glavna kohezivna sila otpora ovom antagonističkom raspadu je nacionalizam. A nacionalizam je najveća zapreka svjetskom miru. Usađena slabost sekularizma je to što odbacuje etiku i religiju u politici i moći. Jednostvano ne možete utemeljiti bratstvo ljudi dok ignorirate ili negirate Božje očinstvo. Sekularni društveni i politički optimizam je iluzija. Bez Boga, nema te nezavisnost ili slobode, imovine ili bogatstva, koji će dovesti do mira. Potpuna sekularizacija znanosti, obrazovanja, industrije i društva može dovesti samo do katastrofe. Tijekom prve polovine dvadesetog stoljeća, žitelji Zemlje su ubili više ljudskih bića nego tijekom cijele prijašnje povijesti kršćanstva i predkršćanskog doba. A ovo je tek početak kobne žetve materijalizma i sekularizma; svijet će ugledati još strašnija uništavanja. PROBLEM KRŠĆANSTVA Nemojte previdjeti vrijednost svog duhovnog nasljeđa, rijeku istine koja teče iz stoljeća u stoljeće, čak i u jalovim vremenima materijalističkog i svjetovnog doba. U svim svojim vrijednim nastojanjima da se oslobodite od praznovjernih religija prošlosti, čvrsto se držite vječne istine. Ali imajte strpljenja jer po svršetku suvremenog revolta protiv praznovjerja, istine Isusovog evanđelja moraju nastaviti blistavo osvjetljivati novi i bolji put. Ali poganizirano i podruštvljeno kršćanstvo treba uspostaviti novi kontakt s Isusovim učenjima u njihovom predkompromisnom obliku; kršćanstvo pati od nedostatka nove vizije Isusovog života na zemlji. Novo i punije otkrivenje Isusove religije mora izvojevati pobjedu nad dominacijom materijalističkog sekularizma i skrenuti svijet sa staze mehanističkog naturalizma. Zemlja trenutno podrhtava na samom rubu jedne od najuzbudljivijih i najčarobnijih epoha društvene prilagodbe, moralnog preporoda i duhovnog prosvjetljenja. Isusova učenja, iako znatno izmijenjena, su prvo preživjela misterijske kultove iz vremena njihova rođenja, te zatim neznanje i praznovjerje mračnog doba, dok sada polako ostvaruju pobjedu nad materijalizmom, mehanizmom i sekularizmom dvadesetog stoljeća. A u takvim razdobljima velikih iskušenja i prijetećeg poraza, uvijek dolazi do velikih otkrivenja. Religiji trebaju nove vođe, duhovni muškarci i žene koji će imati hrabrosti ovisiti samo o Isusu i njegovim nenadmašivim učenjima. Ako kršćanstvo nastavi zanemarivati svoju duhovnu misiju, dok se i dalje bavi društvenim i materijalnim problemima, duhovni preporod mora pričekati na dolazak novih učitelja Isusove religije koji će se isključivo posvetiti čovjekovoj duhovnoj obnovi. A ove duhom rođene duše mogu vrlo brzo preuzeti vodstvo i donijeti inspiraciju za uspostavu nove društvene, moralne, ekonomske i političke organizacije svijeta. Suvremeno doba odbacuje religiju koja je u suprotnosti s činjenicama i u neskladu s najvišim shvaćanjima istine, ljepote i dobrote. Bliži se ponovno otkriće izvornih i stvarnih temelja kršćanstva koje danas postoji u izboličenom i kompromitiranom obliku bliži se otkriće Isusovog stvarnog života i učenja. Primitivni čovjek je živio u praznovjernom robovanju religioznom strahu. Suvremeni, civilizirani čovjek strahuje od misli da može pasti pod dominaciju snažnih religioznih uvjerenja. Razboriti čovjek je uvijek strahovao od religiozne kontrole. Kad snažna i dinamična religija zaprijeti dominacijom nad čovjekom, on je uvijek pokuša racionalizirati, tradicionalizirati i institucionalizirati, u nadi da će tako nad njom steći kontrolu. Takvim postupkom, čak i religija otkrivenja mora postati čovjekovo djelo i doći pod čovjekovu dominaciju. Suvremeni inteligentni muškarci i žene izbjegavaju Isusovu religiju zbog straha od onoga što će učiniti od njih i s njima. I svi takvi strahovi su dobro utemeljeni. Isusova religija uistinu dominira nad svojim vjernicima i izaziva njihovu preobrazbu, zahtijevajući da ljudi posvete svoje živote nastojanju da upoznaju volju Oca na nebu i da posvete svoje energije nesebičnoj službi bratstvu ljudi. Sebični muškarci i žene jednostavno ne žele platiti takvu cijenu čak ni za najveće duhovno blago koje je ikad ponuđeno smrtnom čovjeku. Tek kada čovjek postane dovoljno otriježnjen žalosnim razočaranjima glupih i obmanjujućih težnji njegove sebičnosti, te dalje otkrićem neplodnosti formalizirane religije, on će biti voljan da se svesrdno okrene evanđelju kraljevstva, religiji Isusa iz Nazareta. Svijetu treba više religije iz prve ruke. Čak i kršćanstvo spoj najboljih religija dvadesetog stoljeća nije samo religija o Isusu, već je u tako velikoj mjeri religija koju ljudi doživljavaju iz druge ruke. Oni u cijelosti primaju svoju religiju onakvu kakvu im daju njihovi prihvaćeni religiozni učitelji. Svijet bi doživio takav preporod da može vidjeti kako je Isus stvarno živio na zemlji i znati iz prve ruke njegova životonosna učenja! Opis ljepote ne može biti upečatljiv kao sam prizor ljepote, a religiozne parole ne mogu nadahnuti ljudske duše kao samo iskustvo poznavanja Božje prisutnosti. A iščekivanje vjere uvijek mora čuvati vrata nade čovjekove duše otvorenim za vječne duhovne stvarnosti božanskih vrijednosti drugih svjetova. Kršćanstvo se usudilo uniziti svoje ideale pred iskušenjem ljudske pohlepe, ratobornog ludila i požude za moći; ali Isusova religija i dalje stoji kao neokaljani i transcendentni duhovni poziv onome što je najbolje u čovjeku da se uzdigne iznad svih ovih ostavština životinjske evolucije i da milostivo postigne moralne visine istinske ljudske sudbine. Kršćanstvu prijeti spora smrt od formalizacije, pretjerane organizacije, intelektualizacije i drugih neduhovnih tendencija. Suvremena kršćanska crkva više nije bratstvo dinamičnih duhovnih vjernika koje je Isus pozvao na neumoran rad na duhovnoj transformaciji novih generacija čovječanstva. Takozvano kršćanstvo je postalo društveni i kulturni pokret, kao i religiozno uvjerenje i praksa. Rijeka suvremenog kršćanstva u sebi nosi mnoge drevne ustajale poganske vode i mnoge barbarske močvare; mnogi se zastarjeli kulturni slivovi ulijevaju ne samo u ovu suvremnu kulturnu rijeku, već i u galilejske visoravni koje navodno predstavljaju njezin isključivi izvor. BUDUĆNOST Kršćanstvo je doista učinilo veliku uslugu svijetu, ali ono što je sada najpotrebnije je Isus. Svijet ponovo treba ugledati Isusov zemaljski život u iskustvu smrtnika rođenih u duhu koji će Učitelja uspješno obznaniti svim ljudima. Uzaludno je govoriti o preporodu primitivnog kršćanstva; morate ići naprijed s mjesta na kojem se nalazite. Suvremena kultura mora postati duhovno krštena novim otkrivenjem Isusovog života i osvijetljena novim razumijevanjem njegova evanđelja vječnog spasenja. A nakon što ovako uzdignete Isusa, on će k sebi privući sve ljude. Isusovi učenici moraju biti više od osvajača, oni moraju biti preobilni izvori nadahnuća i uzvišenijeg življenja svim ljudima. Religija je samo uzvišeni humanizam ako nije obožanstvljena otkrićem stvarnosti Božje prisutnosti u osobnom iskustvu. Ljepota i blaženstvo, humanizam i božanstvenost, jednostavnost i jedinstvenost Isusovog života na zemlji predstavljaju tako dirljivu i upečatljivu sliku spasonosne obznane Boga, da se teolozi i filozofi nikada ne smiju upustiti u formiranje teoloških sustava duhovnog ropstva iz tako transcendentalnog darivanja Boga u obliku čovjeka. U Isusu je svemir proizveo smrtnog čovjeka u kojem je duh ljubavi izvojevao pobjedu nad materijalnim poteškoćama vremena i nadvladao činjenicu tjelesnog porijekla. Uvijek imajte na umu Bog i čovjek trebaju jedan drugoga. Oni su uzajamno potrebni za potpuno i konačno postizanje vječnog iskustva ličnosti u božanskoj sudbini kozmične finalnosti. "Kraljevstvo Božje je u vama," je vjerojatno najveća izreka koju je Isus ikada napravio, uz izjavu da je njegov otac živući duh ljubavi. Kada nastojite pridobiti duše Isusu, znajte da to nije prvi kilometar prisile, dužnosti i konvencionalnosti, koji će preobraziti čovjeka i njegov svijet, već drugi kilometar dobrovoljne službe i odane ljubavi, koji obilježava čovjekovo Isusovsko nastojanje da ljubavlju dopre do svog brata i da ga duhovnim vodstvom povede prema višem i božanskom cilju smrtne egzistencije. Kršćanstvo i danas voljno ide prvim kilometrom, ali čovječanstvo vene i propada u moralnoj tami jer je mali broj ljudi iskreno voljan poći drugim kilometrom vrlo mali broj takozvanih Isusovih sljedbenika istinski živi i voli onako kako je Isus učio svoje učenike da žive i vole i služe. Primama pustolovine u izgradnji novog i preobraženog ljudskog društva metodom duhovnog preporoda Isusova bratstva kraljevstva, treba ushititi sve njegove vjernike i to onako kako ljudi nisu bili ushićeni od dana kad su kročili zemljom kao Isusovi zemaljski suputnici. Ni jedan društveni sustav ili politički režim koji ne priznaje stvarnost Boga ne može na bilo koji konstruktivan i trajan način voditi unaprijeđenju ljudske civilizacije. Ali kršćanstvo, u svom današnjem segmentiranom i sekulariziranom obliku, predstavlja najveću pojedinačnu zapreku daljnjem društvenom napretku; ovo je posebno istina kad se radi o Istoku. Strogo držanje crkvenih načela je zauvijek nespojivo s tom živućom istinom, tim rastućim duhom i tim iskustvom koje Isusovi prijatelji po vjeri, dionici bratstva ljudi i duhovnog saveza nebeskog kraljevstva, postižu iz prve ruke.Vrijedna težnja za očuvanjem tradicije prošlih postignuća često vodi obrani zastarjelih sustava obožavanja. Dobronamjerna želja za promicanjem drevnih misaonih sustava djelotvorno sprječava stvaranje novih i prikladnijih načina i metoda zadovoljenja duhovnih težnji sve širih i naprednijih umova suvremenih ljudi. Isto tako, kršćanske crkve dvadest prvog stoljeća predstavljaju veliku, premda posve nesvjesnu, zapreku neposrednom promicanju istinskog evanđelja učenja Isusa iz Nazareta. Mnoge iskrene osobe koje bi rado posvetile svoju odanost Kristu koji je proglasio evanđelje, nisu u stanju svesrdno prihvatiti crkvu koja pokazuje tako malo duha njegova života i učenja, a za koju im je greškom rečeno da je njegova tvorevina. Isus nije utemeljio takozvanu kršćansku crkvu, ali ju je podržavao na svaki način koji je u skladu s njegovom prirodom, kao najbolji postojeći izdanak njegovog zemaljskog života i rada. Samo kad bi kršćanska crkva imala hrabrosti prihvatiti Isusov program, tisuće naočigled ravnodušnih mladih osoba bi pojurile da se pridruže takvom duhovnom poduzeću i da se bez imalo oklijevanja u cjelosti odaju toj velikoj pustolovini. Kršćanstvo je ozbiljno suočeno s prokletstvom utjelovljenim u jednoj od svojih vlastitih parola: "Kuća u sebi razdijeljena ne može stajati. Nekršćanski svijet teško može kapitulirati pred sektaški podijeljenim kršćanstvom. Živi Isus je jedina nada mogućem ujedinjenju kršćanstva. Istinska crkva Isusovo bratstvo je nevidljiva, duhovna i obilježena jedinstvom, ali ne i jednolikošću. Jednolikost je obilježje fizičkog svijeta mehanističke prirode. Duhovno jedinstvo je plod živuće vjere jedinstva s Isusom. Vidljiva crkva više ne smije ugrožavati napredak nevidljivog i duhovnog bratstva kraljevstva Božjeg. A to bratstvo mora postati živući organizam, a ne samo institucionalizirana društvena organizacija. Ono može nastaviti koristiti takve društvene organizacije, ali one ne smiju zauzeti njegovo mjesto. Ali nemojte prezirati kršćanstvo, čak ni kršćanstvo dvadeset prvog stoljeća. Ono je spojeni proizvod moralnog nadahnuća mnogih ljudi iz više rasa i doba koji su poznavali Boga, i uistinu je bilo jedna od najvećih sila dobra na zemlji koju stoga nitko ne treba olako odbaciti, unatoč njezinim usađenim i stečenim nedostacima. Kršćanstvo je i dalje u stanju pokrenuti umove dubokomislenih ljudi snažnim moralnim emocijama. Ali ništa ne može opravdati sudjelovanje crkve u trgovini i politici; takvi nesveti savezi nisu ništa drugo nego neprihvatljiva izdaja Isusa. A iskreni ljubitelji istine neće olako zaboraviti da se ista ova moćna institucionalizirana crkva često usuđivala gušiti novorođenu vjeru i progoniti nositelje istine koji su se slučajno javili u nekonvencionalnom ruhu. Točno je da takva crkva ne bi opstala da u svijetu nisu živjeli ljudi kojima je odgovarao takav način iskazanja obožavanja. Mnoge duhovno lijene duše traže zastarjelu i autoritativnu religiju ritualističkih i svetih tradicija. Ljudska evolucija i duhovni napredak teško mogu sami po sebi navesti sve ljude da odbace religiozni autoritet. A dobro je da nevidljivo bratstvo kraljevstva prihvati obiteljske grupe različitih društvenih i temperamentalnih klasa, ako se one pokažu spremnim slijediti vodstvo duha i i postati Božjim sinovima. No, u tom Isusovom bratstvu nema mjesta za sektaško rivalstvo, osjećaj gorčine među grupama, niti tvrdnje o moralnoj superiornosti i duhovnoj nepogrešivosti. Ove različite grupacije kršćana mogu pružiti utočište velikom broju različitih tipova potencijalnih vjernika među različitim narodima Zapadne civilizacije, ali takva podjela kršćanstva predstavlja ozbiljnu slabost u pokušaju promicanja Isusovog evanđelja narodima Istoka. Ove rase još uvijek ne razumiju postojanje Isusove religije kao nečeg zasebnog i donekle odvojenog od kršćanstva, koje je s vremenom sve više postalo religija o Isusu. Velika nada Zemlje počiva u mogućnosti novog otkrivenja Isusa s novom i proširenom predstavom njegove spasonosne poruke koja će duhovno ujediniti brojne obitelji njegovih današnjih takozvanih sljedbenika u službi ljubavi. Čak bi i svjetovno obrazovanje moglo pomoći u ovom velikom duhovnom preporodu, ako obrati više pozornosti na podučavanje mladih vještinama planiranja života i izgradnje karaktera. Svrha sveg obrazovanja treba počivati u poticanju i unaprijeđenju vrhunskog smisla života razvoju veličanstvene i uravnotežene ličnosti. Postoji velika potreba za učenjem moralne discipline umjesto toliko samougađanja. Na takve temelje, religija može dograditi svoj duhovni poticaj za proširenje i obogaćivanje smrtnog života, čak i osiguranje i poboljšanje vječnog života. Kršćanstvo je improvizirana religija i kao takvo uvijek mora djelovati usporeno. Ubrzanije duhovne predstave moraju sačekati novo otkrivenje i šire prihvaćanje Isusove istinske religije. Ali kršćanstvo je moćna religija, ako se uzme u obzir da su svagdašnji učenici raspetog stolara proglasili učenja koja su tijekom tristo godina osvojila rimski svijet, a poslije toga izvojevala pobjedu nad barbarima koji su svrgli Rim.To isto kršćanstvo je osvojilo apsorbiralo i uzvisilo cijeli sustav židovske teologije i grčke filozofije. A onda, kad je ta kršćanska religija pala u komu kroz više od tisuću godina pod prevelikom dozom misticizma i poganizma, ona je uspjela samu sebe uskrsnuti i doslovce osvojiti cijeli zapadni svijet. Kršćanstvo u sebi ima dovoljno Isusovih učenja da osigura vlastitu besmrtnost. Samo kad bi kršćanstvo bilo je u stanju bolje shvatiti Isusova učenja, mnogo bi daleko bolje pomoći suvremenom čovjeku da riješi svoje nove i sve složenije probleme. Kršćanstvo pati pod velikim hendikepom, jer je postao identificirano u svijesti cijelog svijeta kao dio društvenog sustava, industrijskog života i moralnih standarda Zapadne civilizacije; i tako je kršćanstvo nehotice pružilo podršku društvu koje posrće pod negativnim posljedicama znanosti bez idealizma, politike bez principa, bogatstva bez rada, užitka bez samokontrole, znanja bez karaktera, moći bez savjesti i industrije bez moralnosti. Nada suvremenog kršćanstva počiva u tome da treba prestati podržati društvene sustave i industrijske metode Zapadne civilizacije, dok se ponizno pokloni pred križom koji tako hrabro veliča, da od Isusa iz Nazareta ponovo nauči najveće istine koje je smrtni čovjek ikada čuo živuće evanđelje Božjeg očinstva i bratstva ljudi.

Naša Zemlja

Izvor: https://www.novizivot.net/2015/12/05/je-li-isus-bog/ U zemlji u kojoj se velika većina stanovnika izjašnjava kršćanima još uvijek postoje ogromne razlike u vjerovanjima o tome tko je Isus zaista bio. Nije teško naići na osobu koja će imati OK mišljenje o Isusu a istovremeno neke njegove izjave smatrati potpuno besmislenima. Ovdje prenosimo dio predavanja koje je John Maisel održao na studentima i profesorima Moskovskog državnog sveučilišta u SSSR-u 1990. godine: Temeljno pitanje današnjeg svijeta glasi: Tko je Isus Krist Zato sam naše večerašnje predavanje odlučio podijeliti prema tematici dvaju pitanja: Prvo: Je li Isus Bog Drugo: Kako Ga možemo osobno upoznati Ta sam pitanja izabrao zato što nemamo vremena početi od samog početka i upitati se: Postoji li Bog ili: Kako mogu znati da Bog postoji Čak i kad bismo imali toliko vremena i kad bih predočio racionalne dokaze o postojanju osobe beskrajnog Boga, morali bismo se ipak suočiti s pitanjem: Tko je Isus Krist Kad, bismo okupili religijske stručnjake iz cijelog svijeta, različitih vjera i iz različitih zemalja i upitali ih tko je Bog, dobili bismo mnoštvo različitih odgovora. Neki bi rekli da je Bog osoban, a drugi bi ustvrdili da nije osoban. No vjerujemo li da istina nije relativna, zaključili bismo da Bog ne može istodobno biti i osoban i neosoban. Postavljajući pitanja o tome tko je Bog i kako Ga možemo upoznati, susrećemo se s ograničenim dosezima razuma dok pokušavamo shvatiti beskrajno biće, osobu ili Boga. Zbog ograničenosti našeg uma čovječanstvo je razvilo brojna različita mišljenja. I onaj tko ustvrdi da Bog ne postoji krši filozofska načela, pri čemu se predstavlja kao osoba ograničena razumijevanja koja daje apsolutnu izjavu o prirodi beskrajnosti. To bi bilo jednako pitanju koliko cjelokupnog znanja posjeduje čovječanstvo. Albert Eintstein, dobitnik Nobelove nagrade za fiziku, rekao je da čovječanstvo raspolaže s manje od 1% cjelokupnog znanja. Ne bi li onda, bilo moguće da Bog postoji u 99% preostalog znanja Jasno je, dakle, da osoba s ograničenim razumom ne može s potpunom pouzdanošću izjaviti kako Bog ne postoji. Da bi to mogao, čovjek mora posjedovati cjelokupno znanje; zato je ljudima vrlo teško zamisliti kakav je doista Bog, a da pritom budu sigurni u ispravnost svojih mišljenja. Sljedeći razgovor vodio se između sveučilišnog profesora i čovjeka koji se izjasnio kao ateist. Upravo nam taj razgovor pomaže da ilustriramo izneseno gledište. PROFESOR: Kako možete reći da ste ateist (uopće ne vjerovati u postojanje Boga) kad se slažete da posjedujete samo 1% cjelokupnog znanja ČOVJEK: Pretpostavljam da sam trebao reći kako sam agnostik ja ne znam postoji li Bog. PROFESOR: Jeste li izraziti ili umjereni agnostik ČOVJEK: Kako to mislite PROFESOR: Izraziti agnostik tvrdi kako se ne može znati postoji li Bog, a umjereni agnostik samo misli da Bog ne postoji. ČOVJEK: Mislim da bih mogao reći kako sam izraziti agnostik. PROFESOR: Možete li biti sigurni da Bog ne postoji Ili, možete li sigurno znati da bilo što možete pouzdano znati ČOVJEK: Ne, ne mogu tvrditi da sam siguran da Bog ne postoji. PROFESOR: Dakle, vi ste, zapravo, umjereni agnostik. ČOVJEK: Da, čini se da je tako ja ne znam postoji li Bog. PROFESOR: Zvučite kao čovjek koji govori: Ja nikad , nisam vidio nikakve dokaze o postojanju Boga, stoga ne znam postoji li. ČOVJEK: Tako je. Nikad mi nije predočen nikakav dokaz o postojanju Boga, o životu poslije smrti ili o konačnom smislu života. Upravo odavde moramo započeti, i to s pitanjem: Imamo li dovoljno dokaza da bismo mogli zaključiti kako Bog postoji i kako je moguće ostvariti zajedništvo s Njim Vratimo se skupu religijskih stručnjaka. Pretpostavimo da netko od tih stručnjaka ustane i kaže: Ja sam Svemogući Bog ja sam Stvoritelj neba i zemlje. Stvorio sam vas i ako ikad poželite iskusiti stvarni smisao svoga života, morate me osobno upoznati i ostvariti zajedništvo sa mnom. Kad bi se to dogodilo, barem bismo imali odakle početi. Mogli bismo promatrati dokaze o životu tog stručnjaka da bismo odredili istinitost ili neistinitost te izjave. A to je upravo ono što imamo u osobi Isusa Krista. Za vrijeme svoje zemaljske službe prije dvije tisuće godina Isus je rekao: Ja sam Bog. Rekao je također da je Stvoritelj neba i zemlje i da jedino kroz Njega čovječanstvo može iskusiti istinski mir i ostvariti vječni život. Time nije samo izrekao svoju dramatičnu objavu, već je imao i dokaze za potkrjepu te tvrdnje. Upravo je Isusova jedinstvenost dokaz Njegova božanstva. Zaustavit ću se ovdje da bih naglasio kako je Isus jedinstven medu svjetskim religijskim vodama upravo po svojoj tvrdnji da je Bog. Buda nikad nije tvrdio da je Bog. Mojsije nikad nije tvrdio da je Jahve. Muhamed nikad nije tvrdio da je Alah. A Isus Krist je tvrdio da je istiniti i živući Bog! Zapisi pokazuju kako Isus nije bio raspet zato što je oživljavao mrtve ili učinio da slijepi progledaju odnosno hromi prohodaju. Bio je raspet zato što je tvrdio da je Bog. Stoga pitanje Njegova božanstva postaje iznimno važno. Buda je jednostavno rekao: Ja sam učitelj u potrazi za istinom. Isus je ustvrdio: Ja sam Istina. Konfucije je izjavio: Ja nikad nisam tvrdio da sam svetac. Isus je upitao: Tko me može optužiti za grijehe Muhamed je rekao: Ako Bog ne prebaci svoj ogrtač milosti preko mene, ja nemam nade. Isus je rekao: Ako ne vjerujete u mene, umrijet ćete u svojim grijesima. Isusove riječi tjeraju slušatelje ili čitatelje na odluku. Ono što odlučite u vezi s Isusom danas, to je najvažnija odluka koju ćete ikad donijeti. Vaša odluka o Isusu Kristu važnija je od vaše ideologije i od vaše karijere. Važnija je i od izbora beračinog druga. Ako je Isus Bog, morate odlučiti kako ćete se odrediti prema toj tvrdnji. Ako pak smatrate da nije Bog, ne biste smjeli imati ništa s Njim. C. S. Lewis, nekadašnji profesor Oksfordskog sveučilišta, bio je ateist koji je kasnije postao kršćaninom. U svojim djelima Lewis ističe kako nitko ne može biti neutralan kad je riječ o Isusu Kristu. Lewis je napisao: Ja pokušavam spriječiti ljude da kažu glupost koju često znaju izreći o Njemu: `Spreman sam prihvatiti Isusa kao velikoga moralnog učitelja, ali ne prihvaćam Njegovu tvrdnju da je Bog. To je nešto što ne smijemo reći. Čovjek koji je ipak samo čovjek, a izgovori ono što je rekao Isus, neće postati velik moralni vođa, već luđak, kao i onaj koji izjavi da je kuhano jaje, ili će biti demon iz samog pakla. Vi se morate odlučiti: ili je taj čovjek bio Božji Sin, ili luđak, ili nešto još gore. Možete Ga zatvoriti kao ludu, možete pljuvati po Njemu i ubiti Ga kao demona, a možete i pasti pred Njegove noge i zvati Ga Gospodinom i Bogom. Ali ne smijemo sebi dopustiti glupost govoreći kako je On bio veliki. ljudski učitelj. On nam nije ostavio tu mogućnost. On to nije želio biti. Kad pročitate knjigu do kraja, nadam se da više nećete govoriti kako je Isus bio samo dobar čovjek. Želite li biti pošteni glede intelektualnog integriteta, ne možete ostati nepristranima. Isus je ili Bog ili lažac. Možete zaključiti da Isus nije Bog i odgurnuti Ga od sebe, ali, kao što je profesor Lewis rekao, molim vas, nemojte reći da je bio samo dobar moralni vođa. Autor: John Maisel; iz knjige Johna Maisela Je li Isus Bog

PO TREĆI PUT SAM MORAO OBNOVITI POST O RELIGIJI UMA I RELIGIJI DUHA. TO TRAŽI VELIKI ZNAČAJ KOJI OVA TEMA IMA ZA SVAKOG POJEDINCA. Stupanj u kojem sebi privlačimo tražitelje istine predstavlja mjerilo našeg obdarenja istinom, naše ispravnosti. Mjera u kojoj moramo nositi svoju poruku ljudima, na neki način predstavlja mjeru našeg neuspjeha da živimo život ispravnosti, usklađenja s istinom. Istinska religija je osmišljena kako bi se umanjio pritisak postojanja; ona oslobađa vjeru i hrabrost za svakodnevni život i nesebično služenje. Vjera potiče duhovnu vitalnost i učinkovitost ispravnosti. Isus je više puta učio svoje apostole da ni jedna civilizacija ne može dugo preživjeti gubitak onog najboljeg u svojoj religiji. I nikad nije posustao ističući dvanaestorici veliku opasnost od prihvaćanja religioznih simbola i ceremonija na mjesto religioznog iskustva. Cijeli je njegov život na zemlji dosljedno bio posvećen misiji odmrzavanja zamrznutih obličja religije u protočne slobode prosvijećenog sinovstva. Dok religije svijeta imaju dvostruko porijeklo prirodno i obznanjeno u bilo koje doba i u bilo kojoj skupini ljudi, mogu se naći tri različita oblika religiozne odanosti. Ovo su ta tri ispoljenja religioznog nagona: 1. Primitivna religija. Poluprirodni i instinktivni poriv koji čovjeka navodi na strah od tajanstvenih energija i na obožavanje nadmoćnih sila, što je uglavnom religija fizičke prirode, religija straha. 2. Religija civilizacije. Napredujući religiozni koncepti i prakse svih civiliziranijih rasa religija uma intelektualna teologija autoriteta utemeljene religiozne tradicije. 3. Istinska religija religije otkrivenja. Otkrivenje nadnaravnih vrijednosti, djelomičan uvid u vječne stvarnosti, letimični pogled dobrote i ljepote beskonačnog karaktera Oca na nebu religija duha ispoljena u ljudskom iskustvu. Isus je objašnjavao da se velika razlika između religije uma i religije duha sastoji u tome da se religija uma temelji na autoritetu crkve, dok se religija duha u potpunosti temelji na ljudskom iskustvu. Sve dok ljudske rase ne postanu inteligentnije i potpunije civilizirane i dalje će ustrajati mnogi od tih djetinjastih i praznovjernih obreda koji su tipični evolucijskim praksama primitivnih i zaostalih naroda. Sve dok ljudski rod ne uznapreduje na razinu višeg i općenitijeg priznavanja stvarnosti duhovnog iskustva, mnogi muškarci i žene nastavljaju pokazivati osobnu sklonost prema tim religijama autoriteta koje zahtijevaju samo intelektualni pristanak, za razliku od religije duha koja podrazumijeva aktivno sudjelovanje uma i duše u pustolovini vjere koja se hvata u koštac s rigoroznim stvarnostima progresivnog ljudskog iskustva. Prihvaćanje tradicionalnih religija autoriteta predstavlja tehniku izbjegavanja stvarnosti u traženju zadovoljenja čežnji duhovne prirode. Okoštale, kristalizirane i fiksirane religije autoriteta pružaju sigurno utočište čovjekovoj zbrkanoj i izbezumljenoj duši od napadaja straha i muka neizvjesnosti. Takva religija zahtijeva od svojih poklonika, kao cijenu za ova zadovoljstva i uvjerenja, samo pasivni i čisto intelektualni pristanak. Na Zemlji će dugo živjeti ti bojažljivi, uplašeni i neodlučni pojedinci koji prije svega traže ovaj način osiguranja duhovne utjehe, iako kroz svoju povezanost s religijama autoriteta kompromitiraju suverenitet svojih ličnosti, unizuju dostojanstvo vlastitog samopoštovanja i u potpunosti predaju svako pravo na sudjelovanje u tom najuzbudljivijem i najinspirativnijem od svih ljudskih iskustava: osobnoj potrazi za istinom, uzbuđenju suočavanja s opasnostima intelektualnog otkrića, ustrajnom istraživanju stvarnosti osobnog religioznog iskustva, vrhovnom zadovoljstvu doživljavanja osobnog trijumfa stvarnog ostvarenja pobjede duhovne vjere nad intelektualnom sumnjom koja se časno ostvaruje u najvišoj pustolovini cjelokupnog ljudskog postojanja čovjekovoj potrazi za Bogom i njegovom pronalaženju Boga, za sebe i od sebe. Religija duha znači napor, borbu, sukob, vjeru, odlučnost, ljubav, odanost i napredak. Religija uma teologija autoriteta zahtijeva od svojih formalnih vjernika malo ili ni malo napora. Tradicija je sigurno utočište i lagodan put za one bojažljive i neodlučne duše koje se instinktivno klone borbe duha i mentalne nesigurnosti povezane s ovim putovanjem vjere koje vodi u smionu avanturu na otvorenim pučinama neistražene istine u potrazi za dalekim obalama duhovnih stvarnosti koje otkriva progresivni ljudski um i doživljava ljudska duša u svojoj evoluciji. U Rimu su religiozne vođe formulirale različite doktrine koje su koncipirali njihovi prvi učitelji i stari proroci, od kojih su ovi formirali sustav intelektualnih uvjerenja, religiju autoriteta. Sve takve religije apeliraju samo na ljudski um. A tadašnja Crkva umjesto da krene Isusovim putem i počne hrabro naviještanje nove religije religije koja nije religija u današnjem smislu te riječi, religije koja prije svega apelira na božanski duh Boga Oca koji boravi u umu čovjeka; religija koja izvodi autoritet iz plodova prihvaćanja onoga šte se tako sigurno javlja u osobnom iskustvu svih koji istinski i iskreno postanu vjernici u istine ovog višeg duhovnog zajedništva. Svima koji učine napor na duhovnom razvoju mijenja se religija od pukog intelektualnog vjerovanja u tradicionalni autoritet u stvarno iskustvo te žive vjere koja je u stanju shvatiti stvarnost Boga i svega što se odnosi na božanski duh Oca. Religija uma nas beznadežno veže za prošlost; religija duha se sastoji u progresivnom otkrivenju i uvijek nas mami prema višim i svetijim dostignućima u duhovnim idealima i vječnim stvarnostima. Religija autoriteta može pružiti trenutni osjećaj utemeljene sigurnosti, ali za to prolazno zadovoljstvo plaćate gubitkom svoje duhove slobode i religiozne ovlasti. Bog Otac ne zahtijeva kao cijenu ulaska u kraljevstvo nebesko da sebe prisilite na vjerovanje u stvari koje su vam duhovno odbojne, nesvete i neiskrene. Od vas se ne traži da izgubite svoj vlastiti osjećaj milosti, pravde i istine pokoravanjem nekom zastarjelom sustavu religijskih formi i ceremonija. Religija duha vam zauvijek daje slobodu da slijedite istinu gdje god vas upravi usmjerenje duha. Neka je sram svih lažnih vjerskih učitelj koji bi povukli gladne duše natrag u mračnu i dalju prošlosti i tamo ih ostavili. I tako su ti nesretni ljudi osuđeni na strah od svakog novog otkrića, dok su zbrkani svakim novim otkrivenjem istine. stine. Svaka ljudska rasa ima svoje jedinstveno gledište ljudske egzistencije; stoga religija uma uvijek mora odražavati ove različite rasne stavove. Religije autoriteta nikada ne mogu postići ujedinjenje. Ljudsko jedinstvo i smrtno bratstvo se mogu postići samo visokim obdarenjem religije duha. Ljudi različitih rasa mogu imati različite umove, ali u cijelom ljudskom rodu prebiva jedan te isti božanski i vječni duh. Nada ljudskog bratstva jedino može biti ostvarena samo kada i kako različite umne religije autoriteta postanu nadahnute i nadsvođene ujedinjujućom i oplemenjujućom religijom duha religijom osobnog duhovnog iskustva. Religije autoriteta jedino mogu podijeliti ljude i navesti ih da savjesno zauzmu protivne pozicije; religija postupno privlači ljude u zajednicu i navodi ih da jedni drugima pokažu suosjećajno razumijevanje. Religije autoriteta zahtijevaju od ljudi ujednačenost uvjerenja, ali to je nemoguće ostvariti s obzirom na današnje okolnosti u svijetu. Religija duha zahtijeva jedino jedinstvo iskustva ujednačenost sudbine potpuno dopuštajući raznolikost uvjerenja. Religija duha traži samo ujednačenost uvida, a ne ujednačenost gledišta i perspektive. Religija duha ne traži jednolikost intelektualnih pogleda, već samo jedinstvo osjećaja duha. Religije autoriteta se kristaliziraju u beživotna kreda; religija duha prerasta u sve veću radost i slobodu oplemenjujućih djela suosjećajne službe i milostivog posluživanja.

Tunguska eksplozija 1908 je naziv za nerazjašnjenu eksploziju koja se je odigrala 1908. u Rusiji, u Sibiru, u blizini rijeke Tunguske. Događaj se katkad i spominje kao Velika Sibirska eksplozija. Pretpostavlja se da je asteroid pao i izgorio iznad tog područja. Događaj se odigrao oko 7:14 sati ujutro po mjesnom vremenu dana 30. lipnja 1908. (ili 17. lipnja po Julijanskom kalendaru, koji se tada koristio u to vrijeme). Procjene o oslobođenoj energiji tijekom eksplozije sežu od 5 megatona pa čak i do 30 megatona, iako je 10-15Mega tona najvjerojatnija stvarna jačina eksplozije, otprilike jednako termonuklearnoj eksploziji Castle Bravo aktiviranoj u veljači 1954., oko 1,000 puta snažnije od Atomskog bombardiranja Hirošime i Nagasakija, te oko trećine snage Car bombe, najjačeg nuklearnog oružja ikada detoniranog Većina očevidaca svjedoči o jednoj eksploziji, no neki i o više njih, koja se dogodila 30. lipnja 1908. u Sibiru. Prilikom eksplozije su stabla u krugu od 30 kilometara uništena i spaljena, te svinuta, a prozori i vrata u 65 km udaljenom mjestu Wanawara su popucali. Procjenjuje se da je događaj obuhvatio područje površine od 2.000 km2 i uništio 60 milijuna stabala. Čak su i putnici Transsibirske pruge, udaljene oko 600 km, svjedočili o potresima i svjetlima na nebu. Jedan lovac je preminuo od snažnog pritiska od eksplozije, a moguće je da je poginulo i više ljudi. Tek se 19 godina kasnije, 1927., jedna ekspedicija uputila na to područje kako bi istražilo što se dogodilo. Profesor Leonid Aleksejvič Kulik je vodio ekspediciju te je 1938. napravio i slike regije. Još je 1921. nagovorio Sovjetsku vladu da mu financira istraživanja. Nije začudo našao nikakav krater, nego samo uništeno i spaljeno drveće. Ekspedicija Gennadija Plekhanova nije pronašla nikakvo zračenje. Oko 7:17 ujutro po mjesnom vremenu, domicilno stanovništvo i Ruski doseljenici u brdima sjeverozapadno od Bajkalskog jezera su promatrali snop jakog svjetla, gotovo jakog poput Sunca, kako se kreće po nebu. Desetak minuta kasnije, dogodio se bljesak i čuo zvuk sličan topničkoj paljbi. Očevici bliže eksploziji iznijeli su iskaz da se zvuk kretao od istoka prema sjeveru. Zvuk su pratili valovi šoka koji su odgurnuli ljude na pod i razbili stakla prozora. Neki očevici su samo prijavili zvukove eksplozije, a ne i da su vidjeli samu eksploziju. Neki iskazi očevidaca se razlikuju. Eksplozija su registrirale seizmološke stanice diljem Euroazije. U nekim mjestima podrhtavanje tla je bilo jednako snažno kao potres jačine 5.0 na Richterovoj ljestvici. Također se kao nuspojava pojavila fluktuacija u atmosferskom tlaku koja je bila dovoljno jaka da se uočila u Velikoj Britaniji. Tijekom sljedećih dana, noćno nebo u Aziji i Europi je bilo tako osvijetljeno da su ljudi u Londonu mogli čitati novine po tom svjetlu; prema nekim teorijama, to je zbog svijetla koje je prošlo kroz čestice leda na visokoj nadmorskoj visini te stvorile iznimno hladne temperature, slično kao kod ulaska svemirskog broda u Zemljinu atmosferu. U SAD-u, Smithsonian Astrophysical opservatorij i Mount Wilson opservatorij su uočili smanjenje u atmosferskoj transparentnosti koja je trajala nekoliko mjeseci zbog prašine. Odabrani izvještaji očevidaca: Svjedočenje S. Semenova, koje je zabilježio Leonid Kulik u svojoj ekspediciji 1930. "Tijekom doručka, sjedio sam kraj kuće kod Vanavara trgovinske postaje (65 kilometara južno od eksplozije), okrenut prema sjeveru. [...] Odjednom sam uočio da se točno prema sjeveru, iznad Onkoulove Tunguska ceste, nebo podijelilo na dva i vatra pojavila visoko iznad šume (kao što je Semenov pokazao, oko 50 stupnjeva gore - bilješka ekspedicije). Podjela na nebu je postajale sve jača. i cijela sjeverna strana je prekrivena vatrom. U tom trenutku postalo je tako vruće da više nisam mogao podnijeti, kao da je moja košulja gorjela; sa sjeverne strane, gdje je bila vatra, isijavala je snažna vručina. Htio sam poderati košulju i baciti je na pod, ali onda se nebo zatvorilo. I čuo se snažan prasak, a mene je odbacio na pod. Izgubio sam osjetila na trenutak, ali onda je izašla moja žena i povukla me u kući. Nakon toga došao je opet neki zvuk, kao da je padalo kamenje ili pucalo topništvo, tlo se zatreslo, i kada sam bio na podu pognuo sam glavu prema dolje, u strahu da je neće razbiti kamenje. Kada se nebo otvorilo, vruć zrak je prohujao između kuća, kao od topa, što je ostavilo tragove na zemlji kao kod staze, te je oštetio neke usjeve. Kasnije smo vidjeli da su mnogi prozori porazbijani a u staji je lokot od čelika pukao." Svjedočenje Chuchana od Shanyagir plemena, koje je zabilježio I.M. Suslov 1926. "Imali smo kolibu kraj rijeke, sa mojim bratom Chekarenom. Spavali smo. Odjednom smo se obojica probudili u isto vrijeme. Netko nas je gurnuo. Čuli smo zviždanje i jak osjetili jak vjetar. Chekaren je rekao: Čuješ li sve te ptice kako lete iznad nas Obojica smo bili u kolibi, nismo mogli vidjeti što se događa vani. Odjednom, opet me je nešto gurnulo, ovog puta tako jako da sam pao u vatru. Prestrašio sam se. I Chekaren se prestrašio. Zvali smo tatu, mamu, brata, ali nitko se nije javio. Čuo se zvuk daleko od kolibe, čuli smo kako drveće pada. Chekaren i ja smo izašli iz vreća za spavanje i htjeli smo potrčati, ali onda je udarila grmljavina. To je bila prva grmljavina. Zemlja se tresla, vjetar je udario našu kolibu i prevrnuo je. Moja tijelo su odgurnuli štapići, ali glava mi je bila u vidiku. Onda sam vidio čudo: drveća su padala, grane su gorile, postalo je jako svijetlo, kako da to opišem, kao da je bilo drugo Sunce, zaboljele su me oči, čak sam ih zatvorio. Bilo je to kao ono što Rusi zovu bljesak. I odmah nakon toga se čuo prasak. I druga gramljavina. Jutro je bilo sunčano, nije bilo oblaka, Sunce je sjalo, i odjednom se pojavilo drugo kraj nje! "Chekaren i ja smo imali poteškoće izaći ispod ostataka naše kolibe. Onda smo vidjeli da iznad, ali na drugom mjestu, se pojavio drugi bljesak. To je bio treći udar. Opet je došao vjetar i oborio nas s nogu, udario o oborena drveća. "Pogledali smo prema palim drvećima, gledali kako vrhovi pucaju, gledali vatre. Odjednom, Chekaren je povikao: Pogledaj gore! I pokazao sa svojom glavom. Pogledao sam i vidio još jedan bljesak i onda je se pojavila još jedna grmljavina. Ali slabijeg zvuka. To je bio četvrti udar, kao normalna gramljavina. "Sada se sjećam da je bila još jedna gramljavina, ali mala, I daleko, tamo gdje Sunce odlazi spavati." Sibirske novine, 2. srpnja, 1908 "17. lipnja, oko 9 ujutro, promatrali smo prirodnu pojavu. Na sjeveru sela Karelinski (200 kilometara sjeverno od Kirenska) seljaci su vidjeli prema sjevero-zapadu, razmjerno visoko iznad horizonta, neko čudno blještavo (nemoguće za izravno pogledati) plavo-bijelo nebesko tijelo, koje se 10 minuta spuštalo dolje. Tijelo je izgledalo kao cijev, tj. cilindar. Na nebo nije bilo oblaka, izuzev jednog malog crnog oblaka koji se kretao prema tijelu. Bilo je vruće i suho. Kako se tijelo približavalo šumi, počeo se razmazati i pretvorilo u ogromni val crnog dima, i čulo se jako lupanje (a ne grmljavina), kao da je padalo kamenje ili pucali topovi. Zatresle su se sve zgrade. Istodobno, oblak je počeo emitirati plamenove nejasnih oblika. Sva sela pogodila je panika, mještani su jurili po ulicama, žene su plakale, misleći da je ovo kraj svijeta. "Autor ovih redaka je u međuvremenu bio u šumi, oko 6 kilometara sjeverno of Kirenska, te je čuo prema sjevero-zapadu nekakvu topničku paljbu, koja se ponavljala u intervalu od 15 minuta ili barem 10 minuta. U Kirensku je porazbijano nekoliko prozora na zgradama okrenutima prema sjeveru." Sibirski život, novine, 27. srpnja, 1908 "Kada je pao meteor, zabilježeni su jaki podrhtaji tla, a u blizini sela Lovat čule su se dvije snažne eksplozijem kao od jakog topničkog pucanja." Krasnoyaretz novine, 13. srpnja, 1908 "Kezhemskoe selo. 17. je promatran neobični atmosferski fenomen. U 7:43 zvuk sličan jakom vjetru se čuo. Odmah nakon toga začuo se užasan udarac, kojeg je slijedio potres koji je doslovno potresao zgrade, kao da ih je udario težak kamen. Nakon prvog udarca slijedio je drugi, pa potom treći. Između prvog i drugog udara zabilježen je neobični podzemni zveket, slično željezničkoj pruzi po kojoj istodobno prolazi tisuću vlakova. "Nebo, na prvi pogled, se činilo bistrim. Nije bilo vjetra ili oblaka. Međutim, na pažljiviji pogled prema sjeveru, tj. gdje su se čuli većina udara, neka vrsta pepeljastog oblaka se vidjela prema horizontu koji je postajao sve manji i prozirniji. Oko 2-3 sata popodne, potpuno je nestao" Jačina eksplozije Prema procjenama, jačina eksplozije od 10 do 15 Megatona TNT-a bi bila potrebna da prouzroči takvo uništenje. To odgovora višestruko većoj snazi od one od atomske bombe Little Boy bačene na Hiroshimu 1945. Neki spominju i jačinu od čak 50 Megatona TNT-a. Uzrok eksplozije Uzrok eksplozije do danas nije razjašnjen. Pretpostavlja se da je meteor eksplodirao 5 kilometara iznad tla te da zbog toga nije prouzročio krater. Do danas nisu pronađeni komadići impaktora. Zbog burnog razdoblja za Rusiju u to vrijeme, kao što je Prvi svjetski rat i Ruski građanski rat, prvu ekspediciju proveo je Leonid Kulik je tek u 1920-ima. Ekspedicije u 1950-ima i 60-ima su otkrile jaku prisutnost elemenata Nikala i Iridija na tom području, koji su inače prisutni u meteorima, no moguće je da su i vulkanskog porijekla. Vjerojatnost da se radi o meteoru je poprilično velika. 1930. je britanski astronom F. J. W. Whipple iznio teoriju po kojoj je uzrok eksplozije bio mali komet. Da je sadržavao samo led i prah, potpuno bi izgorio prilikom ulaska u atmosferu te ne bi ostavio nikakvog traga nakon eksplozije, što bi se uklopilo u događaje. To još pojačava i svjetleće nebo koje se vidjelo danima nakon eksplozije iznad Europe. Slovački astronom Lubor Kresak je čak predložio da bi se moglo raditi i o komadiću kometa Encke. No, Zdenak Sekanina je objavio članak u kojem je kritizirao tu teoriju jer bi takva vrsta kometa dezintegrirala, pa da je vjerojatnije da se radi o meteoru. No, postoje i neki neobjašnjivi fenomeni. Ruski geolog Vladimir Epifanov je iznio teoriju po kojoj je metan izlazio iz tla i eksplodirao, što se dogodilo i u Candu u Španjolskoj. Druge teorije, koje su više spekulativne i hipotetske prirode, govore o antimateriji koja je pala iz svemira, deuterij iz kometa koji je u dodiru sa atmosferom prouzročio prirodnu hidrogensku eksploziju, malu crnu rupu pa čak i do toga da je NLO pao na zemlju ili da su vanzemaljci spasili zemlju uništivši meteor koji je mogao prouzročiti veliku štetu". Tesla i Tunguska Međutim povijesne činjenice ukazuju na mogućnost da je ovaj događaj bio uzrokovan testiranjem Tesliniog energijskog oružja. U 1907 i 1908, Tesla je pisao o mogućim destruktivnim učincima njegova bežičnog odašiljača energije Njegov Wardenclyffe objekt je bio mnogo veći nego što je bio uređaj u Colorado Springsu koji je uništio elektranu i generator. Zatim, u 1915 godini, on je izjavio otvoreno: To je savršeno praktično za prijenos električne energije bez žica ali i za proizvodnju destruktivnih učinaka na daljinu. Već sam izgradio bežični odašiljač koji to omogućava. Ali kao nezaobilazna mogućnost Wardenclyffe objekt može se koristiti i za uništavanje. Umjetnost je već do sada razvoj tehnologiju koja ima velike destruktivne efekte a destrukcija se može proizvesti u bilo kojoj točki na zemaljskoj kugli, sa unaprijed definiranom velikom točnošću. Čini se da priznanje za takav test koji se dogodio prije 1915, i, iako nema dokaza, nego samo indicija, Tesla je imao motiv i sredstva da uzrokoje Tungusku eksploziju. Njegov odašiljač je mogao generirati razinu energije i frekvencije sposobne stvaranja destruktivne snage od 10 megatona, ili više, TNT-a. I predviđanja genija N.Tesle bila su očajna kad je vidio snagu razaranja. Masivni svijetleći "srebrni oblak" obuhvatio je Sibir i sjevernu Europu. Znanstvenici u Nizozemskoj govore o "valovitoj masi"koja se kreće po sjeverozapadnom horizontu."Činilo se da nema oblaka, ali "nebo se činilo ustalasano". Novinarka iz Londona napisala je za London Times da je u ponoć tog srpnja cijelo nebo bilo vedro i svijetlo, tako da je bilo moguće pročitati velike reklame iz svoje kuće. Jaka narančasta i žuta svjetlost vidljiva je na sjeveru i sjeveroistoku bila je uzrok produljenja sumraka do zore. Bila je potpuna odsutnost iskrenje ili titranja, i nije bilo tendencija za stvaranje svjetlećeg luka, karakterističnog za jutarnji fenomen. Sumrak na obje ove noći je produžen do zore, pa nije bilo stvarne tame. Izvješće koja najbliže povezuje te čudna kozmička događanja s Teslinim prijenosom energije. Tesla je posebno opisivao ovo kao jedan od efekata koje je mogao uzrokovati prijenos visoke snage njegovog odašiljača. Njegova tipična izjava o svjetlosti inducirana njegovim odašiljačem je dao New York Timesu u prosincu 1914: Rasvjete u oceanu samo je jedan od manje značajnih rezultata koje treba postići uporabom ovog izuma [odašiljača]. Ja sam planirao mnoge detalje upotrebe koja može biti podignut u ozonski sloj i koji će biti dovoljan da se osvijetliti cijeli ocean, tako da se takva katastrofa kao Titanic ne bi ponovila. Svjetlo će biti mekano i vrlo malih intenziteta, ali sasvim dovoljan za namjenu. Nikola Tesla, 1914 god. Kada je Tesla koristio svoj odašiljač velike snage i usmjerenu energiju oružja, drastično je promijenio stanje normalnog električnog polja Zemlje. Time što električni naboj na planetu vibrira u skladu sa svojim odašiljačem, bio je u stanju izgraditi električno polje, čime je izazvao stanje gornje atmosfere da se ponaša kao plinom punjena žarulja u svom laboratoriju. On je okrenuo cijeli globus u jednostavnu električnu komponentu koju je mogao kontrolirati. S obzirom na Teslinu pacifističku opće narav, teško je razumjeti zašto je proveo testiranja štetna za prirodu i ljude, čak i kada je bio u financijskoj krizi. Odgovor je da on vjerojatno nije imao zle namjere, ali je težio za publicitetom, a udar je doslovce promašio cilj na sjevernom polu. Na kraju 1908, cijeli svijet je pratila smion pokušaj Pearya za osvajanje Sjevernog pola koji je tvrdio da je u proljeće 1909 vidio svjetlost sličnu svjetlosti iznad Tunguske. Ispitivanja, čini se, nisu postigla potpun uspjeh. Mora da mu je teško bilo kontroliranje ogromne količine energije iz odašiljača na točno mjesto gdje je Tesla zamislio. Sjeverni pol nalazi se tik do velikog kruga linija koja spaja Shoreham, Long Island i Tungusku regiju. Taj put prolazi u neposrednoj blizini Otoka Ellesmere, gdje je Edwin Peary proveo zimu. To je nenaseljeno područje između polarnog kruga i Sjevernog pola i možda su ciljevi za testiranje otpuštanja energije bežičnog prijenosnog sustava. Međutim Tesla je, "prihvatio zemaljskih mjerenja" koja na taj dan nisu bila dovoljno precizna za zadatak. Destruktivni električni val je promašio svoj cilj. Tesla je možda pogriješio u interpretaciji rezultata svojih testova koje je radio u Colorado Springsu i zaista je vidio niske frekvencijske pojave. Možda je velika eksplozije u Sibiru (Tunguska) 1908 godine bila je rezultat pada meteorita koji nitko nije vidio. Ili, možda, Nikola Tesla je uspio uzdrmati svijet na način da je Tunguska bila držana u tajnosti preko 85 godina. To oružje je razvijano i dalje pogotovo u novije doba a, temeljeno na Teslinoj haubici, to smrtonosno skalarno oružje koje, u usporedbi, čini blijedim naše oružje masovnog uništenja. U svojoj najblažoj formi to se oružje može koristiti za modificiranje i manipuliranje vremenom, za kreiranje uragana i tornada, stvaranja suša i visokih temperatura tamo gdje ih nikad nije bilo, a može se čak s njime proizvesti potrese. U najagresivnijoj primjeni, mogla bi se izbrisati naša postojeća civilizacija, sa svojom smrtonosnom silom koja je nezaustavljiva. Na drugoj strani, su miroljubive aplikacije tehnologije skalarnih valova, koje prelaze ljudsku imaginaciju; kao ni jedna druga dosadašnja tehnologija, kojoj je planet svjedočio, a mogu voditi čovječanstvo u Zlatno doba. Obećava slobodnu, besplatnu energiju, antigravitacijski pogon i aplikacije liječenja koje mogu izliječiti bilo koju bolest preokrečući vrijeme bolesti.

Zašto se prava historijska istina skriva Meksički autor Roberto Salinas Price je 1980-ih oduševljeno govorio o grčkoj Troji u Hercegovini; domaći arheolozi (Z. Marić) su, na osnovu pronađenih novčića sa natpisom daorson grad nazvali Daorsonom, a njegove graditelje Ilirskim plemenom Daorsoni; treći su mu dali ime Gradina Ošanići po obližnjem selu. Salinas je većinu svojih istraživanja objavio u knjizi Homerska šaputanja . Svatko tko ima strpljenja i volje uzeti u ruke Homerovu Ilijadu i Odiseju u opisu položaja istraživanjem na Google Earth će naći savršeno poklapanje ovih opisa sa prostorom u Hercegovini. Tko su bili pripadnici razvijene civilizacije sa građevinskim i inžinjerskim znanjima da podignu ovakav Grad kada u starijem neolitu jedva da imamo pećinskog čovjeka u ovom dijelu svijeta Kako je Salinas Price vidio Grad Maštovito i s respektom. On govori (na svom web sajtu): Arheološki ostaci Troje se nalaze na vrhu brda, u blizini Ošanića, 3 km sjeverozapadno od Stoca. Lokaciji se prilazi iz podnožja brda utabanom stazom. Prođe se nekoliko seljačkih kuća; usput se vide ostaci antičkih građevinskih blokova. Na vrhu su monumentalni zidovi Troje, građeni od tvrdih kamenih blokova od krečnjaka. Iza njih se nalazio grad. Troja je bila strateški smještena u nekoliko nivoa vjerovatno po 25 do 50 metara na stjenovitim liticama, prirodno zaštićena. Jedna strana je gledala prema Radimlji, a druga prema otvorenoj Stolačkoj dolini.I, Salinas, nastavlja: Gradske zidine su napravljene od kiklopskih kamenih blokova (tako nazvanih, jer su samo Kiklopi mogli dizati tako ogromne blokove). Blokovi su ogromni, kvadratni, krečnjačkog porijekla, neki po 3 metra dugački. Zid je dugačak 63 metra, dva i po metra širok i mjestimično po 4 metra visok. E, sada. Zašto naši arheolozi misle da su Ilirska plemena morali dizati svoje gradove pod nečijim utjecajem Na primjer, utjecajem razvijene antičke kulture stare Grčke Jasno je da je u tom slučaju zgodno povezati ovaj nemogući inžinjerski i građevinski poduhvat sa sasvim realnom gradnjom starih Grka. Međutim, neka čitaocu koji nije imao prilike otići u Mikenu bude dano na znanje da je Mikenska gradnja inferiornija u odnosu na ovaj Ilirski Grad. Moglo je biti samo obrnuto. Da su Grci preuzeli znanja i utjecaj sa hercegovačkog krša (koji tada očigledno nije bio krš). Nadalje, trebalo bi konačno raskrstiti sa tom složenicom Ilirska plemena. Plemenski nivo organizovanja ne daje tako impozantne civilizacijske produkte kao što je kompleksni Grad. Danas je u stranoj političkoj znanosti uvriježen izraz balkanizacija u smislu besmislenog, autodestruktivnog mrvljenja jednog naroda na razinu jadnih i beznačajnih pseudocjelina i državica kojima za račun stranih kolonista upravljaju kafkijanski sistemi i marionetski primitivci s kojima se lako poistovjećuje pauperizirana i neuka rulja. Takva vlast svoj lažni legitimitet crpi iz osjećaja bespomoćnosti, ogorčenosti, besmisla, inferiornosti i stalnih bratoubilačkih iživljavanja i sukoba, a svaki manjak legitimiteta spremna je upotpuniti upotrebom sile i korupcijom, na što narod sveden na rulju itekako rado pristaje. U današnje vrijeme i u ovoj fazi radi se prvenstveno o psihotroničkoj diktaturi zasnovanoj na psihičkom zaposjedanju i tiraniji u kojem se žrtva dovodi u stanje da iznurena tragedijama, razočaranjima i manipulacijama papagajski ponavlja obrasce koje nameće tiranin. Što više ulažemo u vlastitu propast, što se više krvimo i ubijamo, dublje upadamo u klopku koju su za nas spremili naši protivnici. Mi smo protiv vlastite volje i mimo vlastite svijesti uvučeni u neobjavljeni rat koji traje milenijima, a taj rat nema isključivo oružani karakter. S tog aspekta gledajući, pravo je čudo što smo se uopće održali i što nijedan zavojevač nije uspio ovdje pustiti dubljeg korijena. To mnogo govori o našoj žilavosti, o snazi naše iskonske civilizacije, ali i o našoj urođenoj naivnosti i prirođenoj pokvarenosti. Nama nitko ne vjeruje, jer više ne vjerujemo ni sami sebi. Ni sami više ne znamo ni što hoćemo, ni kako ćemo reagirati. Balkan nije nama blisko područje, već je to naše iskonsko područje, područje iz kojeg smo iznikli, kojem pripadamo na svaki mogući način i koje na svaki način pripada nama, a kojeg se danas olako odričemo kao i svega što je naše u ime stranih gospodara. Dakle, ako mi sami pristanemo da nismo odavde, nego smo na tuđem teritoriju kojega se grozimo, onda na njega nemamo nikakvo historijsko ni moralno pravo. A to što velike sile žele upravljati ovim područjem upravo upravljajući našim poimanjem sebe i svog prostora, odraz je ključnog pitanja njihovog opstanka ili barem one to tako vide, jer kad to ne bi bilo tako, onda bi davno od nas digli ruke. O nekakvom altruizmu tu nema nikakvog govora. Balkan je vitalno geopolitičko područje zbog svog geografskog položaja, rudnih i drugih prirodnih bogatstava, ali i kao drevni centar svijesti, autentične europske kulture i najvišeg ljudskog potencijala. Da bi lažna kultura mogla ostvariti svoj lažni legitimitet i vlast, prava kultura mora biti zatrta i proglašena kao nepostojeća ili barem inferiorna pri čemu je ključno da se mi time složimo i tako sebi oduzmemo idejno uporište slobodarskih težnji i borbe za slobodu. Priča o tome da Zapad ovdje mora djelovati odgojno i civilizatorski ne bi smjela više proći ni kod koga iole sposobnog za zdravo rasuđivanje, jer je njihova kolonizatorska čizma marširala pod tim istim geslom u svim dijelovima svijeta, a i ovdje ruju, što reče Krleža, kao historijski krmci dvije hiljade godina. Osim toga, u doba Habsburgovaca, Venecije i inih civilizatora, za nas su bile rezervirane sablje, puške, motike, paljevine, rovovi i vesla, a ne ministarske fotelje, oficirski saloni i kancelarije industrijalaca. Pa kad je to i gdje je to materijalistički Zapad djelovao iz altruističkih pobuda U ime civilizatorske misije Zapada počinjeni su najveći zločini protiv čovječanstva, a svijet je danas pretvoren u kantu za otpatke po kojem ruje kapitalistička pohlepa. Da im ovo područje ne znači ništa onda bi u najmanju ruku Bismarckovi učenici poslušali svog velikog učitelja i zaključili da čitav Balkan nije vrijedan rane jednog pomeranskog grenadira. No, i ta Bismarckova dosjetka je samo manevar i laž. Netom ujedinjena Njemačka sazvala je 1878. godine Berlinski kongres upravo zbog parcelizacije Balkana, kao što je netom ujedinjena Njemačka 1991. godine odmah pohitala da dijeli Balkan. U Prvi svjetski rat Njemačka je također ušla zbog Balkana, a i u Drugom svjetskom ratu u najmanju ruku ovdje dobro dobila po nosu kad je NOV i POJ bio jedina organizirana i aktivna obrana izrasla iz naroda u čitavoj Europi i koja je stasala u moćnu vojsku izvan kontrole Velikih sila kojima ni tada nije preostalo ništa drugo do amenovati status quo i pritajiti se do nove prilike. Dakle, nasuprot bjesomučnoj propagandi, Njemačka je jedan od primjera države hegemonističke imperijalne sile koja odustaje od Balkana jedino kad je u totalnom knock outu, a čim se malo pridigne evo je natrag i uporno djeluje po uvijek istim točkama dnevnog reda koji je tko zna kada definiran i usvojen. Oni to shvaćaju mnogo ozbiljnije od nas: za njih je to doslovno pitanje života i smrti, a mi smo kao neke lude koje ne primjećuju kako se oko nas gomilaju vukovi, keze se i reže, sve dok nas ne počnu trgati i ne oblije nas krv. Po istom obrascu treba gledati i neo-osmansku politiku Turske, ali i ulogu ostalih sila, uključujući i Rusije koju danas mnogi prizivaju kao spasitelja. Kao i drugim silama, i Rusima odgovaramo najviše kao opunomoćenici koji u njihovo ime vode taktičke i probne ratove na geostrateškoj ploči, a čim postanemo samostalni faktor, pretvaramo se u izdajnike. No pitanje svih pitanje jest: A gdje smo tu mi Što mi hoćemo Prvo moramo konstatirati o čemu se tu zapravo radi. Sadašnje stanje kojemu smo svi na svoj način doprinijeli izvrsno odigravši podijeljene uloge po stranom scenariju odlično odgovara prevenstveno Velikim silama odnosno međunarodnoj oligarhiji koja metodom kuhanja žabe malo po malo prisvaja ne samo teritorij, nego i sve resurse te gazi narodni suverenitet tzv. elastičnim sredstvima. Dakle, dozvoljeno nam je u ovoj fazi mahati nekim navodno svojim zastavama, ali samo do mjere u kojoj to neće ugroziti zavojevača. Kad se i ako se to dogodi, sasvim sigurno imat ćemo otvoreni teror kao i svaki puta do sad. Ni Austrijanicima nisu smetali naši grbovi i zastave sve dok smo pod njima marširali u njihovim vojskama. Zbog toga je za njih ključno da na svaki način zatru pravu i cjelovitu nacionalnu samosvijest te onemoguće i razbiju procese ujedinjenja. Na svaki mogući način se insistira na podjelama i provincijalizmu kroz stalnu traumatizaciju, ideologizaciju, potcjenjivanje, iscrpljivanje, izluđivanje, zaglupljivanje, ratovanje itd. Radi se o politici konstantnog, zaposjedanja, laganja i utjerivanja u laž pri čemu je za okupaciju presudno važno da se žrtva slaže s tim što joj se radi, da konstantno traži još, da sama iznalazi načine još goreg ponižavanja i da sama prednjači u vlastitom ponižavanju. To nije ništa novo u povijesti zaposjedanja tuđeg bez obzira što mi to još nismo shvatili. Treba prozreti da ni naše sljepilo nije slučajno nastalo već ima korijen u tome što su upravo naši porobljivači izgradili naše institucije koje djeluju kao službe kolonizacije našeg prostora u njihovo ime. Te, navodno, nacionalne institucije bastion su reakcije i zatucanosti, one sjede na gomilama neodrživih poluistina i laži koje svim sredstvima brane, jer su jedini izvor intelektualne i fizičke egzistencije malograđanštine koja u njima zarađuje svoju bijednu plaću koju ionako pojedu lihvarske kamate zavojevača. Te naše, a lažne institucije su rak rana naše svijesti i stalni izvor infekcije. Nasuprot lažnom konsenzusu na kojem se inzistira, ključ i spasenje nalazi se u spoznaji, odnosno samospoznaji da su su Balkan korijen tzv. grčko-rimske civilizacije na kojima počiva Europa. Čak i ono što nam je danas predstavljeno kao grčko-rimska civilizacija je u dobroj mjeri naša. Odakle na primjer čak sedam, a možda i više rimskih carskih palača kod nas Nekada ih je bilo više samim time što nismo bili potisnuti sa svih teritorija gdje nas danas više nema, kao na primjer u Solunu i Carigradu. Odakle piramide, monumentalni megalitski hramovi, nebrojene obredne gomile i humci, gradine, zdenci, zidine i opservatoriji Civilizacija Troje koja je superirijornija Grčkoj, je nastala i egzistirala na našem područiju Tvorci današnje Biblije su odavde, carevi pobjednici koji su iznutra osvojili Rim, pa i posljednji car Zapadnog Rimskog Carstva je skončao kod nas u Splitu... Mnogi antički mislioci, metafizičari, vojskovođe, teolozi, vladari, carevi, filozofi su rodom odavde. Rimski i grčki panteoni i čitava mitologija su etimološki rastumačivi jedino preko slavenskog ključa. Najstarija europska pismenost, vjerojatno i znanost se nalazi kod nas, tu su, ponavljam, nebrojeni prethistorijski i historijski spomenici najviše kvalitete i značaja koji su redom ili bolji ili uz rame svemu što postoji u Europi. No, mi ih ne primjećujemo, jer ih niti tražimo niti obilazimo, jer ne idemo na teren nego učimo napamet predstavu povijesti koja se dnevno izvodi po akademskim institucijama, muzejima, udžbenicima u produkciji studija imperijalnih sila poput National Geographica, Discovery-ja, Britannice i ostalih kuhinja poluistina i laži. Naša elita svoj narod smatra primitivnom gomilom, u dobroj mjeri ga prezire da ne kažem mrzi po uzoru na svoje strane gospodare, i ne pada joj na pamet da pita narod što se krije u njegovom kolektivnom pamćenju i predanjima. Ovakva kakva jest, naša vladajuća klasa je trajno nesposobna uočiti, a kamoli obraniti naše kolektivne interese na koje imamo kolektivno pravo. Radi se o tome da je postojeća društvena elita poptuno lažna i kao takva potpuno nesposobna za vladanje tako da će je vjetrovi historije vrlo brzo razvijati na sve četiri strane. Zato se i ne dozvoljava istraživanje i otkopavanje piramida u Visokom, tada vidljive u punom sjaju i veličini bila bi razotkrivena lažna historija kojom nam peru mozgove. O našoj pravoj povijesti su pričali Gundulić, Demeter i Gaj, pa i Ban Jelačić, ali i Njegoš, Mažuranić, Strossmayer, Rajačić, Tesla i ostali, ali nedaj Bože da ni njima nešto povjerujemo. Kod nas se pravo javnosti zadobije tek na način da se pljune po sebi i otvoreno mrzi prvog do sebe. Dakle, onaj koji ne mrzi sebe i drugog odmah je sumnjiv. Po tome je naš slučaj jedinstveno opak. Istovremeno kod nas se nikada sustavno ništa nije istraživalo, sve je ostalo na sporadičnim pokušajima koji nikada nisu uspjeli uhvatiti sliku cjeline. Takva istraživanja su nažalost najviše doprinosila našim podjelama. Buđenje nacionalne samosvijesti prvi je korak ka našem ozdravljenju koje neće ići ni brzo ni lako, jer se radi o vrlo ozbiljnom, slojevitom i starom duhovnom zastranjenju. Na tome treba raditi i pritom u hodu promišljati i definirati osnove stateške odrednice djelovanja. Za početak ne moramo pristati na umjetno izazvane podjele i nametnuti pravni i administrativni teror, iako ga privremeno možemo konstatirati i uvažiti iz taktičkih razloga da se izbjegnu daljnje podjele i nasilje. U svakom slučaju, mora doći do sloma da bi se okrenula nova stranica povijesti i te zapretene snage aktivirale. Mi nismo došli u stoljeću sedmom, već smo tu od postanka čovjeka. Mi nismo šest, sedam, osam ili sto nekakvih naroda, već smo jedan narod čija se heterogenost, bogatstvo i ljepota bjesmučno vjekovima eksploatiraju u svrhu stalnog izazivanja nereda, zaposjedanja i porobljavanja. To što danas postoje pseudonacionalne državice bez ikakvog suvereniteta je neka vrsta privremenog anakronizma i plod je imperijalne politike Velikih sila skrivenih iza krinke tzv. međunarodne zajednice koja na takvim podjelama za sada ne inzistira kod svoje kuće, mada nije isključeno da uskoro i tamo pokuša uvesti neofeudalni ustroj i poredak. Glupo se uopće uvlačiti u položaj na kojem moramo dokazivati da smo ovdje autohtoni zato što je taj položaj a priori defanzivan i gubitnički. Čim pristanemo na tu raspravu, zagazili smo na lukavo postavljeno neprijateljsko minsko polje. Za našu autohtonost postoje neoborivi genetički dokazi, a da ne pričamo o etnološkom, obrednom, antropološkom, jezičnom i svakom drugom kontinuitetu. Jednostavno, priča o dolasku i seobama Slavena je izmišljena, a zatim napisana, oslikana, opjevana, uprizorena i predstavljena sredinom XIX. stoljeća i tako je ta nakaradna konstrukcija betonirana. Dapače, ruski izvori, recimo Nestorova kronika tvrde suprotno, dakle, da su Slaveni sa Balkana stigli u Rusiju, konkretno iz Podunavlja gdje je sada zemlja ugarska i bugarska negdje u davno doba. Ni jedno narodno predanje, ne govori o našem dolasku, dapače. Imate na Kosovu živo narodno sjećanje o srpskim mladićima koji odlaze u rimske Legije. Rim pre, Rim posle... Opet će srpski mladići da idu u rimske legije. izgovaraju kosovski seljaci kao vrstu neke mračne i rezignirane slutnje dok se pogled širi preko ruševina Ulpiane, Lipljana, jedne od utvrda tzv. gens Ulpia, naraštaja rimskih careva od prvog do četvrtog stoljeća. Kad smo kod careva Rima jedina narodna predanja o njima postojie kod nas kao na primjer o caru Trajanu (Trojanu) i njegovim kćerkama, caru govedaru (Galeriju), Dukljanu (Dioklecijanu), Kostadinu (Konstantinu), Jeleni i tako dalje. Zašto Pa zato što su naši i što je naš narod i tada bio tu. I taj danas toliko popularan koncept hrvatstva je u stvari administrativno proizveden pa se na stranim političkim školama, konkretno na London School of Economic and Political Science hrvatski nacionalizam izučava kao primjer nacionalizma koji na umjetan način proizvode državne institucije po diktatu aristokracije, strane, naravno. Taj uvid je, nažalost, točan. Koncept hrvatstva je širokim narodnim masama u najvećem dijelu zemlje bio posve stran dok nije bio nametnut od habsburške državne administracije, Mađarona i Crkve, prvo u civilnoj Hrvatskoj, zatim u Slavoniji, pa onda i u Dalmaciji što je noviji fenomen koji se zapravo zahuktao tek nakon ubojstva Radića i stalno izazivao otpore, jer je i tom prilikom Crkva pokazala svoju neprincipijelnost i dvoličnost. Naime, Radić je do samog kraja svog života govorio Kralj i narod, možda i naivno. Crkva ga je digla na nivo sveca i mučenika tek nakon njegove smrti, a do tada ga je obasipala samo prezirom i omalovažavanjem kao alkoholičara, komunista, srbofila, demagoga itd. Sve je to jedan katalog katastrofe i kaosa... Sjetimo se samo samo Starčevićevih memoara Nekolike uspomene koje počinju sljedećom rečenicom: Za Ilirstva ne biaše drugo nego da budeš Ilir ili Magjaron. Reći da si Hervat, znamenova da si Magjaron." Pa ne bi se ni Slavonija zvala Slavonijom da se narod smatrao Hrvatima, niti Dalmacija Dalmacijom, pa ne bi ni postojala ni Trojedinica da je postojao neki zajednički hrvatski identitet. Današnje hrvatstvo kao vid antislavenstva izvorni je proizvod habsburške feudalne oligarhije, zatim ugarske gospode i njihovih mađaronskih trabanata, a onda oktroirane Crkve i svećenstva te državnih službenika namjerno regrutiranih iz redova najnižih društvenih slojeva da ne kažemo prigradskih odrpanaca i seoskih golja koji u zamjenu za čistu košulju i dobar ručak lako povjeruju u sve što im se kaže. Dakle, u najmanju ruku moderni politički identiteti su fluidni između ostalog jer nisu provedeni kroz filter iskonske zajedinice koju je modernost skašila. Jednom kad se čovjek istrgne iz svog tradicionalnog okruženja u kojem postoji živo iskonsko historijsko znanje i pamćenje te se preseli u anonimnost otuđenog velegrada, on nesvjesno pristaje na politički diktat ne propitujući odakle dolaze navodne istine koje se propagiraju kroz javne institucije i medije i koje, zapravo, više nema s čim usporediti i provjeriti. Od pojave masovnih medija javnost se mijesi kako skrivenim centrima moći padne na pamet, a sve se to zasniva na nametnutim, odnosno iskrivljenim i izmišljenim povijesnim obrascima. Tako se oblikuje doživljaj svijeta oko nas te našeg mjesta i uloge u njemu u svrhu nametnutih političkih rješenja u krajnjoj liniji za korist imperijalnih sila koje sjede na vrhu hranidbenog lanca. Pritom je, dakle, povijest kao znanost ili na žalost češće u verziji pseudoznanosti od odsudne važnosti, jer ona pruža kulise za produkciju naše društveno-političke stvarnosti, odnosno porobljavanja. Otud potreba da se sakrije porijeklo Troje na našim prostorima i da se onemogući istraživanje bosanskih piramida. Za naš dolazak u 7. stoljeću ne postoji nijedan valjani dokaz osim političkog pamfleta cara Konstantina Porfirogeneta iz X. stoljeća. Taj nesretnik je od straha padao u nesvijest na sam spomen Slavena, jer je osobno drhtao u carigradskim bastionima s pogledom na trupe bugarskog cara Simeona koje su godinama i desetljećima šatorovale pod njihovim zidinama. Simeon, koji je bio pismeniji i teološki potkovaniji od bilo kojeg člana carigradske oligarhije, zapravo je Grke smatrao uljezima u Carigrad i krvnicima autentičnog kršćanstva, što je sve točno, pogotovo nakon što su odlukom 8. ekumenskog sabora ekskomunicirali njegovog duhovnog mentora, carigradskog patrijarha Focija i osudili njegovu doktrinu o dvije čovjekove duše: jedne posvećene vječnosti, a druge ovozemaljskom životu. Tom teološkom intervencijom gubi se i posljednji tračak osnovnih duhovnih temelja izvornog, dakle slavenskog kršćanstva čime je promišljeno i postupno situacija dovedena do današnjeg materijalističkog košmara. Dakle, jadno stanje čovječanstva nije slučajno, već se radi o planiranoj okupaciji čovjekove psihe preko potkopavanja uvida o vječnosti i transmigraciji duše. Čovjek koji ne vjeruje u besmrtnost i preseljenje duše, reinkarnaciju, boji se smrti te tako predan pukom preživljavanju postaje lak plijen kojekakvih silnika koji lako koriste njegove strahove, tjeskobe i materijalizam. Nasuprot tome, čovjek svjestan vlastite besmrtnosti ne boji se smrti i smatra da je duhovna okupacija, odnosno prodaja duše vragu, što izvorno znači neprijatelju, gora, mnogo strašnija i pogubnija od fizičke smrti. Takav čovjek je nepokolebljivi borac za istinu i pravdu koji se neda potkupiti i čija je fizička egzistencija posvećena vječnosti. To je osnovna poruka iskonskog kršćanstva koja je sada izvrnuta naopako pa je i današnji svijet apsolutno bezdušan. Boj se onog ko je viko bez golema mrijeti jada. - reče Mažuranić. U svakom slučaju, imperij ima svoje nakaradne duhovne zasade ili bolje rečeno trikove. Čovječanstvo je namjerno i svjesno survano u primitivizam i mrak. Dakle, radi se o prvenstveno duhovnoj borbi, borbi za duše, vječitom sukobu dobra i zla, obrnutom kršćanstvu, izvrnutom križu. Ništa manje. Dakle, naš glavni svjedok i bard našeg iskona, ujedno i zakleti neprijatelj Porfirogent piše svoje tričarije u zlatnom uvezu u vrijeme nakon što je bugarski car Simeon jedva uklonjen sa scene nakon 34-godišnjeg teroriziranja Bizanta. Njega su, kao i kralja Tomislava, uspjeli ukloniti carigradski zavjerenici u zajedničkoj akciji s rimskom kurijom čija je jedna te ista delegacija obojicu doslovno otrovala na svojoj balkanskoj turneji 926. - 928. godine, na kojoj, navodno, dolaze poravnati neke zapravo nepremostive teološke, što će reći ontološke razlike između slavenskih crkava i Rima. Koncept univerzalne, katoličke, imperijalne, dakle oktorirane, nenarodne crkve je slavenstvu od uvijek nepojmljivo odbojan i demonski, a to je, bez obzira na sve, i danas tako, a da ne govorimo o prividnoj smrti duha koju je konačno cementirao 8. ekumenski sabor. Iz tog razloga Vatikan i danas hoda kao po jajima oko nas i ohrabruje primitivni i samoubilački nacionalizam Crkve u Hrvata (što je za katoličanstvo koje je po definiciji univerzalno potpuni anakronizam) sve dok služi destrukciji slavenstva, ali nedaj Bože da pokušamo definirati neki svoj autentični interes. Koliko je Crkvi u Hrvata stalo do Hrvatske najbolje smo vidjeli u njenom stavu prema EU. Tu instituciju treba izučavati kao ogledni primjer transmisije strane moći kroz izvrtanje, zaglupljivanje, izluđivanje, neukost, naivnost, podlost, korupciju, bezobrazluk, pljačku i demagogiju sa stravičnim posljedicama. Dakako, otrov je i u X. stoljeću stigao umotan u danajske poklone kraljevskih i carskih kruna, kao što je i nedavno stigao umotan u povelju međunarodnog priznanja. Istovremeno je Rim zajedno s Bizantinicima Tomislava naoružavao upravo protiv Simeona, a organizali su i bugarsko-hrvatski sukob u vidu Bitke na bosanskim visovima 926. godine. Svemu tome je Porfirogenet svjedočio budući da je rođen u purpuru, a te 928. imao je 23 godine. U tome je izvor i namjera njegove propagande. Nakon što je Simeon uklonjen sa scene, trebalo je skloniti i Tomislava te odmah raspustiti njegovu ogromnu vojsku i flotu, te razoružati narod, jer su Tomislavovu vojsku financirali upravo rimski i bizantski agenti da služi kao živi štit protiv Simeona, a ovako se mogao okrenuti u suprotnom pravcu i možda odlučio posjetiti papu ili, u najmanju ruku, postići stvarnu samostalnost. Svaka sličnost sa nedavnim događajima uopće nije slučajna! Dakle, taj Porfirogenet, slab vladar bez neke naročite vojske, oslonjen na novac i plaćenike piše političke pamflete koje mi danas uzimamo za vjernu sliku svog iskona. Pa to je nevjerojatno i ta naša naivnost bila bi dirljiva da je ne propagiraju naše potkupljene institucije i da posljedice nisu po naš narod toliko pogubne! Pojasnimo to još malo, jer je vrlo važno za razumijevanje našeg konteksta. Dakle, Bizant Simeonu ne da posebnu crkvu niti carsku krunu rimskog kralja, ali to navodno pristaje učiniti rimska kurija. Sa Simeonove strane ne radi se o pukoj borbi za vlast, nego i o borbi za temeljne zasade kršćanstva. Simeon je sigurno otrovan u Velikom Preslavu 927. godine tokom teoloških pregovora s rimskom papinskom delegacijom nakon što je primio titulu rimskog cara iz njihovih ruku. Kako se već uspio nagoditi s Hrvatima, vjerojatno je odbio sulude teološke postavke Rima u smislu filioque i krenuo se konačno obračunati sa Bizantom s kojim je sada u političkom smislu na ravnoj nozi kao rimski car. Vrag je odnio šalu, trebalo je pod svaku cijenu spriječiti Simeona da umaršira u Carigrad i tada on, zamislite slučaja, iznenada umire. Ta ista delegacija stiže u Split 928. godine da kazni Tomislava zbog pristajanja uz Simeona i okretanja leđa Bizantu i Rimu pa tada i on, pazite sad tog slučaja, iznenada umire, a zapravo je također ubijen, najvjerojatnije otrovan, za vrijeme Drugog splitskog crkvenog sabora. No, mi učimo parcijalne nacionalne povijesti kao svijet neke fikcije kao da nešto takvo postoji. Ne učimo ni crkvenu povijest, smatramo da su teološke finese neka tamo nevažna zakeranja, a u stvari se radi o tumačenju univerzalnog bitka koji uključuje sve pa i čovjeka, društvo, politiku, ekonomiju i tok historije uključujući i budućnost. Na tom gornjem nivou rješavaju se strateška pitanja, a politika je samo oruđe kojim se u djelo sprovodi u djelo ta zapravo vrhunska filozofija. Ako to ne shvaćaju oni koji to moraju shvaćati, ako ništa zbog društvene pozicije koju zauzimaju, utoliko gore po nas. Rim i grčki Konstantinopolj su se plašili saveza Simeona, Tomislava i Mihajla Viševića da im ne ponovi fijasko iz sedmog stoljeća kad su Slaveni umorni i frustrirani od stoljetnog stalnog pritiska i tiranije zapalili sve živo od Padove do Carigrada, a onda im car Heraklije navodno dozvolio da tu ostanu, naime, na svojoj zemlji. I tu je riječ je o laganju i izvrtanju činjenica, jer taj tjeskobni jadnik nikome nije ništa mogao dozvoliti ni narediti vičući iz mišje rupe u koju se skrio. Tako i nama danas, na primjer, neka tamo bezvezna briselska admistracija dozvoljava ovo ili ono, kao da za to postoji ikakav legitimitet, ali neki povjesničar u budućnosti bi mogao protumačiti da je ovo njihova zemlja, a ne naša, na kojoj se nama dozvoljava posaditi, na primjer, toliko i toliko loza ili držati toliko i toliko prasadi koje oni financiraju, doduše našim novcima, ali koga je to briga, dok naš narod u svojoj zemlji stenje pod sve većim poreznim opterećenjima i lihvarskim kamatama. Strašno, to su laži i poniženja dostojna najgorih Bizantinaca! Svaki ozbiljan i nepristrasan istraživač srednjeg vijeka mora zaključiti da su Hrvati kao i Bugari neka naslaga, najvjerojatnije hunska, odnosno ugarska (bugarska, hungarska) koja je potaknuta, organizirana, podržavana i dovedena ovamo od strane uobičajenih sumnjivaca. Oni su kao vazali Rima i Bizanta u njihovo ime i za njihov račun zaposjeli panonske ravnice, okupirali i potčinili dio prostora današnje Hrvatske , Bosne pa i Srbije. Naime, Mađari iz istih razloga tokom srednjeg vijeka, pa i kasnije, stalno gnjave da imaju pravo i na srpsku krunu. Suludo jest, ali to im je očito netko negdje obećao. Ta ugarska feudalna oligarhija je jedva nekako uz pomoć Bizanta, Rima, Franaka i raznih plaćenika silom održavala svoju vlast uz, u prvoj fazi, manje-više stalni i ogorčeni otpor autohtonog naroda (sukob Domagojevića i Trpimirovića bio je strahovit). Vremenom i silom prilika se i ona s narodom srodila (osim u Mađarskoj odakle je narod bio istrijebljen i protjeran k nama. Tada je počela zastupati autentične narodne interese pa je i ona morala biti uništena. Od njih je danas ostalo samo ime koje je na nas prešlo silom feudalnih odnosa, jer se radilo o privatnim državama kao što je to, na neki način, i danas tako. Zato je izraz neofeudalizam više nego opravdan izraz u smislu opisa postojećih društveno-političkih odnosa. To da su prvobitni Hrvati zapravo neslavenska naslaga zaključio je čak i Mladen Lorković u svojoj knjizi Narod i zemlja Hrvata iz 1939. godine: Čitava stara hrvatska povijest shvatljiva je samo uz pretpostavku da su vladajući Hrvati bili neslavenska naslaga koja je prekrila i organizirala slavenske mase." To je onaj isti Lorković široko zapamćen po navodnom i neuspjelom puču Lorković-Vokić u NDH 1944. godine. Dakle, to je i čak i Ustašama bilo jasno. S Dalmacijom istočno od Cetine hrvatstvo ima malo veze u srednjem vijeku. Zapadno od Cetine imamo neke priče o Dalmatinskoj Hrvatskoj kao da je uopće išta postojalo pod tim imenom to je puka izmišljotina. Tako je i sa tzv. Dobom neaktivnosti (7.-8. stoljeće) pa mitom o pokrštavanju i tako dalje. Kakva neaktivnost, kakvo pokrštavanje! Dakle, mi smo navodno tu došli i onda tu sjedili na rukama jedno 200 godina ne radeći ništa dok nas netko nije pokrstio. Osvajači nikada nisu neaktivni, niti primaju tuđu vjeru: neaktivni ne osvajaju već to čine dinamični. Pa tko bi napustio svopju domovinu, nešto osvojio, prolio rijeke krvi, zatro sve živo, sve popalio i srušio zato da bi tu sjeo i ne radio ništa Zapravo se radilo o ogorčenoj borbi za opstanak naorda na koji su Bizant i Rim digli azijatska plemena koja je prvo organizirao Atila Hunski koji je i sam odrastao u Rimu, a njegove veze sa rimskim carem Valencijanom i njegovom sestrom Honorijom su blago rečeno sumnjive, jer je moguće da se radi o njihovom polubratu. A to što se neki papa obraća nekome kao hrvatskom knezu ne mora govoriti ništa o pravom imenu naroda kojim taj knez vlada. Nema, dakle, nikakve nektivnosti nego su dokazi o ustanku i ratovanju sa strancima zbrisani konstantnim ratovanjem, potkopavanjem, rušenjem, zatiranjem, paljevinom, pljačkom, politikom spaljene zemlje... Pardon, možemo li vidjeti što sve krije Vatikanski arhiv Zašto je tajan Zašto je tu negdje oko Teodozijeve reforme spaljena Aleksandrijska biblioteka kao i mnoge druge, pobijeni mislioci, filozofi i svećenici Za samo posjedovanje Biblije na narodnom jeziku stotinama godina se završavalo na lomači ne samo kod nas... U čitavoj Europi u to vrijeme imamo period uništavanja i paljevine pa se zato i naziva mračni srednji vijek. Čitavi narodi su tada doslovno obezglavljeni u mahnitom teroru pseudokršćanskih fanatika, plaćenika i uvezenih azijatskih primitivaca. Ipak nisu svi dokazi uništeni, iako većina jest, nego mi danas zbog izvrnute paradigme ne možemo ni ono što postoji smjestiti u pravi kontekst. Uzmite samo pitanje glagoljice: nema nikakvog dokaza da je nju sastavio Bizant preko Ćirila i Metoda, dapače, smatralo se da ju je sveti Jeronim još koristio ili čak i sastavio, u najmanju ruku doradio. Talijan Angelo Rocca, jedan od glavnih vatikanskih bibliotekara, glagoljicu naziva Alphabetum Illyricum još u XVI. vijeku. Čak je naziva jeronimskim pismom, mada je glagoljica gotovo posve sigurno starija i od Jeronima. Njezina gematrija ukazuje na analogiju sa hebrejskim i grčkim pismom. Svakako, glagoljica je naše drevno pismo koje nema nikakve veze s našim pokrštavanjem ni sa Grcima niti sa Rimom, jer su oni zakleti i ogorčeni protivnici glagoljaša i slavenske liturgije bili i ostali. To je zato što je kršćanstvo izvorno naše, a ne njihovo. I Biblija i sveti Jeronim, kao i ogromna većina rimskih careva... Uostalom, što se kršćanstva tiče, solinska biskupija je starija od rimske! I na tom sudbonosnom Drugom crkvenom saboru u Splitu 928. godine papa Ivan X (koji je opet posebna moralna nakarada) prisiljen je priznati u najmanju ruku da su Slaveni i Dalmatinci primili kršćanstvo u apostolsko vrijeme. Dakle, barem kad i Rim, a ni spomena o Hrvatima! Stoga pokrštavanje hunske naslage Hrvata koji dolaze kao primitivna konjanička i najamnička horda možda se i jest desilo u sedmom stoljeću, ali to nema nikakve veze sa autohtonim stanovnišvom. To što su oni svoje ime velikodušno poklonili svojim podanicima kao i neki drugi feudalni gospodari koji su svoje države nazvali po sebi kao Saudijci, Habsburgovci ili Osmanlije to je drugo pitanje. Ako su nekoga rimski tirani pokrštavali, onda su u pitanju neslaganja i ogorčene borbe između autentičnog kršćanstva i duhovnih zastranjenja rimske crkve koja su sablažnjavala svaku blagorodnu dušu. Dovoljno je istražiti period pornokracije odnosno vladavine kurvi u Rimu u koji pripada i taj za nas kobni papa Ivan X koji kumuje smrti Simeona i Tomislava i koga je na kraju i samog ubila ta rodonačelnica rimskih kurvi, vještica Marozia, da bi saznali o kakvim se mračnim okolnostima tu zapravo radi. Arheoloških nalazišta koja o tome svjedoče, ali što se toga tiče moramo reći da nitko nikada nije istraživanjima pristupio sustavno, jer to nikome do sada nije bilo u političkom interesu, osim možda prvoj Jugoslaviji, ali ona je bila presiromašna, preslaba i prekaotična, i zapravo se, stalno razdirana unutarnjim suprotnostima i slabostima, ali i stranim pritiscima, nikad nije ni učvrstila. Što je još važnije, nedostaje nam ispravni povijesni kontekst za tumačenje nalaza, jer su sve naše institucije i konteksti nametnuti izvana. Uz to su se svi međusobno mrze i nitko ni sa kim ne razgovara. U Dalmatinskoj zagori imamo mnoge starokršćanske bazilike, samo na području današnje Imotske krajine do sad su otkrivene tri, a vjerojatno ih ima mnogo više, jer jedna postoji u obližnjem Posušju, gradiću koji do Požarevačkog mira također i službeno pripada Imotskoj krajini. Manastir Tvrdoš kod Trebinja osnovao je Car Konstantin Veliki s caricom Jelenom. Brač je poseban slučaj o kojem će tek biti riječi u. Poljička Republika, Salona, stećci, Nin, bosanski gradovi osobito Jajce, Caričin grad u Srbiji, Sremska Mitrovica, Medun, Budva, Ulcinj i Risan u Crnoj Gori i tako dalje i tako dalje... Ono što se naziva pokrštavanjem Slavena je zapravo suzbijanje iskonskog narodnog kršćanskog obreda i prelazak na rimsko kršćanstvo. Naš obred je stariji od Krista, barem onog koji je opisan u Bibliji, a koja u današnjoj verziji nastaje kao Vulgata što znači seljačka, vulgarna opet od našeg autora svetog Jeronima koji je također rodom iz Dalmatinske zagore iz grada, za koji danas ni ne znamo gdje se nalazio, a imao je, navodno, oko 30,000 stanovnika. On se spominje pod raznim imenima, recimo kao Saloniana kod aleksandrijskog učenjaka Klaudija Ptolomeja, u njegovom djelu Geografija, pa onda Bilubium ili Bilibium, Stridon, Ludrum i kako još sve ne. Nije valjda slučajnost i to da granica podjele Rimskog carstva, a kasnije i Crkve ide ponovo baš preko nas... O tome također treba biti više riječi. Kad smo već toliko spominjali Svetog Jeronima... Pa zašto onda se zavod taj čuveni navodno naš, a zapravo papinski zavod zove prvo slavenski pa onda u XV vijeku postaje ilirski, da bi nakon habsburške intervencije 1842. kada se zabranjuje upotreba ilirskog imena u Monarhiji i zavod u Rimu konačno postao Papinski hrvatski zavod svetog Jeronima, jer ga u dogovoru s Vatikanom upravo Austrija uzima pod zaštitu i pokrštava po guštu mađaronskih uljeza. Sačuvaj nas Bože takve zaštite i pokrštavanja! Pokrštavanje je prekrštavanje, davanje lažnog imena. Ako se na to misli, onda se to zapravo i dogodilo, ali ništa drugo. Slaveni su prekršteni u Hrvate. U svemu postoji jedna te ista politička nit, ali što se tiče naziva ilirski, slavenski, hrvatski pa i srpski radi se o terminima koji su manje-više istoznačni ili su to nekada za nekoga bili pa više nisu, ili za nekoga to nisu bili pa su postali. Svim tim značenjima upravlja dnevna politika, a narod ih samo ponavlja sklanjajući se od sile i slijedi svoje histerične, vječno ugrožene Crkve koje također po njemu u svojoj neukosti ruju i gaze. Dakle, žrtve svakako jesmo, ali mi smo ona vrsta žrtve koja je postala sukreator ideoloških konstrukata kojih se jako teško osloboditi i van tih nametnutih obrazaca razmišljati. Pritom je za tiraniju odsudno da sebe proglasimo dođošima, skorojevićima i primitivcima, a svaki domaći izvor proglasimo nepouzdanim od Dukljanina, Kačića-Miošića, do Orbina, Gundulića, Gaja, Šafarika, raznih narodnih predanja i tako dalje. Istina je zapravo ova: nikakvi Slaveni nisu došli u Europu nego su iz nje sistematski potiskivani što se i danas čini. Pa čitava Njemačka je na slavenskoj zemlji: Pomeranija nije ništa drugo do Pomorje, Rostok Rastok, Luitich Ljutič, Drezden - Drezga, Pruska- Ruska, a bavarsko-švapski doseljenici na području Austrije postoje tek od osmog stoljeća. O tzv. iranskoj teoriji ne mislim ništa izvan ovako postavljenog konteksta. Nama jednostavno nedostaje kontekst, a bilo kakvo zrnce koje je pronađeno, simbolička i etimološka sličnost ne znači ništa ukoliko kontekst nije ispravno postavljen. To je kao da nekakav urođenik iz prašume slučajno naiđe na neki dio automobilskog motora pa gata što bi to moglo biti. Ne može se nikad doći od pojedinačnog do općeg, već samo obrnuto. To je osnovni logički i filozofski postulat. Dakle, mi trenutno nismo spremni za diskusiju, jer javnim diskursom caruju jednoumlje, podobrazovanost, ideologija i primitivizam, a iranska teorija također je jedna periferna i ideološki određena teza koja odvlači pažnju od pravih pitanja. Zapravo se radi o pokušaju dokazivanja unaprijed postavljene teze o našem dolasku na Balkan, zatim teze o različitosti Hrvata i Srba, što bi, da nije toliko pogubno, zapravo bilo smiješno. Dapače, svi nas smatraju Ilirima, Balkancima, Slavenima te Jugosima, osim nas samih i, naravno, Porfirogeneta... Pogotovo je to snažno izraženo u Hrvatskoj koja je tradicionalno kao rubno područje katoličanstva najviše izložena zapadnim pritiscima, laganju, huškanju i utjerivanju u laži. Dakle, veze sa Perzijom dakako da postoje, ali to je opet posebna i vrlo opsežna tema koja se tiče Aleksandra Makedonskog i slavenskih, odnosno ilirskih careva Rima, njihovih porodica, visokog svećenstva, Starog zavjeta, Sumera, naše uloge u svemu tome i tako dalje. Veza sigurno nije u nekim konjanicima koji se odlučuju na pothvat osvajanja neke tamo Ilirije ili Dalmacije, a dogovori padaju uz logorske vatre u perzijskim gudurama ili kaspijskim močvarama uz sir iz mijeha i lupanje toljagama po glavi. Narodi anitke su bili vrlo povezani, sigurno povezaniji nego danas u smislu trgovine, kulture i znanja. Dinastije su se miješale i međusobno ženile, slavenske stalno sa perzijskima, ali je narodni suvernitet i integritet mnogo više važio nego danas na svakom planu i u svakom smislu, a osobito u duhovnom, odnosno religijskom. Tu kod njih nije bilo nikakvih dilema koje nas danas itekako muče, iako ih zapravo nismo svjesni. Tko je direktan krivac za višestoljetno povijesno dezinformiranje naroda u regiji Mislim da sam već dobrim dijelom odgovorio na to pitanje. Krivi smo prvenstveno mi, zatim su krivi su strani zavojevači, razni izdajnici i oligarsi, a onda je kriv i duh vremena, jer očito postoji viši smisao ove kontinuirane tragedije. Dakle, uz kontrolirani postoji i spontani aspekt koji reflektira kozmičku stranu ove priče kroz mijenu Naraštaja ljudskog roda koji se manifestiraju kroz dijalektiku historijskih procesa. Kroz sve to se iskazuje, objavljuje i u čovjeku utjelovljuje duh vremena kao izraz i vid više uređenosti pa i svrhe ljudske egzistencije. Naše kolektivno i individualno iskustvo na ovom svijetu bilo bi posve beznadno i tragično da ne postoji ta viša metafizička komponenta. Čovječanstvo, narodi pa i ljudi naizmjence prolaze kroz periode svjetla i tame. To je za sad naša stvarnost i zapravo ovisi o poretku Univerzuma, logosu ili udesu odnosno Deusu, to jest Bogu ili, što reče Balašević, ravnoteži među zvezdama. Međutim, zanimljivo je da je specifičnost fragmentiranog nacionalizma Južnih Slavena u tome da stranac ostaje zagonetno irelevantan u našim razračunavanjima. Uzmite na primjer Mađare, Nijemce, Talijane pa i Turke. S naše strane nema tu nikakve posebne ostrašćenosti: čim barem prividno popusti pritisak stranca on je gotovo istom zaboravljen. Sva naša mržnja i ostrašćenost upućena je od jednih na druge u okvirima naše slavenske porodice. Ja u tome vidim višu oktavu konfuzne nacionalne samosvijesti i gotovo arogancije, jer zapravo stalno jedni druge optužujemo zbog jadnog stanja u kojemu smo se našli kao da podsvjesno znamo da isključivo sebe možemo kriviti za vlastitu propast. I zaista je to tako, jer kad bismo mi bili na visini zadataka nijedan strani faktor nam ne bi mogao ništa. Taj obrazac vidi se dobro u kosovskoj mitologiji gdje se ne krivi toliko Turčina niti Grka ili Latina koji je Turčina doveo na Balkan, nego se proklinje Vuka Brankovića. Turci su tu ipak periferni ma koliko teška bila njihova čizma koja stotinama godina gazi po licu naroda. Budući da je elementarna stvar opstanka da ne možemo srdžbu i destrukciju uperiti izravno u pravcu sebe, mi to zato radimo prvome najsličnijem, prvom do sebe. Tu treba tražiti uzroke naših stalnih i sitničavih podjela koje je danas suvremeno materijalističko, potrošačko društvo dovelo do paroksizma i potpunog besmisla. Krajnji rezultat naše fragmetacije je nedostatak idejne platforme za nacionalnu emancipaciju, nedostatak nacionalne i klasne svijesti van primitivnog etnovanja, sluganstvo, kompleksi i stanje stalne ekonomske, demografske, psihičke pa i fizičke krize koje su samo različiti izrazi naše duhovne porobljenosti. Bez samosvijesti nećemo ostvariti svoje kolektivne interese na koje imamo kolektivno pravo, a taj kolektivni aspekt je nužan uvjet za ostvarivanje osobne sreće svakog pojedinca unutar zajednice. Dakle, dok je narod potlačen ni pojedinac ne može biti slobodan i po tome je nacionalno pitanje u svojoj biti klasno pitanje par excellence. Troja je jedno od legendarnih povijesnih nalazišta čija se lokacija godinama povezuje s Hercegovinom. Prije godinu dana umro je Roberto Salinas Price koji je nas je sve zadužio i čije će ime jednog dana zlatnim slovima biti upisano u naše čitanke. Tome kod nas nije pridan gotovo nikakav značaj. Njega se kod nas manje-više smatra simpatičnim redikulom, jer ne brani tvrdnje naših zavojevača. To je žalosno da žalosnije ne može biti, no ipak će istina prevladati. Nema nikakve sumnje da je Troja tu kod nas. Oni koji to osporavaju na žalost nemaju osnovne činjenice sređene u glavi. U stvari radi se o podobrazovanosti kao vidu duhovne i intelektualne pothranjenosti. Oni koji vjeruju Schliemannu i njemačkoj imperijalnoj historiografiji 19. stoljeća predstavljaju zabrinjavajući slučaj okovane svijesti koja vjerojatno nesvjesno iz provincijalnog kompleksa uzima svaki proizvod imperijalne ideologije zdravo za gotovo. Dakle, ako neka tvrdnja dolazi iz nekog pseudoklasičnog instituta, ako je okićena titulama i ovjerena pečatima, onda mora da je točna. E pa nije, većinom se tu radi o poluistinama, izvrtanju činjenica i običnim podmetanjima, jer povijest pišu pobjednici ali čak se i to smatra legitimnom stvari koja ne pobuđuje nikakvu sumnju u sadržaj takve povijesti. Uostalom, Schliemann je vjerolomni špekulant, špijun, kriminalac i trgovac oružjem. Raspored rijeka, opis kretanja zvijezda iz Ilijade, etimologija, narodnja predanja, dokazi na terenu pa i zdrav razum ukazuju na to da se Troja zaista nalazi tu kod nas. Dakle, naš narod u svojim predanjima uporno priča o tome da su Dubrovnik i Kotor građeni kamenjem iz razorene Troje. Nije ta teza o Troji kod nas, dakle, prisutna godinama već milenijima. Uostalom, recikliranje kamena napuštenih naselja Dalmatinske zagore vrši se i danas. Čak pred nosom Konzervatorkog odjela ruše se kamene kuće dalmatinskih gradova da bi kojekakvi primitivci i špekulanti prodali taj kamen stranim skorojevićima za njihova malograđanska iživljavanja na obali. I Split je građen kamenjem Salone, a i kamen za gradnju Venecije sigurno ne potiče iz talijanskih močvara, već iz Salone, Nina itd., a dijelom čak i iz ruševina Splita kao na primjer njihova crkva Santa Maria Della Salute. Jezuit i putopisac Daniele Farlati u 18. vijeku piše o stalnoj pljački i odvoženju solinskih i splitskih artefakata pa spominje da je kip Jupitera iz Dioklecijanove palače završio u jazbini mletačke obitelji Capello, a od tuda je kasnije prešao tko zna gdje. Ja sam za sada uvjeren da sam locirao točno mjesto Troje, ali o tome će više riječi biti kad izađe posebna knjiga, jer, ponavljam, to je to preozbiljna tema da bi se od nje pravile jeftine senzacije i o tome usputno ćaskalo. Uostalom, treba mi još vremena da sve još jednom detaljno provjerim i do kraja sredim. Svjestan sam da su mnogi naši redom kvalitetni istraživači pokušali locirati Troj, u Gabeli, Skadru, pa i Daorsonu ili Varvariji, međutim, iako se u svakom slučaju radi o vrlo važnim mjestima antike i značajnim centrima naše povijesti, mislim da ipak Ilij nije bio tamo. To što se neke stvari poklapaju govori o tome da su svi gradovi antike građeni na isti kalup, prepoznavajući iste geomancijske obrasce i odražavajući uvijek jedan te isti, neponovljivi, cjeloviti i nedjeljivi kozmički bitak. Nigdje se nije gradilo slučajno i ofrlje, kao danas. Svi gradovi su bili slika iste slike, iskonskog i cjelovitog, nedjeljivog bitka. No, sigurno je Gundulić u pravu kad u sedmom pjevanju Osmana kaže da pri moru, uprav srpskih strana, leži Troja ukopana od grčkoga ognja pala.... Možda bi sad Gundulića osim za nacionalnu mitomaniju trebalo optužiti i za nedostatak hrvatsva Vidite li koliko su naše današnje koncepcije tragične, anakrone i besmislene Treba misliti o legendama vezanim uz Atlantidu i Lemuriju. Pojedini makedonski istraživači vjeruju u povezanost balkanskog područja s upravo tim Platonovim spisima... Ono što znamo o Platonu, o njegovom životu, porijeklu i svjetonazoru ukazuje na to da su njegova svjedočanstva uvijek vjerodostojna pod uvjetom da su ih grčki posrednici vjerodostojno prenijeli što bi u ovom slučaju zaista moglo biti tako. Valja napomenuti da Platon kao i čitava plejada antičkih filozofa nisu nikakvi Grci nego Slaveni koji su se silom nametnuli Grcima kao vladari ne bi li ih civilizirali. Dakle, radi se o obrnutom slučaju. Ne civiliziraju Grci nas, već je stvar obrnuta. I grčki izvori, recimo Polibije, insistiraju na tome da se Iliri stalno nameću Grcima kao vladari i poreznici. To što Platon živi neko vrijeme u Ateni ne znači dakle da je Grk. I engleska kraljica živi u Londonu, a vjerojatno nema ni kapi engleske krvi. Čak ako pitate ljude na ulici, većina je i dalje uvjerena da se radi o Englezici. Antički filozofi do Platona ništa nisu zapisivali, dapače su bili protiv pisanja, a to što smo mi njihove riječi dobili podsredstvom Grka ne znači da su oni Grci, kao što ni Isus, na primjer, nije bio Grk, a o njemu dobijamo vijesti iz grčkih evanđelja, pa i Jeronimovim posredstvom koje koincidira s Teodozijevom vjerskom reformom koja je bila zastrašujuća u svojoj destruktivnosti. To sve treba posebno rasvijetliti. Ni Aleksandar Makedonski nije Grk, mada Grci trubecaju o tome i svima su već dosadili, no svijet ih podržava zato što treba nas gaziti. To je pitanje imperijalne političke pragme i postavljenih geopolitičkih ciljeva. Pitanje ostaje kako mi možemo i možemo li uopće svoje interese uskladiti s tim silnicama ili treba tražiti druga rješenja. Gundulić Aleksandra Velikog zove imenom Lehsandra Srbljanina vrh svijeh car cara slavna No, stvarno izgleda da je taj Gundulić krajnje sumnjiv pa je bolje onda da se obratimo stranim izvorima. Šalim se, naravno, ali tako mi zapravo razmišljamo, jer i od Gundulića pravimo simpatičnog redikula i naivca. No vrijedi se zapitati što je to onda Gundulićev san ako ne vizija uskrsnuća jedinstvene i presvijetle drevne slavenske mediteranske kulture, temelja zlatnog arhajskog doba No nas više ne zanima Gundulićev, već američki san... Drugo važno pitanje arheologije na našim prostorima je Bosanska piramida kao vodeće arheološko pitanje, možda i na cijelom svijetu. Koja civilizacija stoji iza svega Bosanska piramida nije nikakva fikcija već činjenica i istina o kojoj već govori ogromna zbirka znanstvenih istraživanja najeminentnijih institucija kao na primjer Ruske akademije znanosti i umjetnosti, točnije njihove Prirodne sekcije koja okuplja preko 40 živih nobelovaca. Semir Osmanagić je primljen u tu eksluzivnu organizaciju kao najmlađi član upravo radi svojih istraživanja koje je potvrdila Ruska akademija u neovisnom istraživanju koristeći najsuvremeniju opremu koja se koristi za istraživanje Svemira. O toj istini govore i mnogi drugi znanstvenici koji ne robuju ideološkoj dogmi i tiraniji. O tamošnjim istraživanjima govori itekako značajan arhiv Fondacije Bosanskih piramida koji sadrži jednu od najvažnijih interdisciplinarnih istraživačkih blaga suvremenog svijeta čime se utire put slobodnog istraživanja i stvaraju obrisi oduhovljene nauke sutrašnjice, nasuprot ove današnje zapravo već bankrotirane i probušene olupine materijalističke dogme. Semir Osmanagić je svojim djelom i pristupom zadužio sve nas, a to da li se radi o potpunoj ili djelomičnoj građevini, za ovaj razgovor nije posebno važno. Svakako je to primjer na kojem su priroda i čovjek radili u potpunoj sinergiji. Onda kad odbacimo luđačku košulju dogme ukazuje nam se sasvim nova slika stvarnosti u kojoj živimo. Oni koji odbijaju sagledati taj veličanstveni istraživački projekt već ga a priori odbacuju jednostavno su sebe osudili na irelevantnost. Past će zajedno s granama za koje se drže u času kad to trulo stablo neki vjetar, ne nužno jak, prelomi kao šibicu. Taj čas nije daleko, stvari su toliko prenapregnute da smo samo jednu preskočenu plaću ili penziju udaljeni od općeg kolapsa sistema. Što se tiče same civilizacije koja je izgradila Bosanske piramide, to je ta naša iskonska arhajska civilizacija koju smo napustili u zamjenu za barbarstvo materijalističke zablude. Vjerojatno nije do toga došlo tek tako već serijom ozbiljnih trauma koje su izazvale katastrofe biblijskih razmjera. Ako ta civilizacija ima neke veze sa vanzemaljcima, divovima i patuljcima naših narodnih iz priča i predanja, i to su naše veze, jer one ne postoje bez nas kao što nam govore i simboli sa stećaka, ali i narodna predanja koja su mnogo pouzdanija od pisane povijesti koja je uvijek idelogizirana. Tu je i Rtanj u Srbiji. I za ovu temu se možemo zapitati ista pitanja... I Rtanj je zasigurno poseban fenomen koji nisam imao prilike detaljno istraživati, no osobno poznam solidnu grupu istraživača i stručnjaka u čiji sud vjerujem, a koji o tome mogu mnogo bolje pričati od mene. Nedavno mi je prijatelj istraživajući Gamzigrad proveo nekoliko dana osmatrajući Rtanj iz daleka sve od Ćuprije, Boljeva do Zaječara pa tamo preko Ravanice, Sisojevca, Pasuljarskih livada i Resave, mogu prenjeti njihovo mišljenje da je Rtanj veličanstvena gora koja služi kao orijentir i centralna točka golemog prostora. Kao takav služi kao jedan od kozmičkih markera za carsku palaču rimskog, odnosno slavenskog cara Galerija. Ta Galerijeva palača je izuzetno značajna, a o njoj se malo govori. Radi se o relativno dobro sačuvanom, a golemom kompleksu sa dvostrukim bedemima i 32 kule, sve u svemu 4,5 hektara površine. Iznad građevine je uzvisina sa obrednim pogrebnim humcima i mauzolejima u obliku kula, koji po mojem saznanju postoje još samo u Škripu na Braču i u Palmiri u Siriji. Naravno, sve je to ista datacija što treba uzeti u obzir kod rasvjetljavanja ovih veličanstvenih mjesta. Eto i tu još jedne priče i o Perziji, jer je povijest Palmire neodvojiva od povijesti Perzije i ilirsko-rimskih veza s Perzijom. Vrh planine Rtanj gledano sa carskog ukupnog mjesta iznad Gamzigrada predstavlja točku zalaza Sunca na zimski solsticij odnosno Božić i kao takav služi kao metafora uskrsnuća ili, ako hoćete, bogorođenja. Narodna predanja o Galeriju kao Caru - Govedaru zapravo su simbolička kazivanja o njemu kao o zemaljskoj inkarnaciji Oriona, jer je Orion prikazan kao pastir koji ispred sebe toljagom goni sazviježđe Bika, dakle, on je mitski govedar. Istovremeno radi se o prikazu cara Ovna koji tjera Bika što je slika prijelaza iz Doba Bika u Doba Ovna po precesiji ekvinocija. Dakle, radi se o kompleksnim astroteološkim slikama, koja je poput zvijezda vrte u krug, kao neki Vrtanj ili Rtanj, po čemu je Rtanj i dobio svoje također višeznačno, simboličko ime. Sve u svemu, čitav svijet je svet. U slučaju Rtnja da budem konkretniji, mislim da se radi o jednom metafizičkom fenomenu za čije dešifriranje je ključna spoznaja da ni zemaljski krajolik nije nastao slučajno nego se povinuje stvoritelju neba i zemlje, svega vidljivoga i nevidljivoga te, kao i sve što je živo, reflektira pravila svete geometrije. Dakle, zemaljski reljef postvaruje metafazičko pravilo Kako na nebu tako i na zemlji, formirajući se, ne slučajno, već kao refleks položaja kozmičkih tijela u doba stvaranja. Ako ljudi imaju natalne karte, onda ih svakako ima i zemlja kao viši oblik bića. No, mi danas zemlju doživljavamo kao neku stvar po kojoj svaka bitanga može harati i činiti što joj padne na pamet. To tako nije moglo biti u antičko vrijeme. Drugo je pitanje znamo li mi danas na Zemlji pronaći referentne točke i uočiti gradivne uzorke. Današnja znanost se bavi teorijama kaosa i vjeruje u slučajnosti. Međutim, natura non facilit saltum, priroda ne pravi skokove. Slučajnosti ne postoje, one su non sequitur, ne mogu se matematički dokazati, dakle, radi se o zabludama i besmislicama. Čovjeku antike je to bilo jasno, ali nama sljepcima koji to ne vidimo, nije pa smo onoga koji vidi ono što mi ne vidimo proglasili primitivcem i fantastom. Tako je i lisica u Ezopovoj bajci, nesposobna da dokuči grožđe, kazala Ionako je kiselo. Tako i mi čovjeka antike koji je bio neusporedivo u svakom smislu jači od nas, proglašavamo primitivcem, perverznjakom i luđakom. To drevno znanje o kojem govorim zove se geomancija, a cvjetalo je sve dok ga primitivna materijalistička modernost zasnovana na demonskom fetišu tehnologije nije ukinula doslovno svuda pa i u, navodno, zaostalom Osmanskom carstvu. Recimo, veličanstveni izvor Duman u Livnu obilježen je za vrijeme Osmanilija kao stjecište geomanata. To svjedoči Evlija Čelebija u svojom putopisu kada citira zapis sa ploče na Dumanu: Allah nam nadahnu njen kronostih: 'Stjecište dobrih ljudi i otkrovenje geomanta.' Mislim da Rtanj nije jedina takva gora fenomen, mada je vrlo značajna, jer imamo, osim Visočice, i Biokovo te Lovćen, pa Cer, Velebit, Dinaru, Cincar, Velež, Durmitor i mnoge druge koje u sebi kriju s današnje točke gledišta mnoge neobjašnjive fenomene. Sigurno je da drevne civilizacije nisu silovale prirodu i nisu joj se pokušavale nametnuti poput nametnika kao što mi to danas radimo. Pitanje tehnologije je opasno duhovno zastranjenje, jer se radi o uzaludnoj konstrukciji jednog paralelnog, parazitskog i demonskog svijeta koji nema ništa s onim što je prirodno i kozmičko. Ne radi se o tome da je arhajski čovjek bio primitivan i da je morao živjeti u neimaštini, tjeskobi krvi, blatu i hladnoći. Taj opis se prije odnosi na današnje čovječanstvo. Dapače, predaja o Zlatnom dobu govori o čovjeku koji živi i djeluje potpuno usklađen s prirodom, a čitav je svijet zemaljski raj u kojem se odražava i njeguje nedjeljivi i cjeloviti bitak. E sada, kako funckionira ta Sveta znanost, Sciencia Sacra, nije pitanje na koje se može dati kratak odgovor, ne zato što je istina kompleksna, dapače, nego zato što su naše zablude korijenite i što nas od istine dijeli, zapravo, zastrašujući jaz zabluda i laži... Ukratko, kozmos ima svoje zakone koji jesu prirodni, ali su nadčulni odnosno metafizički. Oni djeluju bez obzira bili mi njih svjesni ili ne. Prkošenje višim zakonima uređenosti svemira ima svoju cijenu, a račun uvijek bude ispostavljen. Čovječanstvo perodično upada u mračne zablude i iz njih se kroz katarzična iskustva izbavi, a čitava ljudska egzistencija je, u stvari, titranje između svjetla i mraka.

Početak 06.04.1941.godine - završetak 15.05.1945.godine Direktiva br. 25; Aprilski rat Naziv za rat vođen između 6. i 17.04.1941. između osovinskih sila (Njemačka, Italija, Mađarska i Bugarska) i Kraljevine Jugoslavije. Odluku o napadu na Jugoslaviju donio je Adolf Hitler 27. ožujka, nakon državnog udara u Beogradu koji je Sile Osovine pokolebao u uvjerenju da se mogu osloniti na Jugoslaviju koja neće u suradnji s Velikom Britanijom ugroziti vojnu poziciju Njemačke i Italije. Uz to Italija je odranije imala planove za razbijanje Jugoslavije, kako bi uspostavom imperijalne vladavine na istočnoj obali Jadrana, pretvorila ga u svoje unutrašnje vode. Sile osovine su bez poteškoća porazile, okupirale i razdijelile Kraljevinu Jugoslaviju, ali neki autori iznose da je napad Trećeg Reicha na SSSR (koji, vrijedi opaziti, nije ni riječju protestirao zbog njemačkog napada na Jugoslaviju; uostalom su 10 mjeseci ranije sovjetske snage uz njemačku podršku okupirale Moldaviju, tj. dio Jugoslaviji susjednje Rumunjske) - Operacija Barbarossa - bio odgođen za nekoliko tjedana; posljedično su njemačke snage zauzele do početka oštre ruske zime 1941. godine nešto manji teritorij, nego što bi bile u stanju bez napada na Jugoslaviju Politička situacija u na Balkanskom poluotoku do 1941 Početak Drugog svjetskog rata zatekao je Jugoslaviju u teškom položaju. Vlada Milana Stojadinovića bila je primorana, zbog tijeka ratnih operacija skoro cijelu jugoslavensku privredu podrediti potrebama svojim osovinskih susjeda. Ona je razbila Malu Antantu i Balkanski savez. Ovoj politici ostala je doslijedna i vlada Dragiše Cvetkovića, a zatim i vlada CvetkovićMaček. Poslije sloma Francuske, u lipnju 1940. u Njemačkom vrhovom zapovjedništvu (Oberkommando der Wehrmacht; OKW) počela je izrada plana za napad na Sovjetski Savez. Za realizaciju istoga, i da bi se mogle potpuno angažirati i na Istočnom i na Zapadnom bojištu, Njemačka i Italija poduzele su vojne i diplomatske akcije kako bi pod svoju kontrolu stavile sve balkanske zemlje. U tom cilju njemačke postrojbe prebačene su 12. listopada 1940. u Rumunjsku a 28. listopada Italija je započela Grčko-talijanski rat, čime je otpočelo strateško okruživanje Jugoslavije. Grčke snage su uspješno pokrenule ofenzivu protiv Talijana, a početkom studenog 1940. iskrcale su se britanske snage na Kreti. U tim okolnostima Hitler donosi niz odluka, kojima su se trebale raščisti situacija na Balkanu. Mađarska je pristupila 20. studenog 1940. Trojnom paktu, Rumunjska tri dana kasnije, a u siječnju 1941. njemačke postrojbe su praktično okupirale Rumunjsku. Bugarska prilazi Trojnom paktu 1. ožujka, a sutradan u ovu zemlju ulaze njemačke postrojbe. Ovim je završeno okružavanje Jugoslavije, čime je njezin međunarodni položaj postao krajnje delikatan. Državni udar od 27. ožujka i događaji do 6. travnja Početkom ožujka Hitler je ultimativno zahtijevao da Jugoslavija odmah pristupi Trojnom paktu. Uočivši spremnost vlade CvetkovićMaček i kneza Pavla da potpišu Trojni pakt, KPJ pokreće svoje aktivnosti te pokušava da spriječiti ulazak u savez, zbog čega izdaje sredinom ožujka proglas protiv kapitulacije, a za pakt o uzajamnoj pomoći sa SSSR. Međutim, na sjednici 20. ožujka 1941. pod predsijedanjem kneza Pavla, vlada je odlučila pristupiti Trojnom paktu. Predsjednik vlade Dragiša Cvetković i ministar vanjskih poslova Aleksandar Cincar - Marković potpisali su u Beču 25. ožujka protokol o pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu. Odmah nakon potpisivanja ugovora diljem Jugoslavije cijelu je državu zahvatio val nezadovoljstva. Već od 24. ožujka u mnogim gradovima, izbijaju masovne demonstracije. Revolt i gnjev naroda, posebice u Srbiji neprekidno su rasli i u noći 27. ožujka dosegli su vrhunac. U takvoj situaciji, grupa prozapadno orijentiranih časnika, koristeći se nezadovoljstvom i buntom narodnih masa, noću s 26. na 27. ožujak izvršila je puč, zbacila vladu CvetkovićMaček, kralja Petra II. proglasila punoljetnim, protjerala kneza Pavla i formirala vladu na čelu sa generalom Dušanom Simovićem, dotadašnjim zapovjednikom zrakoplovstva. Poslije 27. ožujka Simovićeva vlada se nije odrekla članstva Jugoslavije u Trojnom paktu, što je još više unijelo zabune u narod i vojsku, usporilo ratne pripreme i još više smanjilo spremnost i sigurnost zemlje za rat. Tek 30. ožujka, umjesto objave mobilizacije, naređeno je opće aktiviranje (tajna mobilizacija) oružanih snaga, s tim da je prvi dan aktiviranja 3. travnja. Zbog slabe organizacije, aktivnosti pete kolone i sabotaža, mobilizacija i koncentracija postrojbi nije uspela. Komunistička partija htjela je da se narodu da oružje, ali je njihov zahtjev odbijen zbog straha od revolucije. Pregovori za postizanje sporazuma za savez s Grcima i Britancima, i pored više sastanaka održanih u ožujku i početkom travnja, nisu dali nikakve konkretne rezultate. Pakt o nenapadanju i prijateljstvu sa SSSR, potpisan u prvim satima 6. travnja, ali on nije imao nikakvog utjecaja na daljnji razvoj događaja. Vojska kraljevine Jugoslavije, dugo vremena zapostavljena od vrhovnog državnog i vojnog rukovodstva, kako u pogledu materijalno-tehničke opreme i naoružanja, tako u pogledu stručne obuke i obrazovanja, ušla je u rat nepripremljena, s pogrešnim i nerealnim ratnim planom. Stanje u jugoslavenskoj vojsci prije ratnih sukoba Unutrašnje suprotnosti odražavale su se neposredno na opće stanje u vojsci. Jugoslovenska vojska nije bila spremna za obranu zemlje. Za godinu i pol dana, koliko je proteklo od početka Drugog svjetskog rata stanje u jugoslavenskoj vojsci, kako materijalno i stručno tako i moralno, postalo je gore. Kolebljivost, kapitulantstvo državnog rukovodstva zahvatili su i vojne redove te su se odrazili na pripreme vojske za obranu zemlje. Jačanju i modernizaciji vojske nije posvećivana dovoljna pažnja. Nisu iskorištena iskustva iz katastrofe drugih zemalja. Ratni plan, kao i sistem mobilizacije, aktiviranja i strateško-operativnog razvoja postrojbi, nije bio dovoljno razrađen niti je odgovarao situaciji. Pozivanje obveznika na dvomjesečne vježbe i njihovo ponovno otpuštanje kućama tokom 1940. i zimi 1940/41., aktiviranje i deaktiviranje postrojba, negativno se odrazilo na obrambenu sposobnost zemlje. Oprema i naoružanje vojske bili su nedovoljni i zastarjeli. Vojni zavodi i industrija proizvodili su samo dio lakog oružja i streljiva, bombe i lakšu opremu. Kadrovsko brojno stanje nije bilo dovoljno za razvoj vojske poslije proglašenja mobilizacije, a obuka također nije odgovarala suvremenim potrebama. Brojčani sastav vojske Kraljevine Jugoslavije (veljača 1941.) Časnici 10,044 1,565 (pričuva) Dočasnici i vojnici 122,480 Ročnici 87,531 Granične postrojbe 8,195 Žandarmerija 18,583 UKUPNO 250,000 U veljači 1941. u vojsci se nalazilo: 10 044 oficira i vojnih službenika iz kadra i 1565 iz rezerve, 122 480 vojnika i podoficira i 87 531 obveznik, a u Graničnoj trupi 8195 oficira, vojnih službenika, podoficira i vojnika, dok je u žandarmeriji bilo 18 583 ljudi ; ukupno pod oružjem oko 250 000 ljudi. Do kraja ožujka brojno stanje se povećalo na oko 600,000 ljudi, ali bez stožera, komora i ustanova, tako da i pored ovog brojnog stanja nije bilo niti jedne divizije sposobne za borbu. Radovi na utvrđivanju počeli su 1937. na granici prema italiji, a zatim su nastavljeni na granicama prema Njemačkoj, Mađarskoj i Albaniji, a od 1940. i prema Rumunjskoj te Bugarskoj. Od 1940. neka utvrđenja dobila su posade, one su organizirane u odrede i samostalne bojne, a neposredno pred rat od njih je formirano 16 posadnih pukova. Planovi, položaj i zadatci njemačke, talijanske i ostalih vojski Iznenađen i ogorčen državnim udarom, Hitler je 27. ožujka odlučio uništiti Jugoslaviju kao državu i izdao naredbu za proširenje njemačke intervencije i na Jugoslaviju. Istog dana je naredio da se koncentričnim napadom s prostora Rijeka Graz i iz područja Sofije prodre u Jugoslaviju pravcem prema Beogradu čime bi se uništila njezina vojska, Makedonija odsjekla od ostatka teritorija, jugoslovenske snage razdvojiie od grčkih te uspostavila veza s talijanskom vojskom u Albaniji. Tako spojene postrojbe produžile bi napredovanje protiv Grčke. Zbog nepredviđenog angažiranja u ratu protiv Jugoslavije, Njemačka je morala odgoditi planirani napad na Sovjetski Savez. Za operaciju protiv Jugoslavije (Direktiva br. 25) Grčke ( Operacija Marita), Njemačko vrhovno zapovjedništvo kopnene vojske (KoV) (Oberkommando des Heeres; OKH) odredilo je 30. ožujka, 12. i 2. Armiju te je pozvalo Mađarsku i Bugarsku da sudjeluju u napadu, nudeći im teritorijalne ustupke na račun Jugoslavije. Njemačka vojska 12. armija Dvanaesta armija, feldmaršala Wilhelma Lista s 19 divizija (5 okl. d, 3 mot. d, 8 pd i 3 brdske), raspoređenih u JZ Bugarskoj i Rumunjskoj, imala je zadatak napasti istovremeno Jugoslaviju i Grčku, i to podijeljena na 4 grupe: GrupaSastav Pravac kretanja I.18. i 30. brdski korpus; ukupno 6 divizija i 1 pukovnijaGrčka, Trakija, pravac prema Solunu II.40. mot. korpus 9. okl. d, 73. pd i 1. SS mot. d Leibstandarte SS Adolf Hitler Ćustendil i Blagoevgrad preko Krive Palanke i Delčeva prema gradovima Skoplju i Velesu III.I oklopna grupa 14. mot. korpus sa 11. i 5. okl. d, 4. brdskom i 294. pdSofija preko Dimitrovgrada i Niša djelovanje prema Beogradu IV.741. mot. korpus 2. SS mot. d Das Reich i 2 samostalne pukovnije Područje Temišvara napad prema Beogradu U II. armijskom ešalonu bile su 46. pd i 60. mot. d. 2. armija Druga armija, generala Maximiliana von Weichsa, raspoređena na prostoru Klagenfurta Velika Kaniža, jačine 11 divizija (2 okl. d, 1 mot. d, 6 pd. 1 brdska i 1 laka), imala je zadatak da s 46. mot. korpusom (8. i 14. okl. d i 16. mot. d) forsira Muru i Dravu u pravcu Varaždina, Koprivnice i Virovitice, a potom s 14. okl. d prodire u pravcu Zagreba, a 8 okl. d i 16. mot. d između Drave i Save u pravcu Beograda, pomažući 1. okl. grupi i 41. korpusu da s 52. korpusom (125. pd i 101. laka d) nastupa pravcem Varaždin Zagreb. 51. korpus (132. i 183. pd) imao je zadaću prodrijeti pravcem Maribor Krapina Zagreb Banja Luka Sarajevo, a 49. brdski korpus (1. brdska i 79. pd) pravcem Dravograd Celje Novo Mesto Karlovac, pomažući talijanskoj 2. armiji. U pričuvi su se nalazile 169. i 197. pd u području Beča. Njemačko zrakoplovstvo Operacije 12. i 2. armije potpomogla je ojačana 4. zračna flota (Luftflotte 4), (8. korpus u Bugarskoj i Rumunjskoj i pojačanja iz 3. zračne flote u Austriji i zapadnoj Mađarskoj) te dijelovi 10. zračnog korpusa iz južne Italije s ukupno oko 1500 zrakoplova, i 11. zračno-desantni korpus (7. i 22. d.). Talijanska vojska Italijanska 2. amija, generala a jačine 14. divizija, raspoređena je prema talijansko-jugoslavenskoj granici, sa zadatkom da najprije, dok Nijemci ne prodru sa sjevera, veže na sebe jugoslavenske snage, a zatim da nastupa po grupama: GrupaSastavPravac kretanja 3. alpska grupa3. alpske bojne i 11. korpus pd Re i InsonzoProstor Tarvisio Tolmin te Idrija Postojna prema Ljubljani 6. korpus pd Ravena, Sassari, Assietta i FriuliPodručje Postojna (isključivo) Snježnik između Cerknice i Čabra prodor prema Brodu na Kupi 5. korpus pd Lombardia i BergamoProstor Snježnik Matulji djelovanje između Matulja i Brinjeve Drage kod Čabra, a zatim prodor prema Kraljevici i Mrzlim Vodicama Zadarski garnizonojačana pukovnijaObrambene zadaće Pričuvu su u južnom dijelu Slovenskog primorje činili: mot. korpus (mot. d Pasubio i Torino te okl. d Littorio) te Brzi korpus (Corpo d'Armata Celere) (1., 2. i 3. brza d). Na albansko-jugoslovenskom frontu prikupljeno je 8 divizija 9. armije : KorpusSastavProstor rasporeda XVIIpd Messina, Marche, Puglie te okl. d CentauroSkadar XIValpska divizija Cuneense i pd Firenze te 2 konjičke pukovnijeDebar IVpd Arezzo i PinerolloStruga Na talijansko-grčkom bojištu i u Albaniji talijani su imali angažiranu 12. armiju i ostatak 9. armije, s ukupno 22 divizije. Talijansko zrakoplovstvo Operacije kopnenih snaga potpomagale su 2. i 4. zrakoplovna eskadra i zračne postrojbe u Albaniji, jačine do jedne zrakoplovne eskadre; ukupno oko 670 borbenih zrakoplova, od čega 365 za djelovanje protiv Jugoslavije. Vojske ostalih zemalja koje su sudjelovale u operaciji Mađari su, prema sporazumu s Nijemcima od 5. travnja, pripremili za zaposjedanje dijelova Jugoslavije 8 peš. i 2 mot. brigade, što je odgovaralo snazi od oko 5 divizija. Rumunjska je zatvorila granicu prema Jugoslaviji, a Bugarska je osiguravala pozadinu njemačkoj 12. armiji. Planovi, položaj i zadaci jugoslavenske vojske Kraljevska jugoslavenska vojska vršila je pripreme za ratne operacije po planu R-40, koji je u veljači i početkom ožujka 1941. donekle izmjenjen dobivši naziv R-41. Izrađen je na ideji obrane svih granica, izuzev prema Albaniji, gdje je trebalo pokrenuti ofenzivu te u suradnji s Grcima pobijediti talijanske snage i osigurati povlačenje jugoslavenskih postrojbi na jug preko albanskog teritorija. Grad Zadar, još od Rapalski ugovora pod talijanskom vlašću, trebao se zauzeti prepadom. Usporedno s tim pod jačim neprijateljskim pritiskom, s drugi se bojišta trebalo vršiti postepeno povlačenje prema jugu, u Grčku, da bi se tamo ponovno organizirao novo Solunsko bojište s Grcima i Britanicma. Plan R-41 je predviđao: Vrhovni zapovjednik vojske bio je osamnaestogodišnji kralj Petar II. Karađorđević, a njegov zamjenik osamdesetogodišnji vojvoda Petar Bojović. Oni su bili samo formalni zapovjednici jer je stvarnu operativnu kontrolu imao predsjednik vlade, general Dušan Simović, ujedno i načelnik Glavnog vrhovnog stožera. Kopnena vojska Treća grupa armija Treća grupa armija, generala Milana Nedića, imala je zadatak djelovati na bojištu prema Albaniji i južnoj Bugarskoj. U njezinom su se sastavu nalazile: ArmijaZapovijednikSastavPravac kretanja/zadatak djelovanja Trećageneral Ilija BrašićZetska, Hercegovačka, Kosovksa i Vardarska pd te Komski odredTirana 3. armijska oblastgeneral Jovan NaumovićBregalnička, Moravska i Šumadijska pd te Strumički odred, 7. konjička pukovnija, 2 satnije tenkova i teško motorizirana topnička pukovnijaObrana granice prema južnoj Bugarskoj od Dojranskog jezera do Krive Palanke radi stvaranja potrebnog vremena i prostora za uništenje otpora u Albaniji. Postorjbe su trebale omogučiti povlačenje glavnine jugoslavenskih snaga prema Solunu i kroz Albaniju prema Grčkoj Ibarska divizija oko Uroševca služila je kao pričuva 3. grupi armija. Peta armija Peta armija, generala Vladimira Cukavca, sastojala se od Vlasinskog i Kalnskog odreda, Topličke, Timočke, Krajinske i Drinske d te teško motorizirane topničke pukovnije. Oni su imali zadatak braniti sjeverni do granice prema Bugarskoj i Rumunjskoj od Krive Palanke (isključno) do Golupca na Dunavu (isključno), radi stvaranja potrebnog vremena za povlačenje snaga sa sjeverne i SZ bojišnice na jug. Šesta armija Šesta armija, generala Dimitrija Živkovića sastojala se od Braničevskog, Požarevačkog, Smederevskog, Banatskog i Savskog odreda, Srijemske te Dunavske d, 2. konjička d i 2. teško motorizirane topničke pukovnije. Šesta armija trebala je braniti granicu prema Rumunjskoj, od Golupca (zaključno) do Begejskog kanala. Kasnije je bila zadužena za obranu Dunava zajedno s 1. armijom te je trebala zatvoriti sve pravce napada koji su od Negotina desnom obalom Dunava vodili prema Moravi. Druga grupa armija Druga grupa armija, generala Milutina Nedića, branila je bojište od Begejskog kanala do Donjeg Miholjca, a u njezinom su se sastavu nalazile: ArmijaZapovijednikSastavPravac kretanja/zadatak djelovanja Prva general Milan Radenković6 posadnih pukovnija, Senčanski, Subotički i Somborski odred, Potiska i 3. konjička dObrana granice prema Rumunjskoj i Mađarskoj od Begejskog kanala do Dunava. Obje su armije trebale obranom po dubini stvoriti potrebno vrijeme za povlačenje armija s lijevog krila prema JI, a potom su se one same trebale povući kroz Srbiju i Bosnu prema jugu Drugageneral Dragoslav Miljković1 posadna pukovnija, Osiječka Vrbaska i Bosanska dObrana granice u Baranji i Slavoniji do Donjeg Miholjca Prva grupa armija Prva grupa armija, generala Milorada Petrovića, imala je zadatak braniti granično bojište prema Mađarskoj, Njemačkoj te Italiji od Donjeg Miholjca do Karlobaga. Tu su grupu armija tvorile: ArmijaZapovijednikSastavPravac kretanja/zadatak djelovanja ČetvrtaPetar NedeljkovićSlavonska, Savska i Murska d, Ormoški odred i bataljun tenkovaObrana granice od Donjeg Miholjca do Ormoža kako bi se stvorilo vrijeme za povlačenje 7. armije. Zatim pristupanje obrani po dubini i postepeno povlačenje preko Bosne prema JI Sedmageneral Dušan Trufunović9 posadnih pukovnija, Dravska i Triglavska d, Triglavski te Rišnajski planininski i Lički odredGranično bojište prema Njemačkoj i Italiji od Ormoža do Sušaka i pomorska granica Sušak Karlobag U pričuvi su se nalazile 1. konjička divizija 1 pješačka pukovnija i 1 topnički divizion u području Zagreba. Primorska armijska oblast Postrojbe primorske armijske oblasti, generala Milojka Jankovića sastava: Jadranska d, zapovjedništva Šibenika i Boke kotorske te Čapljinski i Trebinjski odred trebali su braniti primorsko bojište od Kralobaga do Budve. Jadranska je divizija imala glavni cilj zauzeti grad Zadar. Strateška rezerva Naziv divizijeProstor rasporeda DinarskaSarajevo LičkaModriča UnskaStara Pazova Cerska + 2 čete tenkovaMladenovac Zrakoplovstvo Jugoslavensko kraljevsko zrakoplovstvo imalo je 4 brigade (8 pukovnija) i 2 samostalne grupe operativnog zrakoplovstva, ukupno 309 zrakoplova, od kojih je bilo 38 zastarjelih lovaca. Pri svakoj armiji bila je pridodana jedna izviđačka grupa ukupno oko 150 izviđačkih zrakoplova zastarjelog tipa. Zadatak zrakoplovstva bila je potpora operacijama KoV, zaštita pozadine od napada iz zraka i bombardiranje ciljeva u pograničnim zonama. U zrakoplovstvu je od starijih aviona Bregueta 19 i Poteza-25 formirano 7 divizijskih grupa s po dvije eskadrile, po jedna za svaku vojnu oblast kopnene vojske. Za potrebe Vrhovne komande formirana je 2. samostalna zrakoplovna izviđačka grupa. Formiran je i novi 2. lovački zrakoplovni puk opremljen avionima Messerschmitt Bf 109 i Hawker Hurricane. Od 1. i 7. bombarderskog zrakoplovnog puka formirana je 4. bombarderska zrakoplovna brigada a iz 1. brigade u Mostar je poslana 81. samostalna bombarderska grupa. Od transportnih, lakih, sanitetskih i aviona za vezu počelo je formiranje pomoćnog zrakoplovstva, ali do Travanjskog rata nije dovršeno. 1940. u Pančevu je formirana Zrakoplovna vojna akademija. Uređenje zračne obrane gradova, garnizona i prometnica završeno je početkom 1940. godine. Postrojbe za protuzračnu obranu bile su predviđene samo u ratu. Naoružanje je za tadašnje prilike bilo suvremeno ali ga nije bilo dovoljno. Zrakoplovstvo vrhovne komande imalo je dvije divizije protuavionskih topova M-37 od 75 mm a svaka vojna oblast imala je jednan divizijun protuavionskih M-37 topovima od 75 mm ili M-36 od 76,5 mm te četu s reflektorima. Svako divizijun imaao je mitraljesku četu sa 6 protuavionskih mitraljeza M-38 od 15 mm. Obrana od desanta počela se organizirati od 16. svibnja 1940. godine kad su u svakom garnizonu obučena jurišna odjeljenja, jačine od voda do bataljona. U zrakoplovstvu su u lipnju 1940. aktivirane 4 zrakoplovne brigade i pozvani obveznici ali su već u u kolovozu deaktivirane. Poslije talijanskog bombardiranja Bitolja u studenom 1940. godine, aktivirani su svi lovački pukovi. U ožujku 1941. aktivirane su i ostale zrakoplovne jedinice. Neke od njih prešle su na ratne aerodrome do 27. ožujka 1941. godine. Mobilizacija nije proglašena sve do njemačkog napada ali je 30. ožujka izdano naređenje za opće aktiviranje. Do početka Travanjskog rata jedinice zrakoplovstva i PZO bile su potpuno mobilizirane. Mornarica Kraljevska mornarica imala je 1 protuzrakoplovnu krstaricu, 4 razarača, 14 torpiljarki (od kojih 8 motornih), 4 podmornice, 11 minopolagača i minolovaca, 2 borbena čamca, nekoliko pomoćnih i školskih brodova te oko 125 hidroaviona od čega 66 operativnih. Mornarički odred na Skadarskom jezeru imao je nekoliko oklopnih motornih čamaca. Flotu su sačinjavale: 1 protuzrakoplovna krstarica u Boki kotorskoj, 3 torpedne divizije: 1. u Boki, a 2. i 3. u Šibeniku. Podmornička se flotila također nalazila u Boki, dok je riječnu flotilu sačinjavalo 4 monitora i nekoliko pomoćnih brodova. Riječnoj flotili pripadali su i Mornarički odredi na Ohridskom i Prespansko jezeru s 2 jezerske topovnjače i nekoliko oklopnih motornih čamaca. Zadatak mornarice bila je obrana jadranske obale, sudjelovanje u napadu na Zadar, a na rijekama i jezerima pomoć prilikom kopnenih operacija. Neposredno prije početka neprijateljstava mornarica je položila mine na moru i u Dunav. Mobilizacija po planu Planu R-41 Ratni plan R-41 predviđao je mobilizaciju 28 pješačkih i 3 konjičke divizije, 18 združenih odreda i 16 posadnih pukovnija, ukupno oko 1,200,000 ljudi u operativnoj i 500,000 u pričuvnoj vojsci (zaštita granice, unutrašnjost i pozadina). Ali, osim zrakoplovstva, niti jedna operativna postrojba nije bila u potpunosti mobilizirana. Viši zapovjedništva, postrojbe za vezu, veći dio topništva, transportne bojne nisu bile ni izbliza spremne za akciju. Samo se 11 nepotpunih divizija u zoru 6. travnja nalazilo približno na svojim određenim položajima. Plan R-41 nije odgovarao situaciji, čak i da su mobilizacija i koncentracija izvršene na vrijeme, po planu i bez utjecaja neprijatelja. Jugoslavenska vojska je krenula u rat protiv mnogo nadmoćnijeg protivnika, rascjepkana, nespremna, dezorijentirana, obezglavljena, bez ikakve perspektive. Tijek ratnih djelovanja 5./6. travnja U toku noći s 5. na 6. travnja bez objave rata njemačke postrojbe iz Rumunjske zauzele su Sipski kanal i spriječile da se izvrši planirano zatvaranje plovidbe Dunavom. Oko 5h jaki sastavi njemačkog zrakoplovstva napali su vojne aerodrome kod Skoplja, Kumanova, Niša, Zagreba i Brežica. U 6h30m započelo je bombardiranje Beograda, ono je ponovljeno oko podne i predvečer, s ukupno 484 bombardera uz pratnju od oko 250 lovaca. Bombardiranje je izvršeno cijelog dana na željeznički i cestovni promet u području Skoplja, Niša, Beograda, u Banatu i Bačkoj, Srijemu i Sloveniji i na više mjesta u Crnoj Gori, Dalmaciji, Hercegovini i Bosni. Njemačka 12. armija započela je napad u 5h20m, uz potporu zrakoplovstva. Otpor graničnih postrojbi i dijelova Bregalničke, Moravske i Šumadijske divizije i Strumičkog odreda Nijemci su brzo slomili. 9. okl. d zauzela je Krivu Palanku i Stracin, 73. pd izbila je do Kočana, a 2. okl. d prodrla je u Strumicu, odakle je dio snaga uputila prema Dojranu. Na SZ bojištu manje njemačke snage zauzele su Korensko Sedlo, Ljubelj, Jezerski Vrh i ždrijelo u dolini Drave kod Dravograda, Radgonu i Mursku Sobotu i veći dio Prekomurja. Talijansko zrakoplovstvo bombardiralo je Boku kotorsku, Split, Divulje, Šibenik, Mostar i dr. Jačim snagama jugoslovensko je zrakoplovstvo bombardiralo željezničke stanice i aerodrome kod Sofije, Ćustendila, Temišvara, Arada i Graza, a slabijim snagama aerodrome i postrojbe kod Skadra. Flota je svoje akcije ograničila isključivo na PZO od talijanskog zrakoplovstva i ostala uglavnom neaktivna do kraja rata. Sedmi travnja Nijemci su nastavili operacije u Makedoniji: 9. okl. d, potpomognuta iz zraka, zauzela je Kumanovo i Skoplje. Time je presjekla jugoslavenskoj vojsci odstupnicu na jug i dovela je u tešku situaciju. Jedinice 73. pd zauzele su Štip i Veles. Dijelovi 2. okl. d zauzeli su Radoviš i izbili na Vardar kod Valandova, a glavnina divizije prodrla je do Dojrana. Dijelovi Moravske i Ibarske divizije kod Preševa zadržali su prodor jedne kolone 9. okl. d. Na bojištu prema Albaniji 3. armija prešla je u ofenzivu: Komski odred od Gusinja preko Prokletije, pravcem sela Raja Puka, Kosovska divizija prešla je granicu na prizrenskom pravcu i izbila do rijeke Drim dok je Vardarska divizija imala manjeg uspjeha kod Debara. Ostale jedinice 3. armije bile su još u prikupljanju. Na Dravi su slabe snage 46. mot. k prešle na desnu obalu kod Đekenješa i Barča i uspostavile mostobrane na pravcima prema Čakovcu, Koprivnici i Virovitici. Na pravcu Maribora i Ptuja zaštitnice Dravske divizije povukle su se na desnu obalu Drave, zadržavši mostobrane na lijevoj obali kod Ptuja i Maribora. Na bojištu postrojbi primorske armijske oblasti pobunile su se neke njezine sastavnice. Počelo je rasulo uslijed čega Dinarska divizija nije mogla krenuti prema Sarajevu. Jadranska divizija je nekoliko dana gađala topništvom talijanske položaje u blokiranom Zadru, ali ga nije napala jer je izvukla znatne snage za blokadu puteva iz pravca Like. Njemačko zrakoplovstvo nastavilo je djelovanje najvećim obujmom kao zračna podrška kopnenim postrojbama, dok je jugoslavensko zrakoplovstvo krajnjom požrtvovnošću sudjelovalo u borbama na krivorečkom pravcu, a pri bombardiranju željezničkih stanica u Pečuhu i Segedina pretrpjelo je teške gubitke. Vrhovno zapovjedništvo zbog prekinutih veza nije bilo u stanju pratiti tijek operacija, niti je imalo pričuvu koja bi na njih mogla utjecati. Tog je dana vlada naredila opću mobilizaciju i objavila rat Njemačkoj i Italiji, ali nije bilo vremena da se to objavi vojnim i civilnim vlastima. Osmi travnja Prva oklopna grupa prešla je u 5h30m u napad s 3 divizije u prvom ešalonu: Toplička divizija napadnuta je po dubini te nije izdržala napade i uz teške gubitke povlačila se pred 11. okl. d koja zauzima Pirot. Dok 294. pd i 4. brdska d, poslije teških borbi, zauzimaju utvrđene položaje sjeverno od puta Dimitrovgrad Pirot, zarobivši veći dio Topličke divizije i prisilivši slabije dijelove da se povuku prema Svrljigu. U Makedoniji su jedinice 9. okl. d zauzele Stari Kačanik i Tetovo, 73. pd zauzela je Prilep, a SS mot. d "Adolf Hitler" prebacila se u Veles. Za to vrijeme glavnina 2. okl. d prodirala je pored Dojranskog jezera u Grčku i zauzela Kilkis. Ostatci Bregalničke i Šumadijske divizije dijelom su se povukli prema Grčkoj ili prema Bitolju, a dijelom su zarobljeni. Na albanskom bojištu, izuzev Vardarske divizije, koja je zbog pada Skoplja i ugroženosti pozadine obustavila napad, dijelovi Zetske divizije prodirali su putem Podgorica Skadar, Komski odred se prebacio preko Prokletija te izbio do sela Koljgecaja u dolini rijeke Valbon. Kosovska divizija je širokim bojištem izbila na Drim. Na bojištu 4. armije njemačka 14. okl. d zauzela je Viroviticu, a 132. pd Maribor, dok je talijanska 3. alpska grupa zauzela Kranjsku Goru. Deveti travnja Na nišavskom pravcu 11. okl. d slomila je slabo organiziranu obranu dijelova 2. konjičke, Topličke i Drinske divizije na Ploči, zauzela u 9h Niš i nastavila prodor preko Aleksinca na sjever, a manjim dijelom prema Prokuplju i Doljevcu. Na lijevu obalu Velike Morave hitno su se povukli Kalnski odred prema Aleksincu, Timočka divizija prema Stalaću i Krajinska divizija glavnim snagama prema Paraćinu, a pomoćnim prema Žagubici i Majdanpeku. Dijelovi njem. 9. okl. d zauzeli su Uroševac i Prizren, a drugi dijelovi preko Tetova zauzeli Gostivar i produžili prema Debru i Kičevu. SS mot. d "Adolf Hitler" zauzela je Bitolj te uputila prednje dijelove prema Resnu i Florini, dok se 73. pd prikupila u području Velesa i Prilepa. Na albanskom bojištu Zetska divizija napredovala je na skadarskom pravcu, Kosovska divizija obustavila je napade zbog pojave njemačkih postrojbi u prostoru Prizrena dok se Komski odred zadržao na rijeci Drimu. Na bojištu 4. armije Nijemci su zauzeli Koprivnicu i proširili mostobrane kod Virovitice. Ostaci rasutih jedinica 4. armije povukli su se na liniju: Papuk Bilogora Kalničko gorje Ivanščica. 7. armija napustila je Ptuj i ubrzala povlačenje desnog krila općim pravcem Novo Mesto Karlovac. Manje njemačke oklopne jedinice iz sastava 41. mot. k ušle su u Banat kod sela Vatina i Malog žama, gdje su zadržane otporom Banatskog odreda. Zbog nepovoljnog razvoja situacije Vrhovno zapovjedništvo je izdalo je slijedeće naredbe: 1.Preostali dijelovi 5. i 6. armije organiziraju obranu na liniji planina Rudnik Arandelovac Mladenovac Varovnica Grocka Beograd. 2.Rušenje mostova na Velikoj Moravi 3.Obrana prijelaza na pravcima Svilajnca, Žabara i Požarevca 4.Zatvaranje Bagrdanskog tjesnaca 5.Povlačenje svih postrojbi u sastavu 1. i 2. armije, osim posadnih jedinica iz Bačke i Baranje na desnu obalu Dunava i Drave 6.Petoj armiji dodana je Cerska, a 6. armiji Unska divizija. Deseti travnja Nijemci su ovladali Makedonijom, izuzev područja Ohrid Kičevo Debar Struga, gdje su postrojbe Vardarske divizije još pružale otpor. Izviđački dijelovi SS mot. d ''Adolf Hitler'' prodrli su u Grčku, zauzeli Florinu i došli u dodir s britanskim postrojbama. Na bojištu prema Albaniji Zetska divizija nastavila je napredovanje prema Skadru dok su Komski odred i desna kolona Kosovske divizije nastupali desnom obalom Drima prema Skadru radi spajanja sa Zetskom divizijom. Centar i lijeva kolona Kosovske divizije prešle su u obranu zbog ugrožene pozadine od njemačkih postrojbi. Zrakoplovi iz Boke kotorske bombardirali su luku Drač. U dolini Velike Morave 2. okl. d zauzela je Paraćin, Ćupriju i Jagodinu te odsjekla dijelove 5. armije (Timočku i Krajinsku diviziju i Kalnski odred), koji su se nalazili istočno od Velike Morave. Toplička divizija većim je dijelom razbijena i zarobljena, dok su dijelovi 2. konjičke divizije zadržavali Nijemce kod Prokuplja. Za to su se vrijeme 5. i 6. armija ubrzano povlačile zapadno od Južne i Velike Morave i južno od Dunava, a dijelovi 6. armije zatvorili su Bagrdanski tesnac. Snage 1. i 2. armije nastavile su nesmetano povlačenje iz Bačke i Baranje. Postrojbe 49. i 51. k, potiskujući zaštitnice 7. armije, izbile su do linije, Šoštanj Vitanje Slovenska Bistrica Ptujska gora. Njemačka 14. okl. d 46. mot. k u 19h30m ulazi je u Zagreb, gdje istog dana proglašena Nezavisna Država Hrvatska, 8. okl. d izbija sve do Daruvara i Slatine, a dijelovi 16. mot. d do Virovitice. Pošto su talijani iz Rijeke bez otpora prodirali na jug, zapovjednik sjevernog sektora pomorske obrane (Selce) naredio je da se unište sve zgrade zapovjedništva, radiostanica i potope svi brodovi dodijeljeni sektoru. Na kraju 10. travnja stanje jugoslavenske vojske bilo je kritično. Postrojbe 3. armijske oblasti i 4. armije takoreći nisu više postojale, 2. i 7. armija te postrojbe primorske armijske oblasti bile su u povlačenju prema Dinari. 5. armija bila je dijelom opkoljena, a dijelom s juga ugrožena. Bokovi 6. i 1. armije bili su također ugroženi, što je ubrzalo njihovo povlačenje, dok je 3. armija u sjevernoj Albaniji postigla daleko manje rezultate nego što je očekivano. Od 11. do 13. travnja Veći dio jugoslavenske vojske bio je u rasulu. Napad talijanske 2. armije i postrojbi iz Zadra sa graničnog bojišta prema Sloveniji i Hrvatskoj, nastupanje mađarskih snaga u Bačkoj i Baranji i napad njem. 41. k iz rumunjskog dijela Banata otpočeli su 11. travnja. Tog su dana u Srbiji Nijemci uveli 5. okl. d i 60. mot. d radi pojačanja 1. oklopne grupe, koja je naišla na otpor jugoslavenske 5. i 6. armije. Njemačke i talijanske postrojbe su do 13. travnja zauzele Vojvodinu i Sloveniju, a Hrvatsku i zapadnu Bosnu do linije Karlobag Gospić Bihać Kostajnica. Navečer su, 12. travnja, u napušteni Beograd ušle su postrojbe 41. mot. k, a 8. okl. d i 16. mot. d upale su preko Šabca, Bosanskog Šamca i Bosanskog Broda u Srbiju i sjevernu Bosnu. Na skadarskom pravcu desno krilo Zetske divizije bilo je prisiljeno na povlačenje do rijeke Pronisat, gdje se održalo do kraja rata. Od 14 do 18. travnja Došlo je do potpunog rasula jugoslavenske vojske na svim bojištima. Najveći dio bio je kružnim prodorima napadača opkoljavan, razdvajan i zarobljavan. Jugoslavenska vlada je na sjednici 13./14. travnja odlučila napustiti zemlju, određujući samo novog načelnika Vrhovnog zapovjedništva Danila Kalafatovića, dotadašnjeg zapovjednika pozadine. General Simović predajući dužnost načelnika stožera Vrhovnog zapovjedništva, izdao je 14. travnja Kalafatoviću u svojstvu predsjednika Ministarskog savjeta naredbu da odmah zatraže primirje sa njemačkotalijanskim snagama, navodno da bi se dobilo u vremenu i olakšala situacija vojske. U stvari, bila je to naredba za kapitulaciju. Vlada generala Simovića, početkom rata izgubila rukovodstvo i pobjegla u inozemstvo bez ikakve proklamacije narodu, ne izdavši nikakvo uputstvo ni civilnim, ni vojnim vlastima. Novoodređeni načelnik stožera Vrhovnog zapovjedništva istog dana je poduzeo mjere radi zaključenja primirja. Međutim, Nijemci i Talijani nisu to prihvatili, već su produžili napredovanje zahtijevajući bezuvjetnu kapitulaciju jugoslavenske vojske. Oni su 14. travnja zauzeli Knin, Jajce, Doboj, Zvornik, Valjevo i Kruševac. Sutradan su zarobili Vrhovno zapovjedništvo i zauzeli Šibenik, Split, Sarajevo, Užice, Kraljevo i Rašku, a 16. travnja Mostar, Priboj, Sjenicu, Novi Pazar, Kosovsku Mitrovicu i Podgoricu. Slijedećeg dana talijani su ušli u Boku. Čitava flota i ostali brodovi ratne mornarice, osim jedne podmornice i dvije motorne torpiljarke koji su napustili Jadransko more i prebjegli britanskoj floti u Sredozemlju, i razarača Zagreb koji su poručnici bojnog broda Milan Spasić i Sergej Mašera potopili, pali su neoštećeni u talijanske ruke. Bugarska je 15. travnja prekinula diplomatske odnose s Jugoslavijom i njezine su snage zaposjele istočnu Makedoniju j neke dijelove istočne Srbije. Kapitulacija i kraj ratnih sukoba Aleksandar Cincar-Marković, ministar vanjskih poslova vlade koja je srušena u državnom udaru 27. ožujka i general Radivoje Janković potpisali su 17. travnja bezuvjetnu kapitulaciju. Tog dana okupirana je Crna Gora, Hercegovina i Južna Dalmacija, a 18. aprila u 12h (po njemačkom vremenu) obustavljena je borba, shodno odredbama bezuvjetne kapitulacije. Jugoslavenska vojska većim dijelom je odvedena u zarobljeništvo, a teritorij Jugoslavije je prema Hitlerovom uputstvu podijeljen između Njemačke, Italije, Mađarske, Bugarske i Albanije. Ratna kampanja Sila osovine protiv Jugoslavije, nazvana završena je za 12 dana. Zaključak Brz poraz jugoslavenske vojske bio je prirodna posljedica slabosti Kraljevine Jugoslavije na svim poljima političko-društvene, ekonomske i vojne djelatnosti. Krajnje nesređeno stanje, nepripremljenost za obranu, defetizam, petokolonaštvo i izdaja u redovima državnog i vojnog aparata i građanskih političkih snaga doveli su zemlju do brzog sloma. Kraljevina Jugoslavija, se u samo tjedan i pol Travanjskog rata 1941., raspala. Brojni su elementi iz raspada koji će, pola stoljeća poslije, uzrokovati i raspad nove, tzv. Titove Jugoslavije. A glavni su opća bezvoljnost, nezainteresiranost, sve do ogorčenja i otpora koji su Hrvati osjećali prema tako nazvanim državnim tvorevinama. Konstanta su i razočaranje, ljutnja, i povrijeđenost Srba zbog takvog pristupa Hrvata zajedničkoj državi. Nakrivo sastavljena i nesložna, svaka je od tih tvorevina trajala ograničeno vrijeme. Naoko jake, uvjerljivo nedemokratske i diktatorske, pucale su pak pred svakim jačim unutrašnjim ili vanjskim pritiskom. Potkraj kolovoza 1939., kad nad Europom počinje lebdjeti strašni rat koji će ubrzo postati Drugi svjetski rat, u Kraljevini Jugoslaviji stvari idu nabolje. Pod pokroviteljstvom tada najmoćnijeg lika krune Karađorđevića, regentom, knezom Pavlom, srbijanski i hrvatski vodeći političari pronalaze rješenje za dvodesetljetni bunt Hrvata. Došlo je vrijeme kada je i moćnicima u Beogradu postalo jasno da država nikako ne funkcionira te da Hrvati trebaju dobiti ono što najviše žele autonomiju. Stvorena je Banovina Hrvatska, moguća tek nakon dogovora i puhanja u isti politički rog Hrvata i Srba Prečana (SDS-a). U dvorcu Draškovića u Božjakovini Dragiša Cvetković i Vladko Maček, predsjednik i potpredsjednik kraljevske Vlade, od Savske i Primorske Banovine (uključujući hrvatski većinske kotare u BiH te Dubrovnik, Šid, Ilok) stvaraju Banovinu Hrvatsku. Banovina ima površinu od 66.456 četvornih kilometara, u njoj živi malo više od 4 milijuna stanovnika (74 posto Hrvata, 19 posto Srba), a sporno ostaje samo - financiranje, koje Beograd još ometa. Takvo državno rješenje malo je smirilo sporenja, ali ne zadugo. Naime, veliki je rat donosio nova, drakonska i tragična rješenja. Možda bi Kraljevina Jugoslavija potrajala i dulje, no već 1940., nakon golemih vojnih uspjeha Hitlerove nacističke Njemačke, njegov partner Mussolini počinje željeti i svoj dio kolača takozvane Nove Europe. Nakon što se jedva uspijeva iskrcati i zaposjesti Albaniju, Mussolini napada Grčku. Postiže nekoliko uspjeha, ali čim je uslijedio grčki odgovor, Talijani su se našli u katastrofalnom vojnom položaju. Hitler je morao požuriti u pomoć i spasiti Mussolinija, što ga je vjerojatno prilično ljutilo jer je očekivao da će područje Balkana biti više-manje neutralno. Kako god bilo, Hitler tada nije planirao veće vojne operacije na prostoru gdje mu je trebao mir. Balkan je bio južni bok njegova sve većeg Velikog Reicha, a iz Rumunjske, s tamošnjih naftnih izvora tekla je dragocjena nafta za Hitlerov ratni stroj. No, kako je rat već bio počeo na jugu Balkana, sve se promijenilo.U Berlinu je 27. rujna 1940. potpisan Trojni pakt kojim su Njemačka, Italija i Japan stupile u vojni savez. Potpisnici su bili Saburo Kurusu za Japansko Carstvo, Adolf Hitler za nacističku Njemačku i Galeazzo Ciano u ime Kraljevine Italije. Osnovane su Sile Osovine koje su se obvezale na međusobnu suradnju i pomaganje u slučaju napada na neku od njih zbog stvaranja novog poretka. Osnivači Pakta pozivali su i druge zemlje da mu pristupe. Mađarska ga potpisuje 20. listopada 1940., Rumunjska 23. listopada 1940., Slovačka 24. listopada 1940., a Bugarska 1. ožujka 1941. godine. Kraljevina Jugoslavija također je pristupila Trojnom paktu 25. ožujka 1941., no samo dva dana poslije probritanske snage pokreću vojni udar Cvetković-Maček. Vlast u Jugoslaviji preuzima vlada Dušana Simovića, generala i zapovjednika Ratnog zrakoplovstva. Zaplet je to koji je u travnju pokrenuo rat i na teritoriju Kraljevine Jugoslavije, koja je, premda neutralna, a u vrhu politike čak i prilično probritanski orijentirana, bila jednostavno preslaba da bi se mogla izmaknuti sirenskom zovu Njemačke da pristupi Trojnom paktu. Dragiša Cvetković i Vladko Maček bili su uvjereni da su u pregovorima s Nijemcima ipak uspjeli izboriti nekoliko dobrih stvari. Hitler je jamčio tri: teritorijalni integritet, to da njegova vojska neće na ratnim pohodima prolaziti Jugoslavijom niti držati vojne baze, a Jugoslavija će poslije slamanja Grčke dobiti luku Solun i tako izbiti na Egejsko more. Pakt je potpisan u Beču 25. ožujka 1941. Odmah nakon reakcija Britanije koja pokreće vojni udar u Beogradu (prethodile su jake demonstracije s porukama Bolje rat nego pakt, Bolje grob nego rob, a poslužile su i komunistima da javno istupe i organiziraju se) general Simović nagovara Vladka Mačeka da ponovno preuzme funkciju potpredsjednika vlade i obećava prenošenje nadležnosti nad žandarmerijom u Banovini Hrvatskoj banu (dr. Ivanu Šubašiću kojega je osobno postavio Maček). Navodno je tada Simović prenio poruku Mačeku kako je spreman dati Hrvatima potpunu autonomiju. Kad je o ovome riječ, povjesničari se još ne slažu o tome je li Simović na Hitlerov upit je li on svejedno spreman poštovati potpis stavljen na Trojni pakt odgovorio negativno ili ga to Hitler nije niti pitao, nego je, bijesan, odlučio pokoriti vojno problematičnu Kraljevinu. Kako bilo, istog dana, nakon vojnog puča u Beogradu, Hitler saziva svoju vojnu komandu i počinju pripreme za udar na Jugoslaviju. Tjedan dana poslije u rano nedjeljno jutro napad je počeo iz svih pravaca, a država je kapitulirala već 17. travnja. Za svoje sudjelovanje (uglavnom vojno pasivno) teritorijima su nagrađeni susjedi Jugoslavije, koji je, doslovce komadaju. Prva Jugoslavija nestala je u trenutku. Novostvorena Nezavisna Država Hrvatska, 15. lipnja potpisuje Trojni pakt. Kratkotrajni Travanjski rat, bio je završen, krvavi Drugi svjetski rat na teritoriju propale Jugoslavije mogao je početi. Je li uopće Kraljevina imala mogućnost bolje se boriti i zašto nije Nestabilna, zemlja se prije puča pokušavala obraniti neutralnošću. Premda je vojni vrh bio sastavljen od staromodnih generala, neki ljudi u političkom vrhu ipak su bili svjesni obrambenih mogućnosti Kraljevine Jugoslavije, zarati li se s moćnim Silama Osovine. Stoga je vlada Kraljevine Jugoslavije pokušavala kod vlade Velike Britanije osigurati da se Grčkoj, Turskoj i Jugoslaviji prizna status neutralnih zemalja. A ako se u tome ne uspije, onda bi se pristupilo Trojnom paktu. Regent Pavle Karađorđević o tome je upoznao ministra vojske, generala Petra Pešića, na što mu je ovaj odmah odgovorio: To je najbolje, to nam je jedini spas. Nemoguć zadatak. Ali ni to nije bio spas, Pakt je potpisan, državni udar proveden. Čak ni general Simović nije odmah naredio opću mobilizaciju, nego takozvano tajno aktiviranje, ali i to samo tri dana prije početka rata. Pred kraljevskom vojskom, samo napola mobiliziranom, vrlo daleko od planiranog cilja od milijun i dvjesto tisuća mobiliziranih vojnika, bio je nemoguć zadatak. Sa svih strana, osim sa strane Grčke, trebalo je braniti granicu od tri tisuće kilometara. Vojni je vrh trebao pretpostaviti tko će biti agresor i da je njegov cilj uništenje jugoslavenske vojske i zauzimanje cijelog teritorija. Starojugoslavenski generali morali su znati za njemački koncept blickriga (munjevitog rata). Neprijateljske države, susjedi Jugoslavije, pripremali su za napad šezdesetak divizija, od kojih je četvrtina bila oklopno-mehaniziranih, s oko 500 tenkova. No, njihovu udarnu snagu činilo je ratno zrakoplovstvo. Samo je Njemačka za napad pripremila više od 1500 zrakoplova, a Italija i ostale zemlje još dodatnih od 700 do 800. Vojni vrh, međutim, nije odabrao dobru ratnu doktrinu koja bi odgovarala toj situaciji. Povjesničari i vojni stručnjaci slažu se da su prevladavala staromodna gledišta vremešnih generala koji su svoja vojna znanja temeljili još uvijek na iskustvima i gledištima iz Prvoga svjetskog rata; taktika s pomoću koje je srpska vojska postigla početne pobjede na Ceru i Kolubari. Međutim, od tih je bitaka prošlo 25 godina i generali uopće nisu bili svjesni kolika je brzina napada nove njemačke vojske. Taktika koja je bila pred očima ostarjelih generala nazivana je ofenzivna doktrina manevra. Oružane snage pripremane su samo za ofenzivne akcije i protuofenzivu. Tadašnjim jugoslavenskim oficirima samo se govorilo o frontalnom ratu, a drugi manevri na bojišnici uopće im nisu bili poznati. Poslije će u svojim memoarima general Dušan Simović tvrditi da se on zauzimao i za gerilski način ratovanja, no to se nigdje u Travanjskom ratu nije vidjelo. S obzirom na to da je na kraljevsku vojsku išla dvostruko brojnija i suvremenija vojska, ubrzo se pokazalo da je ta koncepcija bila potpuno nerazumna. Da je tomu tako, vidjelo se odmah na početku sukoba, jer je uglavnom nakon prvih kontakata dolazilo do rasula jugoslavenske vojske. Zastarjela koncepcija značila je i da vojska ne posjeduje jače mehanizirane i oklopne jedinice niti dovoljno moćnu ratnu avijaciju. U Jugoslaviji se po licenci proizvodilo nešto lakih Renaultovih tenkova, no oni su se pokazali potpuno nemoćnim u usporedbi s njemačkim Panzerima. Također nije razvijana niti protuoklopna artiljerija niti je tko primijetio da su protutenkovski topovi kalibra od 20 do 47 milimetara potpuno nemoćni kad je riječ o njemačkom oklopu. Također, stručnjaci procjenjuju da je jugoslavenska vojska bila i vrlo nepokretna i da je mogla na dan manevrirati samo 20-ak kilometara, dok su Nijemci u jednom danu prelazili stotine kilometara. Kada je počeo rat, Jugoslavija je imala samo dva tenkovska bataljuna i 110 lakih tenkova. Prema zastarjeloj koncepciji obrane, generali su očekivali da se vojska treba braniti duž cijele granične fronte, dakle duž svih 3 tisuće kilometara. Ratni plan R-41 Ratni plan R-41 bio je zadnji koji je izradila kraljevska vojska, i to u trenutku kad su u Mađarskoj i Rumunjskoj već boravile njemačke trupe i spremale se ući u Bugarsku. Plan je predviđao raspoređivanje duž granica 27 divizija, što je činilo oko 85 posto ukupnih vojnih efektiva.Računalo se da će te divizije primiti prvi napad, usporiti ga i postupno se povlačiti, kao i u Prvom svjetskom ratu, pravcem prema jugu i Grčkoj. Namjera je bila u zajednici s grčkom vojskom i vojskom Saveznika koji bi trebali pohrliti u pomoć, uspostaviti frontu prema njemačkim i vojskama Sila Osovina. To je bila suluda ideja, jer su generali opet zanemarili nevjerojatnu munjevitost i mobilnost njemačke vojske. Zaboravili su i to da Nijemci pola posla obavljaju uspostavom potpune nadmoći na nebu. Poslije su stručnjaci, analizirajući pogreške kraljevske vojske, zaključili da se znatan otpor mogao produžiti da se borba protiv napadača nastavila u središnjem dijelu Kraljevine. Ratno je zrakoplovstvo, premda zanemarivano, ipak bilo najsuvremeniji dio kraljevske vojske. Posjedovalo je tristotinjak lovaca i bombardera, njemačkoga, britanskoga i talijanskog podrijetla i veći je dio bio suvremen. Snage su pred sam početak rata stacionirane na 23 aerodroma i pričuvna uzletišta i premda je znatan dio avijacije bio uništen još na tlu bilježi se mnoštvo zračnih bitaka te akcija bombardera jugoslavenske vojske. Avijacija je danima pružala otpor, nakon čega je, zbog približavanja kopnenih snaga napadača, preostala avijacija uništena kako ne bi pala u ruke Nijemaca. Ratna mornarica bila je u gorem stanju, imala je 32 ratna broda, no samo su tri razarača (Zagreb, Beograd i Ljubljana) bili suvremeni, dobro naoružani topovima, torpedima i minama I razvijali su vrlo veliku brzinu, više od 40 čvorova na sat. Kraljevska mornarica posjedovala je i nekoliko suvremenih podmornica, no i one su, kao i brodovi, bile statične te je samo jedna (Nebojša) prebjegla Saveznicima. Na plovnim rijekama, Savi i Dunavu, bila je i riječna ratna flotila, a riječni monitori (oklopnjače) sudjelovali su u ratu i obrani. Duž jadranske obale bilo je raspoređeno 14 obalnih artiljerijskih baterija s ukupno 45 topova. Plan jugoslavenske komande bila je mobilizacija 1,2 milijuna vojnika i 500 tisuća rezervista, za što je bilo potrebno mobilizirati i 900 tisuća grla stoke za potrebe prijevoza, ali i za konjicu koja je bila sastavni dio jugoslavenske vojske. Nekoliko godina prije rata vojna je komanda počela s utvrđivanjem graničnih linija prema susjednim zemljama, no kako nije bilo dovoljno novca, fortifikacije su bile slabe i nisu, kada je počeo rat, stvarale većih problema napadačima. Da je otpor vojske bio i dulji, ubrzo bi postao nemoguć jer je ratna industrija Kraljevine bila slaba i potpuno nespremna za preorijentaciju na ratnu proizvodnju. Veliki je problem bio i prelazak na mnogo vrsta oružja, čak i u pješaštvu i artiljeriji. Kroničari bilježe da je jugoslavenska vojska posjedovala 149 vrsta oružja, ali je za njih morala koristiti čak 300 vrsta municije. Rezerve su bile nedovoljne, pješačke municije bilo je za 75 dana ratovanja, a artiljerijske za 100 dana. Protutenkovske jedinice imale su komplet od samo 200 projektila po topu. No i da je ratna doktrina bila bolja, i da je oružje bilo učinkovitije, sve to ne bi pomoglo jednostavno zato što je kraljevska vojska bila višenacionalna pa su se na njezin ustroj preslikavala politička i nacionalna sporenja svih naroda. Ne treba zanemariti niti koji su Travanjski rat iskoristili za stvaranje svoje države. Bivši potpukovnik Austrougarske vojske, potom pukovnik Jugoslavenske kraljevske vojske Slavko Kvaternik, iskoristio je tu prigodu i odmah na početku rata pozvao Hrvate da iziđu iz kraljevske vojske. Nakon ulaska njemačke vojske u Zagreb, 10. travnja 1941., proglašava Nezavisnu Državu Hrvatsku i organizira Hrvatsko državno vijeće privremenu vladu - do dolaska poglavnika Ante Pavelića, a sebe proglašava vrhovnim zapovjednikom svih oružanih snaga Države Hrvatske te postaje domobranski vojskovođa. Poslije se sukobio s Antom Pavelićem pa odlazi pod zaštitu Nijemaca u Austriju, gdje dočekuje kraj rata. No Amerikanci ga isporučuju Titovoj Jugoslaviji, gdje je pogubljen 1947. Godine. Na graničnim linijama Kraljevska jugoslavenska vojska zapravo je bila potpuno nespremna za rat s Njemačkom i stoga što su političari jamčili da do toga rata neće ni doći. Tvrdili su da će s Nijemcima sklopiti politički akt jer se protiv njih ne može niti boriti. Kada je pak postalo jasno da slijedi napad jer su Nijemci, Talijani i njihovi saveznici pojačano grupirali svoje snage duž jugoslavenskih granica, 27 divizija ipak je raspoređeno na granične linije. Treća grupa armija s osam pješačkih divizija raspoređena je prema Albaniji, Grčkoj i južnoj Bugarskoj. Sjevernije je bila Peta armija sa četiri divizije, Šesta armija s tri divizije prema Rumunjskoj, a prema Mađarskoj bila je Druga grupa armija sa četiri pješačke i jednom konjičkom divizijom. Dalje prema Austriji i Italiji postavljena je Prva grupa armija s pet pješačkih i jednom konjičkom divizijom, a Jadran drži Primorska armija s divizijom i posadama u Šibeniku i Boki kotorskoj. O nesuvremenoj doktrini govori i podatak da su dvije tenkovske čete bile u rezervi vrhovne komande, kao i četiri pješačke divizije. U posljednji čas, svjesna da slijedi napad, Simovićeva vlada traži saveznike, ali uspijeva samo u noći sa 5. na 6. travnja zaključiti sa Sovjetskim Savezom Ugovor o prijateljstvu i nenapadanju. Još je jedino dogovoreno s Grčkom i Britanskom ekspedicijskom vojskom da se zajednički napadnu talijanske snage u Albaniji. No, njemačka vrhovna komanda već je u tom trenutku imala izrađen plan Direktivu broj 25, koji je predviđao provođenje koncentričnih napada iz Austrije i Bugarske izravnim smjerom prema Beogradu radi potpunog uništenja jugoslavenske vojske. Jedan od ciljeva je bio i da se onemogući plan jugoslavenskih generala o povlačenju glavnine borbenih snaga prema jugu i Grčkoj. Druga njemačka armija s jedanaest divizija zaustavljena je sa svog puta prema SSSR-u i raspoređena u Austriju i Mađarsku. U Bugarskoj i Rumunjskoj aktivirana je Dvanaesta njemačka armija, dodatno pojačana, i brojila je 19 divizija od čega osam tenkovskomotoriziranih. Rezervu Nijemcima čini pet divizija. Nijemci za invaziju na Jugoslaviju koncentriraju i 1560 ratnih zrakoplova. Za svaki slučaj Nijemci zahtijevaju od Rumunja da im osiguravaju granicu prema SSSR-u, a Bugarima dolazi isti nalog za Tursku. Istodobno, Talijani preko Druge armije koncentriraju prema Sloveniji i Hrvatskoj 14 divizija. U Zadru su već imali jednu diviziju, u Albaniji su prema Jugoslaviji pokrenuli osam divizija, a prema Grčkoj 22 divizije. Za invaziju Talijani pripremaju i 670 svojih aviona i dijelove svoje moćne ratne mornarice Supermarine. Mađari se također uključuju i koncentriraju pet divizija. Kroničari bilježe da je u napad na kraljevsku vojsku tako krenulo oko dva milijuna vojnika raspoređenih u 83 divizije, oko 2 tisuće tenkova i 2300 aviona. Do početka sukoba kraljevska je vojska imala oko milijun vojnika, a neprijatelju se mogla suprotstaviti sa samo 400 tenkova i 300 aviona. Beograd otvoreni grad Njemački napad počeo je u nedjelju, 6. travnja, u pet sati ujutro i prvi cilj bili su aerodromi. Nijemci su imali sve potrebne podatke i precizno su gađali ciljeve. Stoga su odmah na početku uspjeli uništiti 64 aviona na tlu. Jugoslavenska vlada proglašava Beograd otvorenim gradom, no njemačka avijacija u nekoliko valova svejedno bombardira Beograd. Povjesničari se tu razlikuju i bilježe od četiri do čak 20 tisuća žrtava bombardiranja Beograda. Njemačke kopnene divizije brzo napreduju i već 7. travnja zauzimaju Skopje, a do 10. travnja gotovo cijelu Makedoniju. Zauzimaju 9. travnja i Niš. U Sloveniji i Hrvatskoj jugoslavenska armija gotovo uopće ne pruža otpor, a Slovenci i Hrvati ionako prvi bježe iz takve vojske. Stoga Nijemci već 10. travnja ulaze u Zagreb, gdje ih građani svečano dočekuju. Do 10. travnja navečer Treća i Četvrta armija (Makedonija i Hrvatska) više nisu postojale, a ostale su se raspadale. Srbiju je branila Peta armija i bila je dijelom okružena istočno od Velike Morave. Dijelovi Prve i Druge armije povlačili su se iz Baranje i Bačke, a jedino je Treća armija uspješno ratovala i napadala talijanske snage u Albaniji. Na takvo rasulo reagirali su i komunisti te u Zagrebu održali sjednice CK KPJ i KPH. Osjetili su da dolazi njihovo vrijeme i poduzeli sve da pokupe što više dragovoljaca i oružja za sukobe koji će uslijediti. U borbe 11. travnja kreću i talijanske jedinice, kao i jedinice sila Osovine. Raspad je ubrzan, pa već 12. travnja Nijemci bez borbe ulaze u napušteni Beograd. Jugoslavenska vlada, ministri, vojni vrh i kraljevska obitelj napuštaju zemlju i preko Grčke bježe najprije u Jeruzalem, a potom su ih Britanci prevezli u London. Štab Vrhovne komande 14. travnja nudi primirje Nijemcima, no oni to odbijaju i traže bezuvjetnu kapitulaciju. Ostaci jugoslavenske vojske predaju se, a kapitulacija je potpisana 17. travnja u Beogradu. Nakon takvog svršetka Travanjskog rata, Prva Jugoslavija je raskomadana. U sljedeće četiri godine poginut će stotine tisuća ljudi u najkrvavijem ratu koji je pogodio prostore bivše nesložne, nepotrebne i nesretne državne zajednice. Od 32 broda Kraljevske mornarice prebjegli samo torpedni čamci i podmornica Nebojša Početkom rata Jugoslavenska kraljevska mornarica gotovo da nije ni pokušala pružiti otpor napadačima. A imala je čime jer je raspolagala s 32 broda, nekoliko podmornica i s više od 150 hidroaviona. Tada najsuvremeniji brod kraljevske flotile bio je razarač Zagreb, stacioniran u luci Dobrota u Boki kotorskoj. Mornarica je imala još dva razarača Beograd i Ljubljanu. Raspolagali su i torpedima i minama i sigurno su mogli nanijeti veliku štetu napadačima, u prvom redu Talijanima. Stoga su Talijani na razarač Zagreb poslali pet bombardera već prvog dana rata, 6. travnja, premda je ostala talijanska vojska čekala četiri dana da najprije Nijemci obave posao i tek se tada uključila u akcije na kopnu. Razarač Zagreb nije u tim napadima nimalo oštećen jer su talijanski bombarderi, izbjegavajući protuzračno topništvo, a takvu su praksu imali sve godine rata, izbacivali bombe s velikih visina. Time su Talijani samo ponovili ono što su činili u svojim zračnim napadima na britanske položaje, utvrde i brodovlje na Malti i u Mediteranu, kad se prilikom bombardiranja nisu spuštali niže od pet kilometara visine. Sličan napad Talijani su ponovili i 13. travnja, no razarač Zagreb ponovno je ostao neoštećen. Dana 15. travnja Kraljevska jugoslavenska vojska zatražila je primirje, na koje Nijemci nisu pristali. Svejedno, u općem rasulu, posebice zbog otpora Hrvata prema ratovanju na strani monarhije, posadama brodova stacioniranim u Boki kotorskoj naređeno je da ne otvaraju vatru na napadače i da brodove predaju. Najveći broj mornara, jer se mornarica nije niti borila, već se bio iskrcao na kopno. Kad je 17. travnja (dan kapitulacije jugokraljevske vlade) u Boku počela ulaziti talijanska vojska, poručnici ostaju na brodu i priručnim sredstvima (štapinima dinamita) uspijevaju potopiti razarač Zagreb. U toj akciji gube život. Saveznicima (Britancima) uspijeva prebjeći samo nekoliko torpednih čamaca te podmornica Nebojša. Napad na Jugoslaviju djelomice je uzrok fatalnom odgađanju napada na SSSR. Dokumentaristika bivše Jugoslavije rado je i često isticala kako je zbog Travanjskog rata Hitler definitivno zakasnio s napadom na Sovjetski Savez. Tvrdilo se da su tu Nijemci izgubili šest tjedana. No točnije je tvrditi da je napad na Jugoslaviju djelomice uzrok fatalnom odgađanju Hitlerova napada na Sovjetski Savez. Naime, isprva je za početak operacije Barbarossa bio određen 12. svibnja. I uistinu, poslije događaja u Kraljevini Jugoslaviji od 27.ožujka dolazi do prvog odgađanja, na sastanku Hitlera s generalima iz Vrhovne komande. Nakon rasprave o državnom udaru u Jugoslaviji, ostaje zapisano: Taj plan pretpostavlja ubrzano izvršenje svih priprema i upotrebu tako jakih snaga da se slom Jugoslavije dogodi u najkraće vrijeme. U vezi s tim bit će potrebno operaciju Barbarossa odgoditi do četiri tjedna. Poslije je invazija na SSSR opet bila odgođena i počela je 22. lipnja. Mnogi smatraju da zbog te, pogrešne odluke Nijemci nisu uspjeli osvojiti Moskvu u zimu 1941./42., govore da je to bila prekretnica u ratu, a ne i Staljingrad. Voditelj istraživanja grupe američkih stručnjaka, De Witt C. Poole, zapisao je: Karl Ritter, koji je neko vrijeme zastupao ministarstvo vanjskih poslova pri Generalštabu, rekao nam je potpuno sabrano da je to odlaganje stajalo Nijemce zimske bitke pod Moskvom i da je na tom mjestu rat izgubljen... Znanstvenici pak prihvaćaju još dva čimbenika neuspješnog prodora Nijemaca na Moskvu. Hitler se jako svađao sa svojim vojnim vodstvom oko strategije napada na SSSR 1941. pa su operacije zbog toga i kasnile. Drugo, sovjetski obavještajci doznali su japanske planove za napad na SAD, zaključili da ne slijedi napad na SSSR pa je Staljin premjestio veliki dio svojih snaga s Dalekog istoka za pojačanje obrane Moskve. Nadalje, u proljeće 1941. rijeke u Poljskoj i zapadnoj Rusiji snažno su nabujale te je i to pridonijelo odgodi operacije za dva-tri tjedna. Napad s 2000 lovaca i bombardera Kraljevsko ratno zrakoplovstvo, premda je Kraljevina imala vrlo zastarjele razvojne koncepcije ratne borbe, ipak je dosta dobro bilo opskrbljeno ratnim zrakoplovima. Lovačke brigade i pukovi raspolagali su sa čak 143 suvremena lovca, 61 Messerschmittom Bf-109 E, sa 76 britanskih Hawkera te šest znamenitih IK-3 lovaca jugoslavenske proizvodnje. Zrakoplovstvo je bilo popunjeno i sa 157 različitih bombardera, najviše njemačkim Dornierima (sedamdesetak Do-17K), britanskim Bristol Blenheim Mk1 (47) te talijanskim Savoia Marchetti Sm-79 (40 bombardera). Za razliku od ostatka vojske, Jugoslavensko kraljevsko ratno zrakoplovstvo dočekuje Travanjski rat u punoj pripravnosti. Zapovjedništvo su držali probritanski časnici, povezani i s njihovom obavještajnom službom, te su naredili tajnu mobilizaciju još 12. ožujka. Rezultat te naredbe bio je da je zrakoplovstvo zaposjelo sva 23 ratna aerodroma i pomoćna uzletišta. Planovi za otpor bili su dobro razrađeni, no tri dana prije njemačkog napada, izviđačkim avionom Potez-25 u Beč prelijeće kapetan Valter Kren i njemačkom zapovjedniku 4. zračne flote general-pukovniku Alexanderu Lru predaje kompletne planove mobilizacijskih zborišta te potpuni raspored ratnih aerodroma. Uz to, početkom travnja učestali su letovi njemačkih i talijanskih izviđačkih zrakoplova koji su greškom upadali u jugoslavenski zračni prostor. Kada je počeo opći napad, Jugoslavensko ratno zrakoplovstvo suprotstavilo se agresorima, no oni su imali više od 2000 lovačkih zrakoplova i bombardera. Svejedno, povjesničari bilježe nekoliko zračnih bitaka protivnika, kao i to da su, na samom početku rata, jugoslavenski bombarderi uzvraćali i bombardirali neke aerodrome u Austriji, Mađarskoj i Bugarskoj. Uspješno je bombardirano i nekoliko njemačkih oklopnih kolona. Dio avijacije Nijemci su, međutim, uništili još na uzletištima, a poslije i sami kraljevski piloti, kako se zrakoplova ne bi dočepali napadači. Računa se da su Nijemci u Travanjskom ratu izgubili oko 50 svojih zrakoplova. Podjela teritorije Kraljevine Jugoslavije Nedićeva Srbija je naziv za marionetsku i profašističku srbijansku državu koja je uspostavljena 1941. na Području njemačke vojne uprave u Srbiji i nestala je sa svjetske pozornice 1944. pred slom Sila Osovine. Vlada koja je nastala voljom njemačkog okupatora koristila je srpske državne simbole i nazivlje. Njenih nekoliko desetaka tisuća žandara, te vojnika u sastavu Srpske državne straže ("Nedićevci") i Srpskog dobrovoljačkog korpusa ("Ljotićevci") uspješno su uz pomoć Nijemaca kontrolirali teritorij Srbije koja je gospodarski iskorištavana za potporu njemačkom ratnom naporu. Geopolitički odnosi Nakon brze pobjede Osovina tijekom invazije Jugoslavije, područje koje je danas znano kao Centralna Srbija palo je pod direktnu vlast Osovina. Kao što su radile na svim okupiranim teritorijima, Sile Osovine su uspostavile kolaboracionističku vladu koja je vodila državu po uzoru na Treći Reich. Srbija je tada postala okružena Nezavisnom Državom Hrvatskom na zapadu, teritorijima na jugu koje je okupirala Kraljevina Italija, sjevernim teritorijima koje je okupirala Horthyjeva Mađarska, te istočnim teritorijima koje je okupirala Bugarska. Banat, koji je nominalno bio dio Srbije, pao je pod izravnu vlast Trećeg Reicha, koji je tim područjem upravljao pomoću domaćih folkdsdojčera. Stvaranje satelitskih država Nakon raspada Kraljevine Jugoslavije i okupacije od strane sila Osovine, dijelovi bivše kraljevine postali su na satelitske države ili su bile razdijeljeni kao plijen između saveznika osovine (Mađarske, Nezavisne Države Hrvatske, Bugarske, Italije i Trećeg Reicha). Odmah nakon okupacije, uži dio Srbije bio je pod izravnom upravom Nijemaca u tzv. "Vojna uprava okupirane Srbije", na čijem čelu je bio Milan Aćimović, osoba koja nije bila organizacijski sposobna voditi Srbiju. Nijemci su htjeli sposobnijeg kandidata da za vođenje i upravu ovim dijelom predaju Srbima koji bi organizirali vladu i pokrenuli državnu upravu i ekonomiju koja bi bila podređena okupatoru, slično kao što se događalo u drugim okupiranim područijima u Europi. Cilj Nijemaca bio je da se pronađe podoban kandidat među Srbima koji bi odgovarao i njemačkim vlastima i Srbima, i koji bi bio odgovor raznim pobunjeničkim grupama u Srbiji: četnicima i partizanima. Odgovor je bio nađen u generalu Milanu Nediću. Dana 1. rujna 1941. preko Radio Beograda oglasio se general Milan Nedić u kojem je proglasio stvaranje "Vlade narodnog spasa". Zemljopisno područje Nedićeva Srbija je zauzimala područje koje se obično naziva Uža Srbija; prema sadašnjem položaju to je zemljopisno područje Srbije u kojem međutim nije bilo uključeno područje Srijema i grada Zemuna (NDH), Bačke (koja je pripala Mađarskoj) i Banata (koje je formalno bio dio Srbije, ali je suštinski bilo pod izravnom upravom Njemačke), Kosova (koje je - izuzev područja oko Kosovske Mitrovice - pripalo Kraljevini Albaniji pod talijanskom dominacijom) i dijela Sandžaka (koje je pripalo Kraljevini Crnoj Gori pod dominacijom Italije), Pirotskog i Vranjskog okruga, okupiranih i anektiranih od strane njemačkog saveznika Bugarske. Unutarnja politika Unutarnja politika Nedićeve Srbije bila je pod utjecajem nacističkog okupatora i Ljotićeve profašističke stranke ZBOR. Odmah nakon proglašenja Vlade nacionalnog spasa, unutar Srbije počinju djelovati njemački rasni zakoni, kao i na drugim okupiranim područjima Europe. Okupator osniva i prve sabirne logore (Banjica, dok je logor "Sajmište" formiran na lijevoj obali Save, na teritoriju NDH, a služio je uglavnom za internice iz okupirane Srbije, koje su čuvali stražari - nedićevci) i započinje progon i interniranje Židova i Roma. Naročita je pozornost posvećena slobodnim zidarima (masonima), komunistima te kritičarima režima. Vršena je propaganda organizirana u vidu Antimasonske izložbe listopad 1941. - siječanj 1942. Šef civilne administracije Srbije Dr. Harald Turner u kolovozu 1942. izjavio je da je Beograd bio prvi grad u Europi koji je postao Judenfrei, te da je Srbija među rijetkim zemljama koja je riješila židovsko pitanje. Nedić je također nastojao da se uništi partizanski pokret i pacifira četnike, jer su njegovom sudu represivne mjere koje je provodio okupator u ubijanju 100 Srba za svakog poginulog njemačkog vojnika, i 50 Srba za svakog ranjenog mogle dovesti do uništenja Srpskog naroda. Na primjer 1.755 strijeljanih u Kraljevu 17. listopada 1941. te 2.300 u Kragujevcu 21. listopada 1941. u znak osvete za mrtve i ranjene vojnike Wermachta, galvaniziralo Nedića i mnoge druge Srbe da se pronađe riješenje, jer u sjećanju mnogih Srba i članova Nedićeve vlade ostale su retribucije za neuspjele ustanke koji su se dogodili tijekom okupacije Srbije u Prvom svjetskom ratu, nakon neuspjelog Topličkog ustanka 1917. Prije Nedićeve vlade: komesarska uprava Komesarska uprava, koja je bila tehnički organ bez ikakvih političkih pretenzija, formirana je poslije pripreme i pregovora s nadležnim njemačkim vlastima. Inicijator, sa srpske strane, bio je Milan Aćimović, raniji upravnik Grada Beograda i ministar unutarnjih dela. Od Nijemaca je traženo: "Da poštivaju odredbe međunarodnog prava, da ostanu na snazi naši građanski i krivični zakoni, kao i naše sudske vlasti, pošto je postavljanje policije i službe sigurnosti od naših organa sama jugoslavenska Vlada predala ugovorom o primirju; da Srpska pravoslavna crkva ima da nastavi svoj rad nesmetano i s istom organizacijom i u novoj situaciji, a naše je vlasti imaju u tomu i dalje pomagati; da naša domaća uprava može raspolagati svojim financijama da bi bila u stanju da čini neophodne pomoći, kao: isplate obiteljima ratnih zarobljenika i pomoći izbjeglicama iz svih krajeva Jugoslavije; da se članovi srpske civilne uprave u Beogradu zovu Komesarima ministarstva i imaju se smatrati odvjetnicima našeg naroda pred okupacijskim vlastima. U ovom smislu potrebna nam je i službena potvrda od strane vrhovnog predstavnika njemačkih okupacijskih vlasti na našem tlu; da se u crkvama ima i dalje za vrijeme službe spominjati ime Nj.V. Kralja Petra II i srpskog patrijarha kao i nadležnih arhijereja i da slike Kralja Petra II. po nadleštvima i privatnim domovima imaju ostati i biti poštivane, jer mi i dalje ostajemo vjerni podanici svoga Kralja, da sudovi imaju izricati presude u ime Nj.V. Kralja Petra II. (Nijemci ovaj uvjet nisu primili); da srpska civilna uprava u Beogradu ima pravo donošenja uredbi radi reguliranja nastalih problema u narodnome životu; da ima pravo postavljanja i otpuštanja svih činovnika, a osobe u koje okupator ne bude imao povjerenja i čije ostajanje na položajima bude smatrao ugroženjem svoje sigurnosti, okupator će optuživati pred našom civilnom upravom, koja će dalje postupati po odredbama međunarodnog prava i zakona ostalih na snazi; da se privatna i crkvena svojina, kao i ona državna koja ne služi izravno ratu, ima poštivati". Uz ove uvjete koje su Nijemci primili, Dimitrije Ljotić je generalu Forsteru predao još dva memoranduma. U prvome je molio za naređenje hrvatskim, bugarskim i mađarskim vlastima "da puste iz zatvora mnoge tisuće uhićenih Srba i da zaustave progone, pokolje i uništenje srpskog naroda". U drugom memorandumu je molio, "da se naši oficiri, podoficiri i vojnici ne odvode u njemačko zarobljeništvo, već da se, kao i u Grčkoj, puste svojim kućama". Posebnost sastava Komesarske uprave bila je u tome, da nju nisu sačinjavali ni predstavnici samo jedne političke grupe, ni osobe koji iza sebe ne bi imali neku znatniju političku karijeru u nedavnoj prošlosti. U ovoj Komesarskoj upravi bile su zastupljene sve srpske stranke i pokreti osim Saveza zemljoradnika čije je tadašnje vodstvo bilo u inozemstvu. Grupu Dr. Milana Stojadinovića zastupali su Milan Aćimović kao komesar ministarstva unutarnjih dijela, Momčilo Janković kao komesar ministarstva pravde, Dušan Letica kao komesar Ministarstva financija, grupu Dragiše Cvetkovića zastupao je Dušan Pantić kao komesar ministarstva pošte, brzojava i telefona, Demokratsku stranku zastupao je Risto Jojić kao komesar ministarstva prosvjete, Narodnu radikalnu stranku dr Lazo M. Kostić kao komesar ministarstva prometa. JNS predstavljao je Jeremija Protić kao komesar ministarstva ishrane. Za komesara ministarstva građevina bio je uzet ing. Stanislav Josifović, kao stručnjak. JNP "Zbor" predstavljali su ing. Milosav Vasiljević kao komesar ministarstva gospodarstva i dr Stevan Ivanić kao komesar ministarstva narodnog zdravlja i socijalne skrbi. Deset komesara imalo je deset zamjenika. Komesarska uprava bila je formirana 30. travnja 1941. godine, u vrijeme kada se u ruralnoj Srbiji počela formirati i grupa oko pukovnika Dragoljuba Draže Mihailovića. U zapisniku sjednice Savjeta komesara unijet je Mihailovićev odgovor, koji glasi: "Ja sam generalštabni oficir i vrlo dobro znam kakva su prava okupatora na zauzetom području. Ja nisam ostao u šumi da svojim ispadima pravdam neprijatelju njegove represalije već da spremim Kralju i Vladi vojsku u jugoslavenskim planinama za odlučnu bitku, pošto su Kralj i Vlada, ovog puta, izašli bez vojske u inozemstvu. Obrazloženje Savjeta komesara odobravam i pozdravljam". Savjet komesara ostao je na upravi administracijom okupirane zemlje od 30. travnja do 29. kolovoza 1941. godine. U to je vrijeme zapaženo nekoliko detalja u kojima se ta administracija usudila suprotstaviti zahtjevima Nijemaca. Izvršena je u to vrijeme i zamjena jugoslavenskih novčanica za srpske, na teritoriju okupirane Srbije, paralelno s operacijom zamjena jugoslavenskih dinara u kune na području NDH. Uspostavljen je i srpski Crveni križ, čime je bila stvorena mogućnost "pronalaženja ratnih zarobljenika, vođenje skrbi o njima, omogućavanje obiteljima prepiske sa njima i slanje paketa u zarobljeništvo". Do 22. lipnja 1941. godine, vladao je u okupiranoj Srbiji red i mir. Četnici Draže Mihailovića nisu poduzimali nikakvu akciju, a do napada Njemačke na SSSR bili su mirni i jugoslavenski komunisti. Od toga dana počinje njihova aktivnost. Neki od njih, iako inteligentni i ideološki izgrađeni, vjerovali su da je toga dana počela "svjetska revolucija", te su radi toga oduševljeno pošli u akciju, koja je vodila k ustanku i formiranju tzv. Užičke republike. Vlada generala Milana Nedića Kad je postalo jasno da Komesarska uprava, sa slabo naoružanom i zbunjenom žandarmerijom, nije u stanju održavati red i mir u gradovima, a još manje po selima gdje su komunisti potaknuti upravo započetim ratovanjem između Njemačke i Sovjetskog Saveza već počeli sa svojim revolucionarnim aktivnostima, pokazalo se neophodnim da se potraži nekakvo drugo rješenje. Inicijativa za to došla je od profašističkog političara Dimitrija Ljotića, koji je 19. kolovoza 1941. godine posjetio generala Milana Nedića i pokušao ga privoliti da se stavi na čelo jedne Vlade i pokuša u suradnji s njemačkim okupatorom izaći na kraj s komunističkim ustankom. Nijemci su nakon svojih relativno malih gubitaka u sukobima s partizanima započeli s ozbiljnim represalijama: za jednog ubijenog Nijemca strijeljano je 100 Srba, a za jednog ranjenog 50. Generala Milana Nedića posjetili su, u istoj misiji, istoga dana poslije podne Dimitrije Ljotić i Milan Aćimović. Aćimović je podnio Nediću cijeli ekspoze situacije u kojoj se nalazila Srbija u tim danima. On je sobom ponio pregled napada komunističkih partizana, a u nekim mjestima i Mihailovićevih četnika na njemačke patrole, manje odrede ili pojedince, kao i odmazde koje su Nijemci u vezi tih napadaja izvršili nad civilnim seoskim stanovništvom, koje u pravilu nije imalo nikakve veze s tim gerilskim akcijama. Sa strane njemačkog vojnog zapovjednika, generala Dankelmana, bili su i Ljotić i Aćimović obavješteni da su Nijemci odlučili uvesti mir i red na okupiranom području "na svoj način" - tj. pomoću teških represalija koji su graničili s istrjebljenjem naroda na područjima zahvaćenima pobunom. Međutim je general Nedić ostao pri odluci da se u sve to ne miješa. Predlagao je da se uzme general Danilo Kalafatović koji je vodio razgovore o kapitulaciji; Kalafatović se međutim nalazio u njemačkom zarobljeništvu, daleko od Srbije. Pritisci na Nedića da se stavi na čelo jedne srpske uprave bili su sve brojniji, tako da je tih dana Nedić primio nekoliko delegacija, jednu za drugom. Nedića je tih dana posjetio i i bivši austrijski poslanik u Beogradu, Kronholz, koji je važio za prijatelja Srba. Kronholz je došavši s Aćimovićem obavijestio odmah Nedića, da je Hitler odlučio da se ustanak u Srbiji uguši svim najdrastičnijim mjerama, pa ako bude bilo potrebno i uništenjem cijeloga njezinoga stanovništva. Kako se ne bi dirale njemačke jedinice na drugim frontovima, razmišljali su Nijemci da se u tu svrhu posluže snagama svojih saveznika iz NDH, Bugarske i Albanije. Nastojalo se Nediću prezentirati da bi vlada kojoj bi on bio na čelu mogla spriječiti takvo uništavanje Srbije. Nakon ovih posjeta, Nedić je s Kronholzom primljen kod generala Dankelmana, koji mu je zornije objasnio ono što je Nediću prenosio Kronholz: Dankelman je pokazao generalu Nediću kartu Srbije, ispresijecanu crvenim linijama koje su prikazivali podjelu okupacijskih zona između Albanaca, Bugara, Mađara i Hrvata. Hrvati su trebali okupirati Mačvu, Podrinje i srbijansku Posavinu do rijeke Kolubare. Beograd je jedini bio izuzet i zatvoren u jedan crveni krug. Nijemci su ga htjeli zadržati za sebe, kao sjedište cjelokupnog svog vojnog i upravnog aparata na Balkanu i imali ga prekrstiti u Prinz Eugen Stadt, a njegovo je stanovništvo trebalo dobrim dijelom biti uzeto za taoce, pobijeno ili naprosto protjerano sa beogradskog teritorija. Nedić je zatražio od Dankelmana četrdeset osam sati za razmišljanje. Za to vrijeme on se posavjetovao s generalima Đurom Dokićem i Josifom Kostićem, te s ing. Ognjenom Kuzmanovićem. Nakon toga, Nedić je ovlastio Aćimovića da "sazove konferenciju predstavnika svih društvenih grupacija da čuje njihovo mišljenje, jer bi svaka njegova eventualna akcija bila osuđena na neuspjeh, ako nema podršku onih koji predstavljaju prijestolničku elitu". Tako je došlo do poznate konferencije na kojoj je učešće uzelo oko 300 uglednih beogradskih građana, koji su molili Nedića da prihvati dužnost predsjednika srpske Vlade, a Dr. Aleksandar Belić, ponavljajući ovu zamolbu čak i plakao, "...Danas je došlo vrijeme da se primite jednog doista teškog i nezahvalnog posla pod okupacijom. Danas se radi o biološkom spašavanju srpskog naroda koji Vi ne smijete da propustite"! Nakon ove konferencije Nedić je odlučio prihvatiti obvezu da vodi vladu Srbije pod njemačkom okupacijom. On je 27. kolovoza 1941. godine, podnio generalu Dankelmanu pismeno svoje prijedloge i zahtjeve pod kojima bi se on mogao primiti onoga što se od njega traži. Tražio je da Vlada upravlja svim poslovima države i naroda pod nadzorom vojnog zapovjednika; tražio je jaču žandarmeriju od 10.000 žandarma; oružane odrede od 30.000 ljudi, te potrebno naoružanje za njih; pomaganje ratnih zarobljenika i puštanje onih koji su bolesni; da se otpuste zarobljenici koji su potrebni za obnovu zemlje, a za čije lojalno držanje će Vlada snositi punu odgovornost; da se poboljša prehrana zarobljenika u Njemačkoj slanjem potrebnih namirnica iz Srbije uz skrb srpske Vlade. Nedić je, zatim, zatražio da se poboljšaju "dosadašnje ekonomske i upravne granice Srbije mogućim zaposijedanjem dotičnih teritorija njemačkim trupama", te efikasno obustavljanje ubijanja i progona Srba pod Hrvatskom, Bugarskom i Mađarskom. Nedić je smatrao da je "borba protivu komunizma, u prvom redu, stvar srpskog naroda i njegove Vlade; oružana njemačka sila potpomagače ovo, ukoliko sredstva srpske Vlade ne budu dovoljna; u slučaju sabotaže protivu njemačke vojske, represivne mjere moraju pogađati samo prave krivce, a nikako nedužne osobe, pa se stoga ove mjere imaju poduzimati tek po hitnom pribavljanju podataka kod srpskih vlasti; obzirom da je njemačka vojna sila ustanovila Srbiju, potrebno je obnoviti državne i nacionalne simbole". Prijedlozi Milana Nedića, koje je on 27. kolovoza 1941. godine podnio njemačkim vojnim i političkim vlastima u Beogradu bili su proslijeđeni u Berlin. Zna se da je von Ribbentrop bio protiv toga da se formira jedna srpska Vlada, jer nije vjerovao ni Srbima ni generalu Nediću. Hitler je dao odriješene ruke njemačkom vojnom zapovjedniku u Srbiji pod uvjetom da se u zemlji hitno uvede red i mir. Obzirom da je general Dankelman, 28. kolovoza 1941. godine, obavijestio generala Nedića da su njegovi uvjeti i prijedlozi prihvaćeni, ovaj je već 29. kolovoza sastavio svoju Vladu i predstavio je Dankelmanu. Sastav Vlade generala Milana Nedića izgledao je ovako: general Milan Nedić - predsjednik Vlade; Milan Aćimović - ministar unutarnjih poslova; Momčilo Janković - ministar pri predsjedništvu Vlade; general Đura Dokić - ministar prometa; general Josif Kostić - ministar pošta, brzojava i telefona; general Panta Draškić - ministar rada; Dr. Miloš Trivunac - ministar prosvjete (uskoro ga zamijenio Velibor Jonić); Dr. Čeda Marjanović - ministar pravde; Dr. Jovan Miljušković - ministar socijalne skrbi i narodnog zdravlja; Mihailo Olćan - ministar za gospodarstvo; Dr. Miloš Radosavljević - ministar poljoprivrede; Dušan Letica - ministar financija (uskoro ga zamijenio Dr. Ljubiša Mikić), te Ognjen Kuzmanović, kao ministar građevina. Četiri dana nakon formiranja svoje vlade, 2. rujna 1941. godine, general Nedić obratio se srpskom narodu jednim govorom preko radija: "Došao sam na Vladu da spašavam narod da se međusobno ne istrijebi; da zavlada red i mir, rad i bratstvo; da sačekamo svršetak rata združeni pod srpskim barjakom. Samo sloga Srbina spasava! Mi smo zrno pijeska u uzburkanom moru. Danas se vrše obračuni najvećih svijetskih sila. Tu mi, niti možemo pomoći, niti odmoći". Širenje bugarske okupacijske zone Na području Nedićeve Srbije su Nijemci svoje okupacijske snage na području Niša i drugih dijelova juga Srbije zamijenili bugarskima, kako bi rasteretili svoje snage radi upotrebe na drugim područjima. Tu su bugarsku zonu na veliko nezadovoljstvo stanovništva Srbije - između Bugara i Srba se u proteklim desetljećima uzastopnih međusobnih ratovanja bila razbuktala snažna mržnja - 1943. godine Nijemci još i proširili na potez poprijeko Srbije od Dunava do Drine. Tako je oko pola Srbije bilo zaposjednuto bugarskim snagama koje su teritorij kontrolirali paralelno s Nedićevim postrojbama. Ionako slaba popularnost Nedićeve vlasti time je bila još i više oštećena. NOVJ je svoje napore na ponovno razvijanje partizanskog pokreta u Srbiji 1943. godine uglavnom bili usmjerili upravo na područja koja su bila zaposjednuta bugarskim snagama. Koncentracijski logori Radi riješavanja židovskog pitanja nedićeva srbija je zajedno sa okupatorima organizirala slijedeće koncentracijske logore: Koncentracijski logor Banjica (kod Beograda) Crveni krst (u Nišu) Dulag 183 (u Šapcu) Svilara (Pančevo) Paraćin Nakon riješenog židovskog pitanja u ove logore su smješteni svi protivnici režima, najčešće komunisti ali i ostali politički protivnici i denucirani građani. Srpska državna straža Srpska državna straža (SDS) stvorena je 3. ožujka 1942. kao pojačanje policiji i kao interventna vojna formacija koja je imala zadatke da se bori protiv partizana i da održava red unutar područja Srbije. SDS je bila pod izravnom upravom Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije. Glavna uprava SDS-a bila je u Beogradu. Tokom formiranja SDS je imala 17.000 ljudi, dok u siječnju 1943. SDS je porastao na približno 37.000. Ljudstvo je prvo bilo novačeno od pripadnika Jugoslavenskih žadmarmerijskih pukova, dijelatnika policije i pripadnika Kraljevske Jugoslavenske vojske koji nisu bili u zarobljeništvu ili su bili pušteni iz zarobljeništva. Ljudstvo je kasnije popunjavalo mobilizacijom, ili prelaskom Pećančevih četnika, a kasnije i četnika Draže Mihalovića. Organizacijski SDS je bila podjeljena na četiri osnovna dijela: Gradsku državnu stražu, koja je djelovala u većim gradovima u Srbiji Poljsku državnu stražu, koja je djelovala u područjima koja nisu bila pod nadležnosti Gradske državne straže Graničnu državnu stražu, koja je obavljala granične poslove Obavještajna služba Zbog kritičnog stanja u Srbiji i jačanja partizanskih napada u listopadu 1944. dolazi do dogovora između Milana Nedića i Draže Mihailovića prilikom čega 5000 vojnika SDS-a prelazi u izravnu upravu Mihailovića i osniva se Prvi Srpski udarni korupus (SUK). Zbog uspjeha partizana u Srbiji, SUK se povlači u Bosnu, i nakon neuspjelog napada na Tuzlu, dolazi do razmimoilaženja između pripadnika SDS-a i Mihailovićevih četnika. Dio prelazi njemačkim snagama i odlazi u Austriju, dok preostali dio pripaja se u četničkoj Šumadijskoj diviziji koja se nakon povlačenja kroz Sloveniju predala Engleskoj vojsci u Austriji. Srpski dobrovljački korpus Nedićeva Srbija većinom se oslanjala na snage koje je organizirao Dimitrije Ljotić od članova srpske ultra-desne stranke ZBOR, formirajući tako Srpski dobrovljački korpus (SDK). Ove jedinice bile su pod komadom generala Koste Mušickog, i uspješno su djelovale u razbijanju pobune u Srbiji istjeravši partizane nakon nekoliko mjeseci borbe. Krajem studenog 1944., jedan dio SDK prebačen je u Waffen SS-a. Ova jedinica je dobila ime Serbisches Freilligen Korps der SS i borila se do kraja 2. svjetskog rata na Istočnoj fronti. Preostali dio SDK tokom 1945. povukao preko Hrvatske i Slovenije u Austriju. Nakon predaje Britancima u Austriji, većina vojnika i oficira SDK-a bili su izručeni partizanima, koji nakon prebacivanja u Sloveniju partizani su izvršli masakar, dok su tijela bila razbacana po mnogim krškim jamama u Kočevskom rogu kao i po drugim dijelovima Slovenije. Utjecaj Nedićeva Srbija imala je utjecaj na tijek i zbivanja u 2. svjetskom ratu na, teritoriji na kojem je djelovala. Najveći utjecaj bilo je na razbijanje partizanskih jedinica i suzbijanje djelovanja NOVJ na području Srbije sve do 1944., kada su se na granicama Srbije pojavile Sovjetske vojne postrojbe. Isto tako Nedićev režim je uspio iskoristiti podjelu četnika Draže Mihailovića i četnika Koste Pećanca unutar Srbije, tako da su mnogi četnici postali otvoreni kolaboracionisti s okupatorima, dok su Ravnogorski četnici ostali na marginama između kolaboracije s Nijemcima, te pasivnog držanja u iščekivanju savezničkog iskrcavanja te proganjanja partizanskih snaga. Nedićeva Srbija je organizirala sve ekonomske snage u podržavanju vojnog napora Sila osovine, kao i u zadovoljavanju okupatoru kroz brzo uspostavljanje rasnih zakona kroz ubijanje nepodobnih kao Židova i Roma u koncentracijskim logorima kao Banjica i Sajmište u kojima je nastradalo oko 150 000 ljudi. Nezavisna Država Hrvatska (NDH) NDH je bila marionetska država za vrijeme Drugog svjetskog rata u okviru osovinskoga poretka. Osnovana je 10. travnja 1941., uslijed Travanjskog rata i raspada Kraljevine Jugoslavije. NDH je vodstvo ustaškoga pokreta proglasilo 10. travnja 1941. nakon sloma Kraljevine Jugoslavije; bila je dio osovinskoga poretka nacističke Njemačke i fašističke Italije. Najveći dio vojnih operacija koje su se u II. svjetskom ratu vodile na području kojega je zauzimala bivša Kraljevina Jugoslavija odvijao se baš na području NDH: vodstvo Komunističke partije Jugoslavije je već 1941. godine odlučilo prebaciti sve vojne efektive NOVJ iz Srbije - koju su u suradnji s relativno malobrojnim snagama njemačkih okupatora uspješno nadzirale vlasti marionetske Nedićeve Srbije, te u ruralnom području, četnici Draže Mihailovića - na područje NDH. Ubrzo su postrojbe NOVJ slijedili sa njima sukobljeni četnici iz Srbije i Crne Gore, nastojeći pridonijeti da se na području NDH formiraju veća područja pod kontrolom lokalnih četnika. Posljedica višegodišnjeg ratovanja na području NDH je smrt oko jedne desetine stanovništva, velikim dijelom u ratnih zločinima protiv ratnih zarobljenika i civila, koje su činile sve strane koje su sudjelovale u sukobima. NDH se može promatrati kao teritorijalni kondominij njenih okupatora Njemačke i Italije: okupacijske snage nisu niti u jednom trenutku prestale kontrolirati teritorij NDH, makar je ova imala i vlastite vojne i policijske snage. Američki povjesničar Jozo Tomasevich zauzima stajalište da je NDH bila njemačko - talijanski protektorat. Uz značajne teritorijalne gubitke u korist Italije (5.380 četvornih kilometara ozemlja s oko 380.000 stanovnika, također najveći dio teritorijalnog mora) i Mađarske, Ante Pavelić je kao poglavnik uspostavio diktatorski represivni fašistički režim sa zabranom svih stranaka osim Ustaškog pokreta. Zatvoren je i vođa Hrvatske seljačke stranke Vladko Maček, a ni Sabor nije djelovao. Do kapitulacije Italije je NDH bila monarhija s kraljem Tomislavom II. iz talijanske kraljevske kuće, koji međutim u kontekstu teškog nezadovoljstva Hrvata prema Italiji nije Hrvatsku nikad ni posjetio, niti ima neku znatnu ulogu u državnim poslovima. Država nastala uz pristanak okupatora (i ponižavajuće uvjete za Hrvate), i to grubih totalitarističkih režima koji su tada vladali Njemačkom i Italijom, nije bila međunarodno priznata izvan okvira ratom uvjetovane njemačke i talijanske utjecajne sfere. Iako je uspostava same hrvatske države, nakon sloma Kraljevine Jugoslavije, u hrvatskoj javnosti bila pozdravljena, već prvi koraci vlasti doveli su do širokog razočaranja takvom NDH kojoj je Italija oduzela dragocjena primorska područja, a Mađarska Međimurje i Baranju. Rimski ugovori - kojima je Italija sebi prisvojila veliki dio hrvatske obale i dio Gorskog Kotara, te najveći dio teritorijalnog mora, pri čemu NDH uopće nije smjela imati ratnu mornaricu; istodobno pretvarajući NDH u monarhiju s talijanskim kraljem i zapravo talijanski protektorat (status kakav su tada imale i Kraljevina Crna Gora i Kraljevina Albanija) - stvorili su teško nezadovoljstvo među narodom, pa i među onima koji su bili skloni pristupati ustaškom pokretu. Nakon što je Italija konstatirala hrvatsko nezadovoljstvo Rimskim ugovorima, prve dvije godine prošle su u očitom talijanskom sabotiranju tek stvorene države, kako bi si Italija trajno priskrbila vlast nad pojasom duž Jadrana širokim više desetaka kilometara (Druga zona, koja se protezala do nadomak Karlovca i Bihaća, a obuhvaćala i grad Mostar) i tako pretvorila Jadran u svoje unutrašnje more. Neuspjela nastojanja ustaša da ishode kod Nijemaca (koji su prvih godinu dana zaokupljeni invazijom na SSSR i drže na području NDH samo manje vojne snage potrebne za osiguranje strateških željezničkih pravaca) potporu za zaštitu hrvatskih nacionalnih interesa i njihova nesklonost da posve surađuju u pretvaranju Hrvatske u talijanski protektorat vrlo su ozlovoljila Talijane. Oni već pred kraj 1941. godine zabranjuju ulazak vojnih snaga NDH u područje između Jadrana i linije Karlovac - Mostar i nastoje čvrsto okupirati to područje u suradnji s četnicima koji na znatnom dijelu tog područja uspostavljaju efektivnu vlast kao potpunu negaciju vlasti NDH; ostaju na tom području civilna administracija i redarstvene vlasti NDH, ali pod čvrstim nadzorom Italije kao okupacijske sile. Na području talijanske okupacije s vremenom nastaju i velika područja pod kontrolom i partizana (NOVJ, snage pod kontrolom Komunističke partije Jugoslavije) kojima talijanske snage nakon Pada Italije 1943. predaju znatnu količinu naoružanja, te koji će uz podršku zapadnih saveznika uspijevati držati pod kontrolom sve veće područje i uvelike sabotirati gospodarsku aktivnost na preostalom području NDH. Preostale dvije godine (nakon kapitulacije Italije) proteći će pod čvrstom kontrolom Njemačke, koja je preuzela čak i policijske poslove u NDH i koja je nesmiljeno eksploatirala njeno gospodarstvo radi potpore svojem ratnom naporu. Već potkraj 1942. vojska NDH je bila stavljena pod njemačko vojno zapovjedništvo. Nijemci nisu ozbiljno shvaćali neovisnost NDH, nego su se na njene strukture oslanjali kao na pomoć svojoj okupaciji: na području NDH novačili su Nijemci lokalno stanovništvo za svoje vojne postrojbe, te su od tako unovačenog osoblja formirali čak 5 divizija vojske (tzv. legionarske postrojbe) - pod zapovjedništvom njemačkih časnika i dočasnika, uz njemački kao zapovjedni jezik i u cijelosti pravno podvrgnute Njemačkoj. Te su divizije bile angažirane u okupiranju teritorija i protupartizanskim djelovanjima. Uz djelatnost njemačkih obavještajnih službi i vojne žandarmerije koja je bila prisutna još od početka okupacije, od 1943. godine osnovana je od lokalnog stanovništva (i uz sudjelovanje više tisuća njemačkih policajaca iz Reicha) tzv. Njemačka redarstvena organizacija u Hrvatskoj pod izravnom kontrolom policijskih vlasti Njemačkog Reicha (32.000 pripadnika, 1944. god.). Troškovi tih vojnih i redarstvenih postrojbi, te drugi troškovi okupiranja naplaćivali su se iz proračuna NDH. Također su Wehrmacht i SS novačili na području NDH osoblje za vojne postrojbe kopnene vojske, mornarice i zrakoplovstva koje su bile angažirane na Istočnom bojištu. Obzirom da su etnički najhrvatskiji dijelovi Hrvatske ostali pod vlašću Italije i Mađarske, u državi su skoro trećinu stanovništva predstavljali Srbi - populacija koja je u desetljećima monarhofašističke Kraljevine Jugoslavije u vrlo napetim odnosima s Hrvatima, zbog velikosrpsko-hegemonističke naravi vladajućeg režima. Ustaški režim je tek nakon nekog vremena odustao od ekstremno agresivnog odnosa prema srpskoj manjini, koju je ispočetka tretirao kao podanike (tj. isključio je Srbe iz kategorije državljana), kojima nije bilo dopušteno raditi u državnoj službi i koji čak nisu smjeli služiti vojsku. U prve dvije godine NDH protjerano je iz NDH u Srbiju 175.000 etničkih Srba, a bilježi se i mnogo ubojstava, pljački i paleži koje su osobito provodili tzv. divlji ustaše, naoružani pobornici ustaškog poretka. Nezadovoljstvo Srba, kojima se s vremenom pridružuje sve veći dio Hrvata - antifašista, doveo je do partizanskih ustanaka i stvaranja teritorija pod njihovom kontrolom; također i do četničkih ustanaka i stvaranja teritorija pod kontrolom četnika. Prema bošnjačkim muslimanima je ustaški režim postupao mnogo taktičnije, te nije s tom populacijom imao znatnijih sigurnosnih problema. Na području NDH ustaški pokret je provodio holokaust nad Židovima i Romima, dok su nad Srbima počinjeni brojni zločini te su postali građani drugog reda. Procjenjuje se da je ubijeno oko 30.000 Židova - što u Hrvatskoj, što u njemačkim sabirnim logorima, te otprilike jednaki broj Roma, dok je broj stradalih civila Srba - računa se - oko 217.000. Žestoko su progonjeni svi protivnici režima, pogotovo komunisti. Kao reakcija na politiku terora ustaškog režima i de facto okupaciju proklamiranih saveznika, Njemačke i Italije, na području NDH se ubrzo razvio Narodnooslobodilački pokret pod vodstvom KPJ. Ratne žrtve stanovništva NDH su bile izrazito visoke - sve zaraćene strane su činile ratne zločine, u kojima su ubijale i civile i ratne zarobljenike (te su četnici pobili izrazito mnogo civila - osobito mnogo bošnjaka muslimana, ustaše vrlo mnogo Srba, Židova i Roma, a partizani vrlo visoki broj pripadnika svih etničkih skupina za koje se znalo ili sumnjalo da "surađuju s okupatorom") - te znatno nadmašuju gubitke mnogo mnogoljudnijih zemalja poput Italije, Ujedinjenog Kraljevstva ili Francuske. Slomom fašističke Italije i njezinim prelaskom na stranu Saveznika tijekom 1943. javljaju se pokušaji da tako postupi i NDH. U njima isprva sudjeluje i Pavelić, no kada postaje jasno da se zapadni saveznici ne namjeravaju iskrcati na Jadranu, odustaje - te ostaje NDH saveznikom Trećeg Reicha do zadnjeg dana. Glavne sudionike tog pokušaja (urota Lorković-Vokić) zatvara; u travnju 1945. Pavelić daje urotnike i smaknuti. Ustaška je vlada napustila Zagreb 6. svibnja 1945, neposredno prije ulaska partizanskih jedinica (8. svibnja). Većina preostale ustaške i domobranske vojske, s izbjeglim civilima, dospjela je do Austrije, te se 15. svibnja 1945. predala britanskim vojnim predstavnicima, koji su ih zatim prepustili jugoslavenskoj partizanskoj vojsci. To je rezultiralo Bleiburgom i Križnim putem, s vrlo velikim brojem žrtava među zarobljenim vojnicima i civilima. Jugoslavenski autori su u desetljećima nakon drugog svjetskog rata u pravilu tvrdili NDH uopće nije bila država, te su govorili o "tzv. Nezavisnoj Državi Hrvatskoj": iznosilo se da je posrijedi naprosto bilo ime pod kojim se odvijala njemačka i talijanska okupacija dijela Jugoslavije. Noviji autori, pak, nalaze da je NDH 1941. godine - u vrijeme u kojem je ideja odcjepljenja od Jugoslavije imala očitu podršku većine hrvatskog naroda - nastala na način koji je posve uobičajen za države koje nastaju odcjepljenjem (što se u praksi doista nerijetko događa uz pomoć stranih sila), te je ispravno reći da je posrijedi bila država, neovisno o tome smatra li se neka kasnija država njenom sljednicom. Značenje Uspostava Nezavisne Države Hrvatske označila je realizaciju inačice rješenja hrvatskog pitanja koje se temeljilo na rasformiranju Jugoslavije. No ona je istodobno značila i vezivanje Hrvatske uz fašističke sile i prenošenje fašističkog modela organizacije vlasti i političke prakse Njemačke i Italije u Hrvatsku, uz nazočnost njemačkih i talijanskih vojnih snaga. One su od ustaške vlade smatrane saveznicima, a u širim slojevima stanovništva bile su doživljene kao okupatorske. Iako je NDH imala u svom nazivu pridjev nezavisna, njezino slobodno djelovanje ograničavali su Nijemci i Talijani, tako da su sve važnije odluke u državi bile donesene uz pristanak "saveznika". NDH se pojavila kao diskontinuitet u odnosu na dotadašnje osnovne crte hrvatskih političkih opredjeljenja, ali ubrzo i kao iznevjerenje težnji hrvatskog naroda za samostalnom državom, jer je njezin postanak i opstanak bio vezan uz volju i sudbinu njemačkih saveznika. Hrvati su se razdijelili na većinu koja je pasivno čekala razvoj događaja (dobar je primjer Bilandžićeve analiza izostajanja masovnoga ustanka poslije pada Italije) i na manjinu koja je podupirala NDH ili partizanski pokret. Pozadina Još od početka dvadesetih godina dio političkih struja u Hrvatskoj traži rješenje tzv. hrvatskog pitanja, pokušavajući za to naći vanjske saveznike - od SSSR-a do Lige naroda. Hrvatski narod je iznimno nezadovoljan grubom velikosrpskom hegemonijom koja je uspostavljena u Jugoslaviji, gdje se čak nastoji zanijekati Hrvatima pravo da postoje kao narod. Opcija samostalne ili autonomne Hrvatske afirmirana je kroz politiku HSS-a i Stjepana Radića, a nakon režimskog nasilja, koje je vrhunac doživjelo atentatom u beogradskoj skupštini, veliki dio stanovništva pristaje uz nju. Nakon sklapanja sporazuma Cvetković-Maček u kolovozu 1939. godine, HSS smatra da se hrvatsko pitanje može razriješiti putem Banovine Hrvatske, a radikalniji desni pravaši (čije su organizacije bile službeno zabranjene) su i nadalje posve neprijateljski nastrojeni prema Jugoslaviji i traže potporu u vanjskim neprijateljima te države - Italiji i Mađarskoj. Ante Pavelić je kao predsjednik HSP-a još od 1927. razgovarao s Fašističkom Italijom o zamjeni teritorija za podršku nezavisnoj Hrvatskoj. Nakon proglašenja šestosiječanjske diktature 1929., kojom je zabranjen rad svih stranaka, dio pravaša na čelu s Pavelićem odlazi u emigraciju. Mussolini je tada ponudio Paveliću i Ustašama utočište u Italiji i dopustio im uvježbavanje za rat protiv Jugoslavije. U zamjenu za svesrdnu podršku i političku zaštitu, Mussolini je zahtijevao da Pavelić pristane na predaju istočnojadranske obale Italiji ako Ustaše uspješno sruše Jugoslaviju. Kasnije se Pavelićeva "revolucionarna organizacija" organizira i u Mađarskoj. Jedan manji dio tzv. domovinskih ustaša djelovao je i u Hrvatskoj. Radikalne ideje borbe za osamostaljenje Hrvatske našle su odjeka među dijelom sveučilišne mladeži, kao i nezadovoljnim časnicima bivše Austro-ugarske vojske, koji su uglavnom nakon 1918. okončali vojne karijere ili su bili nezadovoljni svojim položajem i tretmanom. Neuspjelim Velebitskim ustankom 1932. i pojedinačnim terorističkim akcijama Ustaše su skretale pozornost na sebe u domovini, ali bez većeg uspjeha. Najuspješnija teroristička akcija bio je atentat na kralja Aleksandra u Marseilleu 1934., izvršen u suradnji s makedonskom revolucionarnom skupinom VMRO. Nakon stvaranja Banovine Hrvatske 26. kolovoza 1939., skupina oko Pavelića je žestoko napala bilo kakvu politiku sporazuma sa Srbima i podjelu BiH, zahtijevajući za Hrvatsku potpunu samostalnost i daleko veći teritorij. No, za čitavo predratno vrijeme, ustaški je pokret u Hrvatskoj bio marginalna pojava. Osim s ustašama, Italija je sredinom 1939. stupila u kontakt s HSS-om kao najjačom hrvatskom strankom, predlažući dogovor po kojem bi se HSS obvezao pripremiti revoluciju u Hrvatskoj, proglasiti nezavisnu hrvatsku državu te pozvati talijansku vojsku u pomoć. Buduća hrvatska država trebala bi s Italijom imati zajedničko ministarstvo vojske i vanjskih poslova, a Hrvati bi također priznali talijanskoga kralja hrvatskim vladarom ili bi izabrali jednog savojskog kneza za svog vladara. No, Maček je to promptno odbio. U više navrata u ožujku i studenom 1940. predstavnici ustaškog pokreta u inozemstvu skupljali su potpise i slali memorandume Trećem Reichu u kojima traže oružanu intervenciju u Jugoslaviji i stvaranje samostalne hrvatske države. No, ni tada, a ni kasnije, Njemačka uopće nije imala namjeru rušiti Jugoslaviju, budući da je ona pristupila Trojnom paktu 25. ožujka 1941. Međutim, vojni puč protiv pakta koji je predvodio general Simović, poduprt od strane britanske obavještajne službe, Hitler je doživio kao vlastitu uvredu, te je bijesno izdao naredbu "za uništenje Jugoslavije vojno i kao nacije, bez čekanja jamstava vjernosti paktu", iako je Simovićeva vlada pokazivala spremnost za ostanak u paktu. Hitler nije bio oduševljen Mussolinijevim planom o stvaranju marionetske hrvatske države, među ostalim, upravo i zbog slabe podrške ustašama u Hrvatskoj. Isprva je tražio da područja izvan talijanske interesne zone postanu dio Horthyjeve Mađarske kao autonomna pokrajina, kako bi zadovoljio mađarske apetite. Tako je mađarskoj strani 28. ožujka i ponovno 19. travnja ponuđena čitava Hrvatska sjeverno od talijanske interesne zone, što su Mađari odbili, odgovorivši da ih zanima samo pristup moru te stanoviti dijelovi teritorija uz Mađarsku južnu granicu - Bačka, Baranja, Banat (to područje poslije neće biti priključeno Mađarskoj) i Međimurje. Napad na Kraljevinu Jugoslaviju Nakon odluke o vojnom napadu na Kraljevinu Jugoslaviju, sile Osovine odlučile su podržati stvaranje hrvatske države. Istovremeno s naredbom za napad na Jugoslaviju Hitler izdaje direktivu SS-Brigadefhreru Edmundu Veesenmayeru da na području budućih ostataka Jugoslavije pronađe pogodne osobe za rukovođenje novih, nacističkoj Njemačkoj prijateljskih država, koje će biti stvorene. Nijemci su smatrali da vodstvo te države treba pripasti HSS-u, najjačoj i najbolje organiziranoj stranci. Fašistička Italija svoje je povjerenje usmjerila ka ustaškoj organizaciji. Još potkraj ožujka 1941. održan je sastanak između Mussolinija i Pavelića. Mussolini je Paveliću dao do znanja da će Italija omogućiti Ustašama preuzimanje vlasti u Hrvatskoj, a Pavelić se složio s talijanskim teritorijalnim zahtjevima na jadranskoj obali. Njemački pak izaslanik Edmund Veesenmayer je za to vrijeme više puta kontaktirao Vladka Mačeka, nagovarajući ga da preuzme čelnu funkciju nove države, što je Maček odbijao, budući da je smatrao da će sile Osovine izgubiti rat. Nakon Mačekova odbijanja, i Nijemci su se složili da Pavelić i ustaška organizacija budu na vlasti u hrvatskoj državi. Kraljevina Jugoslavija je kapitulirala 17. travnja 1941. godine, nakon svega 11 dana rata. Na području Hrvatske otpor nadolazećim talijanskim i njemačkim snagama je pružan samo u područjima s većinskim srpskim stanovništvom. Vrlo mali broj Hrvata se javio na proglas mobilizacije, što govori o raspoloženju prema Kraljevini Jugoslaviji. Hrvati u Jugoslavenskoj kraljevskoj vojsci nakon izbijanja rata masovno počinju dezertirati i otkazivati poslušnost. Buni se posada torpiljarke u Šibeniku, hrvatski piloti u Makedoniji, hrvatski vojnici u Đakovu i Vagnju, gdje dolazi i do okršaja s ostalim pripadnicima jugoslavenske vojske. 8. travnja otvoreno su se pobunile 108. pješačka pukovnija u Velikom Grđevcu i 40. dopunska pukovnija u Severinu. Uz pomoć Hrvatske seljačke zaštite zauzimaju žanadarmerijsku postaju u Garešnici, stižu u Bjelovar i pružaju podršku gradonačelniku dr. Juliju Makancu, članu ustaškog pokreta, koji istoga dana proglašava "uskrsnuće" hrvatske države. U Bjelovar sljedećeg dana stižu i vojnici iz drugih postrojbi, što je bio znak očitog raspada jugoslavenske vojske. Hrvatska seljačka zaštita se stavila na raspolaganje čuvajući javne ustanove i razoružavajući i zarobljavajući jedinice jugoslavenske vojske. Zaštita je čuvala javne zgrade, ceste i mostove, kao i vojna i druga skladišta, ali i privatno vlasništvo i osiguravala red i mir. Nijemci su generalno dočekivani kao osloboditelji. Njemačke i talijanske trupe zauzele su Sarajevo i Split tek 15. travnja, a kapitulacija snaga Kraljevine Jugoslavije uslijedila je 17. travnja. Proglašenje Od 5. travnja 1941. Ante Pavelić preko radio-postaje glavnog ustaškog stana "Velebit" iz Italije poziva hrvatski narod na uspostavu Hrvatske Države. 10. travnja pripadnik domovinske skupine ustaškog pokreta, bivši austro-ugarski pukovnik Slavko Kvaternik, u dogovoru s njemačkim izaslanikom Edmund Veesenmayerom, proglasio je uspostavu NDH preko Radija Zagreb u 16 sati i 10 minuta, dok je njemačka vojska ušla u Zagreb sat vremena kasnije. Veesenmayer je ipak nagovorio Mačeka na izjavu kojom poziva svoje pristaše na mir i lojalnost novoj vlasti. Kvaternikov proglas i Mačekova izjava emitirani su na radiju. Istog dana izašlo je posebno izdanje dotad malo poznatih novina "Hrvatski narod", kojim se objavljuje uspostava NDH. Većina građana je bila poprilično zbunjena ovim obavijestima. Poslije proglašenja NDH nije bilo ni dana bezvlašća jer su se sve institucije Banovine Hrvatske stavile na raspolaganje novouspostavljenoj državi. Vršitelj dužnosti bana Banovine Hrvatske, odjelni predstojnik Žilić, na kojega je Ivan Šubašić prilikom odlaska iz zemlje prenio svoje ovlasti, službeno je predao vlast Kvaterniku. Nakon proglasa o uspostavi NDH Slavko Kvaternik je upotrijebio stari banovinski administrativni aparat i potpuno se oslonio na postrojbe Hrvatske seljačke i građanske zaštite, koje su u Zagrebu raspolagale s oko 4.000 ljudi, a na čitavom području Banovine Hrvatske s oko 142.000 pripadnika. Već 11. travnja iz Kabineta zamjenika Poglavnika izdana je naredba da do konstituiranja vlade Nezavisne Države Hrvatske sve upravne poslove imaju obavljati odjeli Banske vlasti. U jutarnjim satima 15. travnja stigao je u Zagreb Ante Pavelić s oko 200 ustaša povratnika. Navečer 16. travnja imenovao je prvu hrvatsku vladu, u kojoj je bio i ministar predsjednik (premijer) i ministar vanjskih poslova. Vlada je bila glavnom ustanovom izvršne vlasti, iako su sve bitne odluke u unutarnjoj i vanjskoj politici bile u rukama samog Pavelića. Golema većina hrvatskoga naroda oduševljeno je dočekala slom Jugoslavije, no to nije imalo veze s nacističkom ili fašističkom ideologijom, već s činjenicom da je stanovništvo Hrvatske bilo duboko nezadovoljno političkom i društvenom situacijom u Jugoslaviji. Istovremeno se činilo kako je, nakon dvadeset godina borbe s beogradskim režimom, bez žrtava uspostavljena samostalna hrvatska država te je izbjegnut rat u kojem je dotada stradala velika većina Europe. Ubrzo nakon uspostavljanja vlasti, međutim, dolazi i do prvih razočaranja. Zemljopisno područje NDH krajem 1941. Crta po sredini označava podjelu NDH na talijansku i njemačku okupacijsku zonu. Podrobnije prikazano razgraničenje Italije i NDH u Dalmaciji. Zadar i Lastovo bili su dio Italije od 1922. Slavko Kvaternik je 10. travnja 1941. proglasio da će nova država zauzeti "cjelokupno povijesno područje" Hrvatske. NDH faktički nikada nije preuzela kontrolu nad svim prostorima na koje je pretendirala. Prilikom uspostave podrazumijevalo se da će nova država zauzeti cijelo dosadašnje područje Banovine Hrvatske i ostatak Bosne i Hercegovine s granicom na Drini, kao i Boku Kotorsku. Pavelić je pretendirao i na područje Sandžaka i Novog Pazara zbog muslimanskog stanovništva, čak je tamo upućena i ustaška bojna, koja je za svega dva dana zauzela čitav Sandžak, no Talijani su to otklonili. Područja Istre, Rijeke, Zadra i otoka Krka, Cresa i Lošinja bila su od 1919. u sastavu Italije i na njih se nije računalo. Međimurje i Baranju, koja nije bila u sastavu Banovine Hrvatske, zaposjela je tijekom Travanjskog rata i 10. srpnja 1941. pripojila Kraljevina Mađarska. NDH je bila podijeljena linijom na njemačku i talijansku interesnu zonu (sferu), određenu njihovim geopolitičkim i ekonomskim interesima. NDH nije kontrolirala čak ni veliki dio svog formalnog teritorija. Razlog tome bila je talijanska okupacijska vojna i civilna vlast u najvećem dijelu svoje interesne sfere, kao i u narodnooslobodilačkom pokretu, koji je držao značajne dijelove NDH (pogotovo teže pristupačne) pod svojom kontrolom. Prvi ugovor o granici bio je potpisan s Njemačkom 13. svibnja 1941. i označio je hrvatsko-štajersku granicu kao granicu NDH i Trećeg Reicha. Rimskim ugovorima 18. svibnja 1941. NDH je ustupila Italiji veći dio Dalmacije te dijelove Gorskog Kotara i Hrvatskog Primorja. NDH je dobila izlaz na more u kotarevima Novi, Senj, Crikvenica, te općinama Karlobag i Kraljevica (prvobitno pripojenima Italiji) te na području od Omiša do Dubrovnika. U sklopu NDH ostali su otoci Brač, Hvar, Pag, Šipan, Šćedro, Maun, Lokrum, Lopud i Koločep. Pavelićevo ustupanje Italiji područja s 400.000 stanovnika, velikom većinom Hrvata, izazvalo je ogorčenje ne samo među širim slojevima naroda, nego i među mnogim njegovim najbližim suradnicima. Nadalje, Rimskim ugovorima talijanska interesna zona u NDH podijeljena je na tri zone - prva je izravno priključena Italiji, dok su u ostale dvije Talijani vršili de facto ili de iure i civilnu i vojnu vlast, pogotovo nakon okupacije II. i III. zone 7. rujna 1941. Granicu između NDH i Mađarske tvorila je rijeka Drava, no nije bila uređena ugovorom, jer se NDH nije htjela odreći Međimurja. Pavelić je prosvjedovao protiv okupacije, ali Treći Reich je stao na stranu Mađarske, budući da joj je obećao područja izgubljena 1918. kao nagradu za napad na Jugoslaviju, tako da je Međimurje ostalo pod mađarskom vlašću sve do oslobođenja 1945., kada ga zauzimaju jedinice NOVJ. Kako bi pokazala svoj stav prema mađarskoj okupaciji, NDH je osnovala i Veliku župu Baranja sa sjedištem u Osijeku, iako župa nije obuhvaćala nijedan dio Baranje. Granica prema Srbiji označena je nakon konzultacija s Njemačkom zakonom donesenim 7. lipnja 1941. crtom stare granice između Austro-Ugarske i Srbije. Istočni dio Srijema je nominalno bio dijelom NDH, ali ga je iz vlastitih sigurnosnih i strateških razloga Treći Reich držao pod svojom upravom pod nazivom Ostsyrmien. Granica prema talijanskoj marionetskoj Kraljevini Crnoj Gori određena je 27. listopada 1941. dogovorom s Italijom. Time je Italija izravno priključila južni dio Konavala s Prevlakom i mjestom Gruda anektiranom području Boke kotorske. Nakon talijanske kapitulacije Hrvatska nakon pada Italije, rujan 1943. Nakon kapitulacije Italije 8. rujna 1943. NDH je službeno proglasila ugovore iz Rapalla (1920.) i Rima (1941.) nevažećima. Njemački ministar vanjskih poslova Joachim von Ribbentrop odobrio je NDH preuzimanje područja predanih Rimskim sporazumima. Stvarnu upravu preuzima u prvi mah Narodnooslobodilački pokret, a zatim Nijemci koji potiskuju partizanske jedinice i zauzimaju većinu teritorija: NDH u 21-dnevnim borbama u Dalmaciji uspijeva snagama od 30.000 Nijemaca pomoći s jednom jedinom ustaškom bojnom. 11. rujna 1943., ministar vanjskih poslova NDH Mladen Lorković primio je poruku njemačkog konzula Siegfrieda Kaschea da NDH treba pričekati prije preuzimanja Istre, Kvarnera i ostalih područja iz Rapallskog ugovora. Naime, dan ranije, Treći Reich je već uključio Istru, Rijeku, Kvarner i dijelove Hrvatskog primorja s Gorskim kotarom u svoju Operativnu zonu Jadransko primorje. Zadar su okupirale isključivo njemačke oružane snage, te je ostao formalno dio Mussolinijeve Talijanske Socijalne Republike. Tako je formalno NDH pripala tek Dalmacija od Splita prema sjeveru, bez Zadra. No, i tu su joj Nijemci prepustili tek ograničene civilne funkcije. NDH je ulagala velike napore kako bi joj Nijemci barem formalno predali Konavle i Boku kotorsku te ih priključili NDH, no Nijemci to nisu dopustili zbog njihovog strateškog značenja. Zemljopisni podatci najduže plovne rijeke: Sava 593 km, Dunav 213 km, Drava 133 km, Kupa 70 km, Bosut 40 km, Neretva 20 km najviši vrhovi: Maglić 2387 m, Ploča na Čvrsnici 2228 m, Vranica 2112 m, Prenj 2102 m, Treskavica 2088 m najveći gradovi: Zagreb, Osijek, Banja Luka, Sarajevo, Brod na Savi Stanovništvo Područje na kojem je proglašena Nezavisna Država Hrvatska imalo je po popisu stanovništva iz 1931. ukupno 6.020.000 stanovnika, a po proračunu Vladimira Žerjavića za 1941. 6.869.000 (1%). Međutim, od tog broja, koji se odnosi na područje na koje je NDH "polagala pravo", valja odbiti realno stanje. Na području Dalmacije, koje je predano Italiji, živjelo je oko 380.000 stanovnika, većinom Hrvata, uz oko 15% Srba. Treba također odbiti Međimurje, koje je cijelo vrijeme postojanja NDH bilo pod mađarskom okupacijom. U odnosu na stanje u Banovini Hrvatskoj, NDH je izgubila područje na kojem je živjelo oko pola milijuna Hrvata, a dobila područje na kojem je živjelo više od milijun Srba. Poticana je kolonizacija Slavonije stanovništvom Dalmacije, Like, Zagorja i Bosne i Hercegovine. Postojali su Uredi za kolonizaciju u gradovima Mostaru, Osijeku, Petrinji, Sarajevu, Srijemskoj Mitrovici i Zagrebu. Za vrijeme NDH objavljivani su razni podatci o površini i stanovništvu. Izvješću Državnog brojidbenog (statističkog) ureda koje donosi Hrvoje Matković nedostaje primjedba (što je iz navedenog broja očito) da je u površinu uračunata i cijela Dalmacija, vjerojatno stoga što se u to vrijeme na nju još računalo kao teritorij NDH. Čini se da se kao najtočnije može uzeti službeno izvješće njemačkog ministarstva vanjskih poslova, budući da su izuzeti Dalmacija i Međimurje. Zemljovid "povijesne Hrvatske" na koju je pretendirala NDH obzirom na udio Hrvata prema popisu iz 1931. Vidljive su granice Banovine Hrvatske. Današnji Bošnjaci prikazani su kao Hrvati. Brojidbeni ured(Matković) Brojidbeni ured(Košutić) Njemački podatci svibanj 1941. Hrvati Od toga Muslimani 4.817.000 4.868.831 4.000.000 700.000 Srbi 1.848.0001.250.000 1.925.000 Nijemci 145.000 170.000 150.000 Mađari 70.000 69.000 70.000 Slovenci 37.000 37.000 30.000 Židovi / 40.000 40.000 Česi i Slovaci 44.267/ 65.000 Ukupno 6.966.729 6.474.331 6.285.000 Hrvati izvan Hrvatske 1.727.548 2.342.548 Ekonomija NDH se nalazila u iznimno teškoj gospodarskoj situaciji. Država je morala snositi troškove svih njemačkih operacija - Njemačka je tijekom rata oko trećinu ukupnog državnog proračuna priskrbljivala od podloženih naroda u Europi - i dijela talijanskih snaga na svojem teritoriju. Talijanska okupacija joj je oduzela pomorsku privredu i brodogradnju, a mađarska neka od najnaprednijih poljoprivrednih područja. Nešto kasnije partizani su pod svoju kontrolu stavili i velik dio poljoprivrede, te šume, blokirali vitalne prometne pravce i aktivno uništavali ekonomske resurse na područjima koje nisu mogli držati pod kontrolom. Nadalje, njemački i talijanski interesi na području NDH su velikim dijelom bili gospodarske prirode. Italija se planirala okoristiti nalazištima boksita u Dalmaciji i Hercegovini, te drvom - sirovinama u kojima je Italija oskudijevala. Međutim, Njemačka je htjela boksit za sebe. Iz boksitnih jama u NDH moglo se (bez novih investicija) eksploatirati najmanje 500.000 tona godišnje, što je za njemačku proizvodnju aluminija bilo od životne važnosti, jer je činilo nešto više od 40% ukupnih njemačkih potreba. Kako je rat odmicao, sve veći dio industrije stavljan je u njemačku službu; posebno su važne bile željezara u Zenici i današnji Đuro Đaković u Slavonskom Brodu, kao i rudnici i šume. Sukcesijom jugoslavenskih, 1941. su osnovane Hrvatske državne željeznice. Gradsko je stanovništvo naglo siromašilo i mnogi su bili na rubu gladi. Visoka inflacija koju nije pratio porast primanja, nezaposlenost koja prisiljava na odlazak na rad u Njemačku i činjenica da ukupan broj radnika i osoba odvedenih u Njemačku s područja NDH na prisilni i robovski rad premašuje 200.000 značajno su poremetile bilo kakvo funkcioniranje gospodarstva. Bilo je zabranjeno "sakrivanje i stavljanje izvan prometa"živežnih namirnica, a rast cijena se pokušao umanjiti najstrožim kaznama, po potrebi i smrtnom. Seljaci su bili strijeljani, jer su, umjesto da viškove svojih poljoprivrednih proizvoda predaju po ograničenim cijenama Hrvatskom državnom monopolu, robu pokušali prodati na crnom tržištu. Monetarna politika Monetarnu politiku vodila je Hrvatska državna banka. U NDH je 8. srpnja 1941. kao sredstvo plaćanja uvedena kuna, koja se dijelila na 100 banica. Zamjena dinara Kraljevine Jugoslavije za kunu obavljena je u omjeru 1:1 do 29. studenog.1941 Zakonskom odredbom o novcu NDH, određeno je da vrijednost jedne kune odgovara vrijednosti od 17.921 mg zlata. Na području NDH za naplaćivanje roba i usluga koristili su se dinari koji su preostali iz Kraljevine Jugoslavije (sve do 1942.), talijanske lire (do pada Italije 1943.) te njemačka reichsmarka. Monetarne vlasti NDH su 1941. godine preuzele aktivu Jugoslavenske narodne banke na svojem teritoriju, te je Hrvatska državna banka razmijenila 19,5 milijardi jugoslavenskih dinara za 7,5 milijardi nove valute - kune. U konverziji su sudjelovali Njemačka i Italija, čije su vojne snage zaplijenile vrlo značajna novčana sredstva koja je poražena Kraljevina Jugoslavija bila namijenila za uzdržavanje svoje vojske u dugotrajnijem ratu kakvoga se očekivalo. Radi udovoljavanja potrebama javne potrošnje (u prvom redu, potreba uzdržavanja njemačkih i talijanskih okupacijskih snaga, te plaćanja za robu koju je Njemačka kupovala u Hrvatskoj na dug kojega će uglavnom platiti tek komunističkoj Jugoslaviji nakon kraja rata) novčana masa je već do kraja 1941. godine povećana na 8,4 milijarde kuna, a do travnja 1943. godine novčana masa je postupno utrostručena na 23,2 milijarde kuna. Krajem 1944. godine novčana masa je iznosila 150 milijardi kuna, a u trenutku propasti NDH iznosila je 241 milijardu kuna; oko četvrtina tog novca - prema jednom njemačkom izvještaju iz 1944. godine - nalazio se u rukama partizana. Posljedice takvog rasta novčane mase - kao posljedica državnih rashoda koji su, u kontekstu ratovanja na vlastitom teritoriju i doprinošenja njemačkim ratnim rashodima, bili daleko veći od poreznih prihoda - bila je visoka inflacija, po više stotina posto godišnje. Tečaj kune u odnosu na njemačku Reichsmarku bio je na početku određen na 20 kn za 1 RM. Od jeseni 1942. za doznake iz svijeta građanima i vojnicima na službi u Wehrmachtu primjenjivan je tečaj od 40, od proljeća 1943. 60, a od jeseni 1944. 120 kn za 1 RM. Kako se rat bližio kraju, NDH je zapadala u hiperinflaciju: početkom 1945. u NDH je u optjecaju bilo 150 milijardi kuna, a svakog se mjeseca tiskalo 20 novih milijard, od čega su se tri četvrtine trošile na uzdržavanje njemačke vojske na području NDH. Prehrana Vlada NDH osnovala je Državnu opskrbnu poslovnu središnjicu (DOPOS) za dijeljenje obroka i planiranje distribucije hrane. U proljeće 1943., prema britanskim procjenama, tjedna dijeljenja obroka za običnog potrošača u NDH iznosila su 1050 grama kruha, 75 grama brašna, 250 grama mesa, 60 grama masti, 50 grama ulja, 75 grama šećera, 100 grama sira i 115 grama mahunarki. Zbog iznimno ograničenih zaliha hrane isporuka širem stanovništvu bila je neredovita i znatno manja od zakonom propisanih količina. NDH se isticala po tome što je imala najmanje službene obroke hrane od bilo koje ratom zahvaćene europske zemlje. Od siječnja do kraja listopada 1943. DOPOS je tjedno u Sarajevu koje je tada imalo oko 100 000 stanovnika dijelio po osobi 795 grama brašna, 7 grama makarona, 2,4 grama maslaca, 65 grama šećera te 675 grama krumpira iz Njemačke. Meso i mast uopće se nisu dijelili. Meso je zadnji put dijeljeno prethodnog Božića, kad je 2 000 kg podijeljeno svim žiteljima grada. Tijekom određenih razdoblja u 1944. Nijemci su morali organizirati dopremu pošiljaka velikih količina žita (većinom iz Rumunjske) i šećera iz Njemačke u NDH. Između 1. veljače i 1. kolovoza uvezeni su idući proizvodi za potrebe boraca hrvatskih oružanih snaga i civilnog stanovništva. 104 475 metričkih tona žita za kruh, 11 596 metričkih tona sušenog graha i 145 572 metričke tone krumpira. Godišnja potreba za uvozom masti i ulja iznosila je 5 732 metričke tone i 15 230 metričkih tona šećera. Društvo Obitelj i položaj žena U sklopu poticanja obiteljskih vrijednosti i nataliteta, organizirani su Dani majke i djeteta, prilikom čega su održavana skupna krštenja, a supruge vodećih ustaša i dužnosnika su bile kume djeci. Strogo su zabranjeni pobačaj i prostitucija te poticanje na njih. Kršenje zabrane kažnjavano je strijeljanjem. Za žene je organizirana i Ženska loza ustaškog pokreta. Prema ustaškoj ideologiji, dužnosti žene bile su majčinstvo i intelektualni rad. U pojedinim publikacijama oštro se kritiziralo sve žene koje još nisu postale majke ili to čak ne žele biti. Istodobno su umjetnice i intelektualke slavljene kao "dobre Hrvatice", poput Milke Trnine ili Side Košutić. Država je pokušavala kontrolirati fizički izgled i ponašanje žena: "nemoralno" oblačenje (suknje preko koljena), šminkanje i pušenje, pogotovo zaposlenim ženama, nije bilo zakonski dopušteno. Zdravstvo Prijeratno zdravstvo, ionako već nedovoljno razvijeno, u NDH je dodatno opterećeno stavljanjem u službu vojske i ratovanja. Osnivane su i prenamijenjene domobranske bolnice u većim gradovima. U NDH su izbijale epidemije trbušnog tifusa, pa su ustanovljene pokretne stanice za raskuživanje - obično željeznički vagoni. Obrazovanje Obrazovanje je bilo pod nadležnošću Ministarstva narodne prosvjete. Nakon proglašenja NDH, odlučeno je da će se u čast obnove hrvatske države svim školarcima dodijeliti tzv. spomen-svjedodžbe za godinu 1940./41., bez zaključnih ocjena. Odmah je pristupljeno promjeni udžbenika i sadržaja kako bi odgovarali novom duhu, ali i hrvatskom jeziku i novom pravopisu. Namjera je bila školsku djecu i mladež od što ranije dobi odgajati po ustaškim načelima. Djeca su uključivana u Ustašku uzdanicu, a mladež u Ustašku mladež. No, takva praksa je naišla na otpor. Primjerice, 26. svibnja 1941. ustaška vlast je okupila zagrebačke srednjoškolce na sokolskom stadionu na Sveticama i naredila da se svi Židovi i Srbi sami izdvoje. Srednjoškolci Hrvati su krenuli za njima, iskazujući solidarnost, i tako spriječili ustašku namjeru. Ministarstvo je ulagalo i znatne napore u opismenjavanje stanovništva, obvezavši sve starije od 50 godina da nauče čitati i pisati u roku od šest godina. Jedino sveučilište u zemlji, Zagrebačko, preimenovano je u Hrvatsko sveučilište. Sa sveučilišta su odmah isključeni svi Židovi. Otpušteni su i drugi nepoćudni profesori - komunisti, ljevičari, Srbi. Godine 1942. uspostavljan je Farmaceutski fakultet kao samostalna sastavnica Zagrebačkog sveučilišta, a 1944. u Sarajevu je osnovan medicinski fakultet. Sveučilište u Zagrebu je 1942. otvorilo i KBC Zagreb. Kultura Cjelokupna kultura i mediji stavljeni su, u skladu s fašističkom praksom, u službu režima i promicanja novih ideja. Država je imala potpunu kontrolu nad kazalištima, medijima, izdavaštvom. Veliki broj predratnih hrvatskih umjetnika je bio proglašen nepodobnim i progonjen nakon nastanka NDH. August Cesarec, Božidar Adžija, Otokar Keršovani, Zvonimir Richtmann i Ognjen Prica su bili strijeljani. Josip Badalić, Antun Barac, Grga Novak i Mirko Deanović su završili u sabirnom logoru, dok su Jozo Kljaković i Ivan Meštrović završili u zatvoru. Miroslav Krleža se bio povukao u Vranešićev sanatorij u Zagrebu, a Krsto Hegedušić je živio pod zaštitom Stepinca. U partizane su otišli i tamo nastavili sa svojim umjetničkim ili političkim radom Vladimir Nazor, Ivan Goran Kovačić, Jure Kaštelan, Joža Horvat, Slavko Kolar, Slobodan Novak, Edo Murtić i Vjekoslav Afrić. Drugi, poput Lovre pl. Matačića, Vikija Glovackog ili Oktavijana Miletića su nastavili djelovati i u NDH. Po uspostavi NDH iz Konzorcija Hrvatske enciklopedije, osnovanog u Banovini Hrvatskoj, nastao je Hrvatski izdavalački bibliografski zavod (HIBZ), koji je u suradnji s Maticom hrvatskom razvio bogatu izdavačku djelatnost. Izdavana su sabrana djela hrvatskih pisaca, razne edicije i slično. Prema nepotpunim podatcima, u NDH je do 1944. tiskano sveukupno oko 2.000 samostalnih naslova. Najvažniji projekt bila je Hrvatska enciklopedija pod uredništvom Mate Ujevića, koja je doživjela pet svezaka, od kojih su u NDH izašla posljednja četiri. Ubrzo nakon uspostave NDH, JAZU u Zagrebu je preimenovana u HAZU. Postojala su i četiri Hrvatska državna kazališta: u Zagrebu, Osijeku, Dubrovniku i Sarajevu. Ustaše su ovdje željeli vidjeti "čisto hrvatsko kazalište novog duha" pa su odmah po preuzimanju vlasti dali na znanje "da Židovima i Srbijancima nema mjesta u hrvatskim kazalištima". Tijekom rata, mnogi glumci su bili progonjeni, uhićeni, pa i strijeljani. U HDK u Zagrebu u sezoni 1941./42. gostovali su Berlinska filharmonija i Teatro dell'Opera di Roma. NDH je sudjelovala na Venecijanskom bijenalu 1942., gdje su izlagana djela Joze Kljakovića, Ivana Meštrovića (za tu prigodu puštenog iz zatvora), Ante Motike, Ive Režeka i drugih. Državni filmski institut, Hrvatski slikopis, proizveo je mnoge filmove, uključujući Straža na Drini i Lisinski. Izdavao je i tjedni filmski žurnal, Hrvatski slikopisni tjednik. Za njemačko slikopisno društvo Tobis Filmkunst GmbH 1943. izrađen je hrvatsko-njemački slikopis Agram, die Hauptstadt Kroatiens (hrv. Zagreb, glavni grad Hrvatske). Jezik Ustaška je vlast od samoga početka pokazala veliko zanimanje za jezik. Preko jezičnog medija nastojalo se utjecati na ljude i širiti ustašku ideologiju. Dana 14. kolovoza 1941. donesena je Zakonska odredba o hrvatskom jeziku, o njegovoj čistoći i o pravopisu, jedna od najvažnijih odredaba ustaške jezične politike. Osnovan je državni ured za jezik, a država je provodila agresivnu jezičnu politiku, koja je za cilj imala čišćenje hrvatskog jezika od tuđica, osobito srbizama. Zbog Pavelićeve osobne opsesije, službeni pravopis je postao korijenski, koji je napušten još u sedamdesetim godinama 19. stoljeća. Tako se pisalo iztok, odpad, poviest. Uvedeni su brojni neologizmi - brojidba (statistika), svjetlopis (fotografija), slikopis (film), munjovoz (tramvaj), samovoz (automobil), krugoval (radio). Državna vlast NDH nije imala Ustav, niti je ikada postojala ideja da se on donese. Sve zakonske odredbe o uspostavljanju države i njenom ustrojstvu potpisivao je Ante Pavelić, koji nosi naslov poglavnika. Prije Rimskih ugovora Poglavnik je bila institucija koja je označavala državni suverenitet, a kasnije to svojstvo prelazi na Zvonimirovu krunu. Tako je poglavnik donosio zakon o vladi, o Hrvatskom državnom saboru, o hrvatskim državnim zastavama, grbu i državnim pečatima, o državljanstvu, o podjeli teritorija na župe, o državnom vijeću, o Islamskoj vjerskoj zajednici u NDH, o Hrvatskoj Pravoslavnoj crkvi, o granicama NDH itd. U pripremanju zakona, Poglavniku su pomagali Zakonodavno povjerenstvo pri Poglavniku 1941. i 1942., Zakonodavni odjel Ministarstva pravosuđa i bogoštovlja 1942., Hrvatski državni sabor 1942. (tijelo čije se članove nije biralo na izborima i koje nije imalo vlast da donosi zakone) i Državno vijeće 1942.-1945. Poglavnik je u svojim rukama koncentrirao također i izvršnu vlast. Bio je šef države, a do 1943. je predsjednik vlade i sam imenuje sve ministre. Nakon toga također on imenuje i predsjednika, a koncentrirao je i bitan dio sudbene vlasti. 23. veljače 1942. poglavnik je sazvao Hrvatski državni sabor, reprezentativno tijelo koje nije bilo birano (članovi su imenovani) i nije imalo zakonodavnu vlast. Sastalo se u tri navrata 1942. i nakon toga se nije više sastajalo. Unutarnja politika Rasna i etnička politika Politika Nezavisne Države Hrvatske prema nacionalnim manjinama i protivnicima režima je bila određena u manje od prvih mjesec dana njenog postojanja donošenjem dva zakona. Prvi je bio onaj od 17. travnja 1941. godine kojim se određuje da su osobe koje uvrijede hrvatsku naciju krive za veleizdaju, a jedina kazna za to je bila smrtna. Drugi važan nadnevak je 30. travnja i donošenje rasnih zakona. Jedan od vodećih ideologa ustaškog pokreta i ministar vanjskih poslova NDH Mladen Lorković u govoru 27. lipnja 1941. sažeo je nakane vodstva NDH: Hrvatski se narod mora očistiti od svih elemenata, koji su za taj narod nesreća, koji su tome narodu tuđi i strani, koji u tom narodu rastvaraju njegove zdrave snage, koji su taj narod kroz desetljeća i stoljeća gurali iz jednog zla u drugo. To su naši Srbi i naši Židovi. Dok su prema većini manjina - Srbima, Židovima, Romima, Slovencima i drugima provođene oštre mjere terora, deportacije, represije i diskriminacije, Nijemci su bili povlaštena nacionalna manjina, što je bilo osigurano nizom zakona i propisa. Zakonom donesenim 30. listopada 1941. Nijemcima se priznaju neograničena prava obzirom na uporabu njemačkog jezika i zastave u NDH. Osebujan je bio status Makedonaca, koji su u Bugarskoj - saveznici NDH - smatrani Bugarima. Iako je upitno je li postala dio ustaške ideologije, u nekim slučajevima od strane Pavelića i države poticana je stara teorija o gotskom podrijetlu Hrvata. Time se željelo distancirati Hrvate od Slavena (koje su nacisti smatrali rasno inferiornima) i ujedno dokazati da su Hrvati, zapravo, germanskog podrijetla. U Hrvate su istovremeno ubrajani i bosanskohercegovački i sandžački muslimani, koji su smatrani najčišćim dijelom hrvatskog naroda zbog relativne izolacije od stranih utjecaja tijekom stoljeća. Odnos prema Srbima Na području NDH Srbi su činili oko 30 posto stanovništva. Iako je glavnina stranaka Srba u Hrvatskoj godinama surađivala s HSS-om u borbi protiv centralizma, prilikom uspostave Banovine Hrvatske dio Srba pokazuje nespremnost na život u državi u kojoj su većina Hrvati. No, ustaški pokret je i prije rata imao radikalno protusrpske stavove. Srbe su u cjelini smatrali krivima za nasilja jugoslavenskog režima. Nije pomoglo ni djelovanje četničkog pokreta - čije su organizacije postojale posvuda gdje je bilo Srba - u vrijeme raspada Kraljevine Jugoslavije i uspostave vlasti NDH: bilježi se već u tim tjednima znatan broj ubojstava nenaoružanih osoba od strane nekih postrojbi jugoslavenske vojske i četnika, na skoro čitavom području NDH. Nakon uspostave NDH, ustaški su dužnosnici odmah počeli davati oštre izjave protiv Srba, predstavljajući sve Srbe u NDH kao prvorazrednu prijetnju i prizivajući njihov nestanak ili asimilaciju, a ubrzo su počeli i prvi progoni. Srpska narodna manjina stavljena je izvan zakona, iako je dio uglednih Srba isprva nudio suradnju novoj vlasti. Već tijekom prvih mjeseci donesene su brojne zakonske odluke koje su bile usmjerene protiv Srba: otkazi iz javnih službi, morali su napustiti sjeverni dio Zagreba, Zagrebom su se mogli kretati samo danju, određeno je da moraju nositi oznake sa slovom "P" za pravoslavni, naziv vjere je promijenjen iz srpsko-pravoslavna u grčko-istočna, zabranjena je ćirilica. Počelo se s popisivanjem Srba kako bi se potom lakše deportirali u Srbiju. Oko 175.000 Srba iz NDH je završilo u Srbiji tijekom prve dvije godine. Iz Hrvatske je organizirano deportirano 15.266 Srba. Srbi napuštaju svoje domove. Vlasti NDH su vrlo brzo nakon proglašenja potpisale sporazum o razmjeni stanovništva s Trećim Reichom po kojem će Nijemci deportirati Slovence iz pripojene Slovenije u NDH, a NDH će deportirati Srbe sa svog područja u Srbiju. Usporedno s deportacijama i zakonskim podređivanjem Srba, ustaške vlasti su počele kampanju uništenja. Prvi masovni pokolj dogodio se u Gudovcu pokraj Bjelovara 28. travnja 1941., gdje su ustaše strijeljali između 184 i 196 bjelovarskih Srba. Uslijedili su masakri u Glini i drugim većinskim srpskim mjestima; 15-ak viđenijih Srba iz Banja Luke, među kojima i episkop Platon Jovanović, uhićeno je 5. svibnja te strijeljano. Već tijekom svibnja i lipnja ustaše odvode poznate i utjecajne muškarce srpske nacionalnosti i komuniste u internaciju po raznim logorima diljem NDH. Većina tih ljudi svoj će kraj dočekati u logoru Jadovno koji je osnovan u Lici krajem lipnja. U nešto manje od dva mjeseca funkcioniranja, logor Jadovno, kao i njegove okolne jame, postat će poprištem zločina nevjerojatnih razmjera. U ta je dva mjeseca ubijeno otprilike 13.000 ljudi, od ukupno 24.000 ljudi koliko je ubijeno u logorskom sustavu Gospić Velebit Pag čiji je Jadovno bio dio. Genocid u kotaru Donji Lapac krenuo je 1. srpnja sa selom Suvaja (općina Srb) gdje je u jednom danu ubijena 161 osoba, a od toga je djece do 15 godina starosti bilo čak 70. Sljedećeg dana ustaše su se okomile na selo Osredci gdje su u dva dana, 2. i 3. srpnja, ubili 32 osobe. 3. srpnja u selu Bubanj prema ustaškom izvještaju ubijene su 152 osobe, a prema popisu su utvrđene 83 žrtve. Također, tog istog srpanjskog dana Luburićev odred premješta 53 osobe iz sela Nebljusi u Boričevac koje potom likvidira nad jamom. To znači da je 4,5% stanovništva Donjeg Lapca bilo likvidirano u svega par mjeseci, dok su sela bila uglavnom spaljena. Nakon proglašenja NDH izbilo je nekoliko srpskih pobuna. Prvo oružano suprotstavljanje vlastima NDH u uvjetima opće anarhije dogodio se još za vrijeme trajanja invazije Sila osovine na Jugoslaviju, 12. travnja, u Gračacu pod vodstvom pripadnika bivše žandarmerijske postaje. Na ovu pobunu komunisti nisu imali nikakav utjecaj, a sudjelovali su isključivo Srbi pod četničkim vodstvom. Ubrzo je ustaška politika terora (maltretiranja, progoni, masovna ubojstva, rasni zakoni, prisilna pokrštavanja) pojačala otpor kod lokalnih Srba i dovela do masovnijeg ustanka. Prema Goldsteinu, među hrvatskim partizanima krajem 1941. bilo je otprilike 77% Srba i 21,5% Hrvata. Veći dio hrvatskih Srba priključio se partizanima, dok se manji dio (pogotovo s tromeđe Like, Bosne i Dalmacije) priključio rojalistima i ekstremnim nacionalistima, četnicima. 24. lipnja u istočnoj Hercegovini je izbio tzv. Vidovdanski ustanak kao reakcija na teror tzv. divljih ustaša nad Srbima. 27. srpnja izbilo je ustanak u Srbu, Donjem Lapcu, Drvaru i Bosanskom Grahovu, pri čemu su počinjeni pokolji u Drvaru i Bosanskom Grahovu. Ustanak je bio oružana pobuna protiv ustaških zločina nad Srbima u Lici. Radilo se o masovnom ustanku gerilskih jedinica i naroda pokrenutog od strane Komunističke partije Hrvatske. Za vrijeme samog ustanka u Srbu nitko od lokalnih političara velikosrpske i četničke orijentacije u tome nije sudjelovao. Stevo Rađenović, Miloš Torbica i Jovo Keča su za to vrijeme bili u Splitu jer su već bili osuđeni na smrt od ustaša dok je Pajica Omčikus odbio biti komandant čete gerilskih odreda za Srb svjestan da je njegov utjecaj u narodu minoran prema onome komunista. Stanovita promjena odnosa prema Srbima u NDH nastupila je u proljeće 1942. na njemačko traženje, budući da su Nijemci uvidjeli da je politika terora i represije prema Srbima štetna po njihove interese. Naime, jačala je pobunu, koja je vezivala više njemačkih vojnika u NDH. Tako je osnovana Hrvatska pravoslavna crkva, Srbi su uključeni u domobranske radne postrojbe (dotad nisu smjeli biti dio Domobranstva), a dana im je i mogućnost služenja u protuzračnoj legiji upućenoj u Njemačku. Obitelji Srba koji su se odazvali pozivu u Domobranstvo puštene su na slobodu ako su se nalazile u sabirnim logorima. Prestalo se s progonom Srba u Nedićevu Srbiju, a napuštena je i politika nasilnog tzv. prekrštavanja. Kao glavni krivac za zločine prema Srbima označen je Eugen "Dido" Kvaternik, koji je promptno smijenjen. No, pobuna je već toliko odmakla da ove mjere nisu značajnije utjecale na nju. Isto tako, vlasti NDH su početkom 1942. počele sklapati sporazume s četničkim postrojbama, na području njemačke okupacijske zone izravno, a talijanske neizravno, kako bi se izbjegli međusobni sukobi i koordinirale akcije protiv partizana. Četničke postrojbe službeno su vođene kao dobrovoljačke postrojbe Domobranstva, četnici su formalno izjavili da su građani NDH, a NDH im je osiguravala liječenje, strjeljivo i slično. Vladimir Žerjavić, danas najpriznatiji autoritet za pitanja ratnih gubitaka, na temelju demografskih izračuna i sustavnog pregleda brojnih dokumenata, procjenjuje ukupne srpske žrtve u NDH na 322.000 mrtvih, u čemu 82 tisuća pripadnika partizanskih i 23 tisuće pripadnika četničkih postrojbi, 25 tisuća umrlih od tifusa, 20 tisuća civila stradalih u njemačkom logoru Sajmište kod Zemuna i daljnjih 45 tisuća civila pobijenih od Nijemaca na drugim mjestima, 15 tisuća civila pobijenih od Talijana, 34 tisuće civila stradalih u borbama ustaša, četnika i partizana, 28 tisuća pobijenih na raznim mjestima, te 50 tisuća pobijenih u sustavu logora Jasenovac. Dok se ovi brojevi odnose na cijelo područje NDH (u što je spadala čitava BiH i Srijem), povjesničari Graovac i Cvetković svojim su projektom ustanovili da su ustaše, od dosad pojedinačno i poimence identificiranih zločina, odgovorni za stradanje 39.822 srpske civilne žrtve s područja današnje RH. Od tog broja, u logorima je ubijeno i stradalo 26.350 Srba iz Hrvatske. Demograf Stjepan Šterc ukazuje 2017. godine da je prema podatcima popisa stanovništva bilo 1931. u okviru današnjih granica Hrvatske 633.256 pravoslavnog stanovništva u Hrvatskoj (oko 633.000 Srba), a u Bosni i Hercegovini daljnjih 1.028.139 pravoslavaca. Popis stanovništva 1948. godine utvrđuje u Hrvatskoj 543.795 osoba srbijanske etničke pripadnosti (dakle, 89.205 manje nego u popisu 1931.), a u Bosni i Hercegovini 1.136.116 (dakle za 136.116 više nego u popisu 1931.); na razini čitave Jugoslavije povećan je u tih 17 godina broj Srba za 14,7%, u BiH za 13,6 posto, dok je u Hrvatskoj umanjen za 14,1 posto: Šterc ukazuje na migracije unutar samog područja Jugoslavije u tom 17-godišnjem razdoblju, kao vjerojatni razlog stanovitog pada udjela Srba u ukupnom stanovništvu na području Hrvatske i BiH (tj. u granicama NDH), te zaključuje da su vrlo dubiozni izračuni da su Srbi na tom području stradavali u nekom većem udjelu, u odnosu na stanovništvo drugih etničkih pripadnosti. Doista, Srbi s područja koje je 1941.-1945. god bilo obuhvaćeno granicama NDH, sudjelovali su nakon 1945. godine u kolonizaciji Vojvodine, gdje su etnički Srbi zamijenili približno 400.000 Folksdojčera koji su odande organizirano protjerani. Srbi Hrvatska Bosna i Hercegovina Istočni Srijem Ukupno Popis 1931.633.000 1.028.139 210.000 1.871.000 Popis 1948.543.795 1.136.116 nepoznato1.672.000 (bez Srijema) Holokaust Već u prvih nekoliko tjedana NDH, osim potvrđivanja starih jugoslavenskih antisemitskih zakona, uslijedili su novi, radikalni zakoni protiv Židova, usmjereni na njihovo potpuno uništenje. Po tim su zakonima, osim Srba i Židova, žestoko proganjani i Romi. Židovska imovina i tvrtke su zaplijenjivane i nacionalizirane. Zabranjeno im je raditi u javnoj službi, a ubrzo su počele čistke Židova koji su već radili u upravi, gospodarstvu, vojsci. Isključeni su sa škola i sveučilišta. Zabranjeno im je bilo živjeti u pojedinim dijelovima grada te su im oduzimani stanovi i kuće. Krajem 1941. i početkom 1942. srušena je sinagoga u Zagrebu, a sličnu sudbinu doživjele su i druge sinagoge. Osnovan je posebni židovski odsjek pri policijskim i sigurnosnim organima koji je popisivao Židove. Uhićivani su i otpremljivani u logore na području NDH (najviše Jasenovac) i u inozemstvu, najviše Mađarskoj i okupiranoj Poljskoj. Tijekom postojanja NDH sveukupno je ubijeno više od 20.000 Židova, a 7.000 ih je bilo poslano u Auschwitz. Taj podatak je u skladu s jugoslavenskom analizom iz 1964. godine koja govori o 371.794 žrtava (civili i partizani) s punim imenom i prezimenom na području NDH uz 20-30% žrtava od kojih se ne zna ime. NDH se od Trećeg Reicha po pitanju rasne politike razlikovala samo po jednoj odredbi: naime, zakonom je uspostavljen institut počasnog arijstva, koje je dodjeljivano Židovima koji su se borili za NDH ili stekli zasluge "za hrvatsku stvar" prije uspostave države 1941. Ta odredba iskorištena je gotovo isključivo kako bi se od progona izuzela nekolicina rođaka, supruga i prijatelja visokih dužnosnika ustaškog režima. Protužidovske zakone Pavelić je formalno ukinuo svega nekoliko dana prije nego je napustio Zagreb i pobjegao u Italiju, kad se gotovo ni na koga više nisu ni mogli primijeniti i kad je izgubio vlast na gotovo cijelom teritoriju NDH. Državna politika prema Muslimanima Ustaški pokret (uostalom kao i HSP iz kojeg je ponikao) je od početka svog djelovanja, u skladu sa Starčevićevim naukom, smatrao bosanskohercegačke muslimane Hrvatima. Takvo mišljenje zastupao je još od 19. stoljeća i dio muslimanske elite, pa je i među ustaškom emigracijom bilo muslimana. Snažan hrvatski kulturni i prosvjetni utjecaj na bosanske muslimane postojao je otprije, protežiran putem društava poput "Napretka" i "Narodne uzdanice", koja su često i politički usmjeravala muslimane prema preuzimanju hrvatskoga nacionalnog identiteta. Uspostavom NDH i preuzimanjem čitave BiH, po pravaškoj percepciji povijesne hrvatske zemlje (a pretendiralo se i na Sandžak, čije je muslimansko stanovništvo, navodno, tome bilo sklono), aktivira se rasna teorija o bosanskohercegovačkim muslimanima kao "najčišćem dijelu hrvatskog naroda". Vodstvo NDH aktivno je radilo na širenju svijesti o pripadnosti Muslimana hrvatskoj naciji. Tako su neki istaknuti proustaški Muslimani imenovani na visoke položaje, poput Džafer-bega Kulenovića, potpredsjednika vlade, ili ministara Mehmeda Alajbegovića, Hakije Hadžića, Osmana Kulenovića, Mehe Mehičića i Hilmije Bešlagića. U Zagrebu je Dom likovnih umjetnika, sa snažnom simbolikom, preinačen u džamiju, a okolni trg je preimenovan u Trg Kulina bana. Ustaše su također pokušali iskoristiti Muslimane kako bi dobili naklonost i priznanje NDH od strane Turske, koja je u to doba bila neutralna. No, vodstvo NDH nije uspjelo nacionalizirati široke muslimanske mase u hrvatskom smislu, pa su one ostale indiferentne prema hrvatskom nacionalizmu, a pogotovo prema ustaškom pokretu. Odmak od nacionalizma propagiran je iz vrha Islamske vjerske zajednice u BiH. Već od rujna 1941. pa do prosinca iste godine uslijedio je niz rezolucija dijela bosanskohercegačkih muslimana kojima se distanciraju od ustaških progona i zločina nad Srbima, budući da je u ustaškim postrojbama bilo mnoštvo muslimana. Sarajevska rezolucija, donesena 12. listopada, uručena je ministru NDH Jozi Dumandžiću. Pavelić i Džafer-beg Kulenović su pokušavali nagovoriti potpisnike rezlkcij na povlačenje potpisa, ali nisu uspjeli. Jure Francetić je prijetio da će pobiti sve potpisnike rezolucija. No, nakon razočaranja reakcijom ustaškog vodstva, u kolovozu 1942. pojavio se nepotpisani memorandum Hitleru, za koji se sumnja da je nastao u njemačkim obavještajnim krugovima, s peticijom kojom se traži autonomija Bosne pod njemačkim vrhovništvom te posebna vojna postrojba Muslimana. Tome je djelomično udovoljeno osnivanjem SS-divizije "Handžar". No, u nju je ipak, na inzistiranje NDH, koja se panično bojala bilo kakve bosanske autonomije, ušao određeni broj Hrvata, a službeno je nosila i ime "1. hrvatska". Politika preseljenja NDH je u lipnju 1941. na konferenciji u Zagrebu s nacistima dogovorila uključivanje u plan deportacije Slovenaca, na način da će iz NDH iseliti u Srbiju onoliko Srba koliko prihvati Slovenaca. S druge strane, Mađarska je nudila razmjenu hrvatskog i mađarskog stanovništva iz Baranje, Srijema i Bačke. Koncentracijski logori ( ustaški sabirni logori) Ubrzo nakon osnivanja Nezavisne Države Hrvatske, doneseni su rasni zakoni i osnovani koncentracijski logori. Kratak je bio put od Zakonske odredbe za obranu naroda i države preko Zakonske odredbe o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskog naroda, Zakonske odredbe o zabrani ćirilice do Zakonske odredbe o upućivanju nepoćudnih i pogibeljnih osoba na prisilni boravak u sabirne i radne logore: u tim su logorima za NDH stradali desetci tisuća Roma, Židova, Srba i Hrvata. Razočaranje hrvatskoga naroda ustaškom vlašću uslijedilo je gotovo neposredno s počecima progona, proglašavanjem rasnih zakona i otvaranjem logora za nepoćudne i pogibeljne osobe. U tim je progonima samo u logorima život izgubilo, kako neka istraživanja provedena nakon Drugog svjetskog rata pokazuju, više od 100 tisuća muškaraca, žena i djece. Prema jugoslavenskom popisu iz 1964. godine, ukupno je s područja čitave SFR Jugoslavije u logorima izgubilo živote 134.464 osobe, od čega je 89.851 osoba izgubilo život u logorima na području kasnije SFRJ, a preostalih 44.613 je osoba izgubilo živote u logorima u Njemačkoj i u drugim europskim zemljama. Prema tako prikupljenim podatcima za logore NDH, najviše je žrtava bilo u Jasenovcu 49.874 i Staroj Gradiški 9.587 (podatci se ne odnose samo na žrtve s područja SR Hrvatske, nego za sve pobijene u tim logorima, s područja čitave NDH). Usprkos takvom rezultatu službeno provedenog popisa - koji je iz propagandnih razloga bio stavljen pod embargo, i nije bio dostupan čak ni znanstvenicima - jugoslavenska Vojna enciklopedija iz 1967. i Enciklopedija Jugoslavije iz 1971. donose navode o oko 600 tisuća žrtava logora Jasenovac i oko 75 tisuća žrtava logora Stara Gradiška. Slijedi popis koncentracijskih logora koje su vodili ustaše u NDH od 1941. do 1945., tijekom Drugog svjetskog rata: Danica kraj Koprivnice logor Đakovo logor Gospić ou samom Gospiću ologor Jadovno logor Jasenovac I-IV oKoncentracijski logor Stara Gradiška (Jasenovac V) koncentracijski logor Jastrebarsko logor Kerestinec Koncentracijski logor u Krušćici kraj Viteza logor Lepoglava logor Loborgrad u Zagorju Logor Slana na Pagu logor Tenja kraj Osijeka Broj preminulih i ubijenih zatočenika Jasenovac (bez logora Stara Gradiška i Jadovno): prema popisu iz 1964. godine, 49.602, cjelokupni sustav logora 83.145,sa imenima i prezimenima žrtava Gospić - Jadovno - Pag: razne procjene sačinjene pomoću nepouzdanih metoda iznose brojeve od približno 15.000 do preko 70.000 žrtava; službeni popis jugoslavenskih vlasti iz 1964. godine evidentirao je ondje 1.794 žrtve, Stara Gradiška: 2.560 ekshumiranih žrtava, prema jugoslavenskom popisu iz 1964. godine, 9.630 žrtava, Lepoglava, oko 1.000 žrtava Demografska istraživanja Hrvatski demograf dr.Vladimir Žerjavić iznosi 1995. godine procjenu o 322.000 ukupnih srpskih žrtava s područja NDH, u čemu 82 tisuća pripadnika partizanskih i 23 tisuće pripadnika četničkih postrojbi, 25 tisuća umrlih od tifusa, 20 tisuća civila stradalih u njemačkom logoru Sajmište kod Zemuna i daljnjih 45 tisuća civila pobijenih od Nijemaca na drugim mjestima, 15 tisuća civila pobijenih od Talijana, 34 tisuće civila stradalih u borbama ustaša, četnika i partizana, 50 tisuća pobijenih u sustavu logora Jasenovac, te 28 tisuća pobijenih na raznim drugim mjestima. Stradao je - bilo u koncentracijskim logorima u samoj NDH, bilo u njemačkim koncentracijskim logorima drugdje u Europi - i pretežni dio Židova i Roma koji su živjeli na području NDH. O sustavu ustaških koncentracijskih logora, daje Žerjavić procjenu o ukupno 83.000 pobijenih, od toga između 45 i 52 tisuće Srba, 12 tisuća Hrvata i Muslimana, 13 tisuća Židova i 10 tisuća Roma. U svojem istraživanju je srpski demograf dr.Bogoljub Kočović došao do sličnih rezultata, kao i Vladimir Žerjavić. Katolička crkva Katolička crkva u Hrvatskoj je isprva s oduševljenjem pozdravila stvaranje NDH, smatravši da je narod doživio ostvarenje svojih ideala. Ustaški režim odmah je proklamirao da je NDH "katolička država" i da je njegovo vodstvo "odano katolicizmu", ali to se više odnosilo na hrvatski kulturni identitet nego na njegovu političku orijentaciju. Doneseni su neki "moralni" zakoni koji su bili u duhu vjere (zabrana psovki, rada seljaka nedjeljom i blagdanom, pobačaja i prostitucije). Osim toga, NDH je svakako nastojala pomoću Crkve doći do priznanja Vatikana, u čemu su crkveni vrhovi pokušali pomoći. Dio nižeg klera bio je naklonjen ustaškom pokretu, a i neke katoličke laičke organizacije i tiskovine su ušle u službu ustaške ideje. No, kod većine klera, a pogotovo vodstva Crkve, uslijedilo je razočaranje. Tako, primjerice, zagrebački kanonik Pavao Lončar već 20. travnja 1941. izjavljuje da je Pavelić "duhovna sirotinja" te da "svećenici ne smiju biti ustaški oficiri". Zbog takvih izjava je po Izvanrednom prijekom sudu bio osuđen na smrt, a zahvaljujući jedva isposlovanom pomilovanju odležao je dvije godine u Jasenovcu. Već 14. svibnja 1941., kardinal Stepinac prosvjeduje kod Pavelića zbog pokolja Srba u Glini. Nekoliko dana nakon toga, uslijedili su prosvjedi zbog označavanja Židova i Srba posebnim znakom te prosvjed prilikom upućivanja "nearijevaca" u sabirne logore. Nakon zaključaka Hrvatske biskupske konferencije o vjerskim prijelazima, o čemu Stepinac piše Paveliću 20. studenog 1941., Ante Pavelić i Eugen Dido Kvaternik navodno su planirali početkom 1942. uhititi Stepinca. Od toga ih je odvratio Slavko Kvaternik, koji je iz Rima poslao u Zagreb Nikolu Rušinovića, kako bi ih odvratio i upozorio Stepinca. Velik odjek imala je propovijed koju je Stepinac održao na blagdan Krista Kralja, 25. listopada 1942. (to je, inače, vrijeme II. svjetskog rata kada su Sile Osovine bile na vrhuncu snage i uspjeha). Odlučno se usprotivio teoriji o superiornim i inferiornim rasama i narodima i praksi koja se iz te teorije izvodi, te je osudio rasizam i šovinizam. Ustaše su zabranili tiskanje ove propovijedi. Zauzimanje nadbiskupa Stepinca za ljude koje su ustaške vlasti progonile kao državne neprijatelje (naročito Židove i Srbe) Pavelić nije podnosio, pa je svoju netrpeljivost prema nadbiskupu i iskazivao (npr. nepozivanjem Stepinca u protokolarnim prigodama kad je njegova nazočnost bila očekivana). U srpnju 1943. izvršen je neuspjeli atentat na generala Ivana Prpića, načelnika Glavnog stožera oružanih snaga. Atentat je organizirala ustaška "grupa Tomić", koja je pod izravnom poglavnikovom kontrolom radila na likvidaciji njegovih neprijatelja. U programu likvidacija te grupe bio je, navodno, i atentat na nadbiskupa Stepinca. O tome svjedoči jedno izvješće njemačkog policijskog atašea u Zagrebu Hansa Helma. Kako je Prpić preživio, organizatori su kompromitirani, pa se od atentata na Stepinca odustalo. Ustaški tajni agenti su držali na oku crkvene velikodostojnike i bili su nezadovoljni njihovim držanjem, pogotovo nakon Stepinčeve propovijedi 31. listopada 1943., kad je oštro ustao protiv rasizma i "nečovječnih metoda nerazboritih pojedinaca, koji su mislili da mogu raditi što ih volja, i da za njih ne postoji zakon ni ljudski ni Božji". Tiskanje propovijedi je bilo zabranjeno. Zagrebačko svećenstvo riedko je kada pokazalo svoju odanost narodu i narodnim probitcima...zagrebački Kaptol je i danas iz tog razloga mrtva trublja, njegovi predstavnici mrtvi trubljači, jer su zakazali i ostavili na cjedilu hrvatsku narodnu borbu...oni niti danas nisu iskreni suradnici hrvatske vlade niti narodni borci, kao što je to slučaj sa klerom u Slovačkoj, nego su anglofili i jugoslaveni, a to je njihova najveća sramota. Treba naglasiti, da je danas zagrebački Kaptol sjedište promičbe upereno protiv njemačke vojske. (...) Isti krugovi direktno su negativno raspoloženi prema ustaškom pokretu. (Izvještaj Ustaške nadzorne službe od 1. prosinca 1943.) Tijekom rata, vlasti NDH ubile su 11 katoličkih svećenika s područja NDH, a desetci su završili u zatvoru. Karta stanja na okupiranim područjima Jugoslavije krajem 1941 godine Drugi svjetski rat na području Jugoslavije formalno je započeo 6. travnja 1941. napadom njemačkih i talijanskih postrojba na Kraljevinu Jugoslaviju, a završio 09. svibnja 1945. s bezuvjetnom predajom nacionalsocijalističke Njemačke saveznicima. Prije tog datuma se bilježi napad njemačkih snaga na garnizon Jugoslavenske vojske kod Đerdapa, a nakon 15. svibnja 1945. su bilježeni manji okršaji jugoslavenskih snaga sigurnosti s ostatcima poraženih četničkih i ustaških jedinica. Na području koje je godine 1941. pripadalo Kraljevini Jugoslaviji, kao i na područjima sa južnoslavenskim stanovništvom koja su bila u sastavu Italije (Istra, Rijeka, Kvarner i grad Zadar) te nakon rata pripojena Drugoj Jugoslaviji, razvio se 1941.-1945. godine rat koji je pobjednička strana zvala od početka Narodnooslobodilački pokret (NOP) i/ili Narodnooslobodilački rat (NOR). U njemu su sudjelovali širi slojevi stanovništva, na ovoj ili onoj strani; rat je imao osim obilježja obrane od agresora i karakter građanskog rata, u praktično svakoj današnjoj državi koja je nastala iz bivše SFRJ postojala je vojska koja je ratovala protiv partizana. U Sloveniji bijela garda, u Hrvatskoj i BiH ustaše, domobrani i četnici, u Srbiji četnici, nedićevci i ljotićevci, na Kosovu balisti itd. Rat je odnio brojne žrtve prethodno opisane Komunistička partija Jugoslavije koristila je taj termin od početka ustanka, 1941. Pojam Narodnoslobodilačka borba uglavnom se koristio kao sinonim; može se reći da je "borba"širi pojam od "rat". Borci NOR-a nazivaju se općim imenom partizani. Često se koristila proširena sintagma Narodnooslobodilački rat i socijalistička revolucija. Nakon političkog preokreta 1990., iz razumljivih razloga termin je izbjegavan. Međutim, Hrvatska enciklopedija navodi, u članku Narodnooslobodilački rat, da taj pojam ima bitno značenje, koje se ne može nekim drugim pogodnim pojmom zamijeniti. Pojam narodnooslobodilački rat odnosi se na borbu protiv stranih zavojevača i za društvenu preobrazbu u nekim zemljama Europe i Azije tijekom Drugog svjetskog rata (uključivo i Jugoslaviju) te na antikolonijalnu borbu naroda Azije i Afrike nakon toga. Odnosi se na borbu koja nije uperena samo protiv stranih zavojevača, nego istovremeno stremi bitnoj društvenoj i političkoj preobrazbi (revoluciji), te tijekom borbe gradi svoje usporedne organe vlasti. U slučaju Jugoslavije, KPJ, iako je svoje namjere iz taktičkih razloga često prikrivala, od početka ustanka imala je za cilj ne samo borbu protiv okupatora i njegovih domaćih pomagača (tzv. kvislinzi i kolaboracionisti), nego i osvajanje političke vlasti i socijalističku revoluciju u skladu sa komunističkom ideologijom, koju su prihvaćale stranke članice Komunističke internacionale. U biti značajnu ulogu u pripremi kadrova za orgnaizaciju partizanskog rata u Jugoslaviji je imao SSSR. Uoči rata nekoliko stotina budućih istaknutih sudionika NOB je završilo partizanske tečajeve u organizaciji sovjetske vojno-obavještajne službe u SSSR-u i Španjolskoj. U doba komunističke vlasti Socijalističke Jugoslavije, termin "narodnooslobodilački rat" imao je naravno apriorno pozitivno značenje, a socijalistička revolucija smatrala se epohalnim povijesnim progresom koji se ne može dovesti u sumnju. Danas, iste termine možemo koristiti bez vrjednovanja, pozitivnog ili negativnog, imajući u vidu ono što se zaista događalo i namjere ključnih sudionika. Objektivno, možemo govoriti o povijesnim zbivanjima koja je povijesna znanost u bivšoj SFRJ nazivala "Narodnooslobodilački rat" (NOR) za vrijeme Drugog svjetskog rata te o socijalističkoj revoluciji za vrijeme rata i poslije njega, a da su pri tome mogući različiti stavovi o tome je li to bilo dobro ili loše (ili djelomice dobro, a djelomice loše). Sukob je uz elemente antifašističkog rata imao i snažne i na kraju presudno važne elemente komunističke revolucije i elemente građanskog rata ili građanskih ratova. Tijek rata Nakon što je Drugi svjetski rat počeo invazijom Njemačke i Sovjetskog Saveza na Poljsku u rujnu 1939. godine, izgledalo je mogućim da ratne operacije zaobiđu područje Kraljevine Jugoslavije. Nakon što je u puču Simović - Mirković od 27. ožujka 1941. svrgnuta vlada Cvetković - Maček i svrgnut regent Pavle Karađorđević (maloljetni kralj Petar II. Karađorđević je samog sebe proglasio punoljetnim 8 i pol mjeseci prije nego je navršio osamnaestu godinu), međutim, Sile Osovine su ocijenile situaciju u Jugoslaviji odveć nestabilnima, a nove pučističke vlasti odveć sklonima Velikoj Britaniji da bi ih mogle tolerirati u području Europe pod svojom dominacijom. U kratkom Travanjskom ratu 6. - 17. travnja 1941. god. Jugoslavenske vojne snage su posve poražene, nakon čega su Sile Osovine posve razdijelile Jugoslaviju: znatan dio teritorija te države nastale 23 godine ranije je razdijeljen između država koje su sudjelovale u invaziji, a od preostalog dijela su formirane Nezavisna Država Hrvatska, Srbija pod njemačkom okupacijom i Kraljevina Crna Gora pod vlašću talijanske monarhije. Nakon što Ustaše ne žele dati svojim sponzorima u Italiji (u kojoj su prije rata imali vojne kampove i organizirali se za akcije protiv Jugoslavije) cjelokupno područje između Jadrana i linije Karlovac - Mostar, koriste Talijani nezadovoljstvo Srba vrlo agresivnom politikom režima NDH prema toj etničkoj skupini - te već u lipnju 1941. godine sponzoriraju četnički Vidovdanski ustanak 22. lipnja 1941. god. u Hercegovini, a potom i četničko - partizanski ustanak na područjima oko tromeđe Dalmacije, Like i Bosne 27. srpnja 1941. godine. 7. srpnja 1941. godine pokreće se i četničko - partizanski ustanak protiv Nijemaca u Srbiji: četnici ubrzo podržavaju Nijemce u borbi protiv partizana koje predvode komunisti - te partizana u Srbiji ubrzo gotovo posve nestaje; partizanski pokret se opet u Srbiji u skromnim razmjerima budi tek 1943. godine. Komunisti, koji su nakon invazije Sila Osovine na SSSR bili vrlo motivirani za borbu protiv Nijemaca i Talijana, uspijevaju na području NDH i Kraljevine Crne Gore ostvariti veći utjecaj od četnika Draže Mihailovića. Mihailović umjesto borbe s nadmoćnijim okupatorom odlučuje čekati preokret na glavnim ratištima II. svjetskog rata i potpomaže Talijane (koji na svojem okupacijskom području u cijelosti opremaju, hrane i plaćaju četničku "antikomunističku miliciju") i Nijemce (koji na području Srbije toleriraju četničku prisutnost u izoliranim ruralnim sredinama prepoznajući u njihovoj prisutnosti osiguranje od pokušaja organiziranja partizana, te četnike u stanovitoj mjeri također potpomažu). Kao rezultat četverogodišnjeg ratovanja - najviše na područjima NDH i Crne Gore - bilježe se vrlo velika razaranja i žrtve među vojnicima svih vojski (najmanje među vojnicima Njemačke i Italije, protiv kojih je nominalno "Narodonooslobodilački rat" bio usmjeren) te među civilima: do približno oko milijun poginulih - broj koji je uvelike nadmašivao žrtve u drugim zemljama pod okupacijom Sila Osovine, u kojima su uglavnom stradavali Židovi i Romi. Kronologija Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji 1941. godina 22. lipnja U šumi Brezovica kraj Siska formiran Prvi sisački partizanski odred. 4. srpnja U Beogradu vodstvo KPJ donosi odluku o pokretanju općeg ustanka. 7. srpnja Ustanak u Srbiji. 13. srpnja Ustanak u Crnoj Gori. 22. srpnja Ustanak u Sloveniji. 27. srpnja Ustanci u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. 11. listopada Ustanak u Makedoniji. 21. listopada Masakr u Kragujevcu. 21. prosinca U Rudom formirana Prva proleterska brigada NOVJ. Vojne operacije 1941.godine -Travanjski rat Ustanak (u NDH u Crnoj Gori u Srbiji u Sloveniji) Bitka za Loznicu Užička republika Operacija Mačva Sastanak u Divcima Operacija Užice Pljevaljska bitka Ozrenska operacija Operacija Mihailović 1942.godina 31. siječnja Igmanski marš. 1. travnja-25. travnja Operacija Trio, njemačko-ustaško-domobranska operacija čišćenja istočne Bosne od partizana i četnika. 21. svibnja Dva aviona s pilotima Zrakoplovstva NDH bježe partizanima i tako stvaraju partizanske zrakoplovne jedinice. 10. rujna U Podgori kraj Makarske formirana Mornarica NOVJ. 1. studenoga Formirane prve divizije i korpusi NOVJ. 4. studenoga Partizanske snage u okviru bihaćke operacije zauzimaju Bihać. 26. i 27. studenoga U Bihaću održano Prvo zasjedanje AVNOJ-a. Vojne operacije 1942.godine -Operacija Jugoistočna Hrvatska Operacija Ozren Operacija Prijedor Operacija Trio Operacija Foča Crnogorsko-hercegovačka ofenziva Bitka na Kozari Prodor u Zapadnu Bosnu Bitka za Kupres Operacija "Albia" Napad NOVJ-a na Gojlo Operacija Dinara Bihaćka operacija Bihaćka republika 1943.godina 20. siječnja Početak četvrte neprijateljske ofenzive. (Neretva) 15. svibnja Početak pete neprijateljske ofenzive. (Sutjeska) 8. rujna Kapitulacija Italije. 10. rujna Ante Pavelić objavljuje Državnopravnu izjavu o razrješenju Rimskih ugovora i povratu čitave Dalmacije Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. 25. i 26. rujna NOO za Istru u Pazinu donio Odluku o pripajanju Istre, Rijeke, Zadra i otoka matici zemlji Hrvatskoj. 29. studenoga Drugo zasjedanje AVNOJ-a. Vojne operacije 1943.godine - Bitka na Neretvi Bitka za Prozor Ofenziva NOVJ-a u Lici Operacija Teufel III Bitka kod Šušnjara Bitka na Sutjesci Kapitulacija Italije Operacija Osovina Bitka za Split Bitka za Tuzlu Antiosovinska ofenziva JVuO Operacija Wolkenbruch Bitka za Ludbreg Bitka za Glinu Bitka za Livno Operacija Kugelblitz Zimske operacije 1944.godina 8. svibnja U Topuskom održano zasjedanje ZAVNOH-a na kome je formirana Federalna država Hrvatska. 25. svibnja Desant na Drvar. 16. lipnja Sporazum Tito-Šubašić. 13. listopada - 17. listopada Bitka za Koprivnicu 20. listopada Snage NOVJ ulaze u Beograd. Vojne operacije 1944.godine - Operacija Dubrovnik Desant na Korčulu Operacija Kugelblitz Desant na Drvar Desant na Brač Bitka za Podgorač Bitka za južnu Srbiju Andrijevička operacija Durmitorska operacija Operacija Ratweek Bitka na Jelovoj gori Bitka za Prijedor Bitka za Banju Luku Bitka za Brač Beogradska ofenziva Bitka za Travnik Bitka za Koprivnicu Bitka kod Batine Bitka za Našice Kninska operacija Proboj Armijske grupe E iz Grčke Proboj četnika i Nijemaca iz Srbije (iz Crne Gore) Ofenziva JVuO u istočnoj Bosni 1945.godina 7. ožujka Josip Broz Tito imenovan za premijera Jugoslavije. 31. ožujka Ofenzivom 4. armije JA u Lici započinju Završne operacije u Jugoslaviji. 6. travnja Tijekom sarajevske operacije snage JA ulaze u Sarajevo. 12. travnja Probijen srijemski front. 3. svibnja Snage JA ulaze u Rijeku. 4. svibnja Snage JA ulaze u Trst. 8. svibnja Snage JA ulaze u Zagreb. 15. svibnja Predaja snaga NDH kod Bleiburga u Austriji. Početak tzv. Blajburškog masakra, odnosno Križnog puta. 25. svibnja Predajom ustaško-domobranskog garnizona u Odžaku prestaje organizirani otpor osovinskih snaga u Jugoslaviji. Vojne operacije 1945.godine -Srijemska bojišnica Mostarska operacija Sarajevska operacija Ličko-primorska operacija Bitka na Lijevča polju Karlovačka operacija Riječka operacija Tršćanska operacija Bitka na Zelengori Bitka kod Poljane Bitka za Odžak Sedam ofenziva Sedam ofenziva ili "sedam neprijateljskih" je izraz kojim se naziva sedam najvećih operacija Sila Osovine na prostoru bivše Jugoslavije protiv Titovih partizana, za vrijeme Drugog svjetskog rata. Tijekom razdoblja Titove Jugoslavije, bio je govor o tih sedam vojnih operacija važan dio službene propagande - svako školsko dijete ih je moralo biti u stanju napamet nabrojati - u kojoj je antifašistička borba u Drugom svjetskom ratu zapravo predstavljala glavnu legitimaciju vlasti koja očito nije opstajala na temelju volje naroda izražene na slobodnim izborima, te u kojoj se svaku opoziciju komunističkim vlastima službeno dovodilo u vezu s fašizmom. Kronološki, riječ je o slijedećih sedam operacija: 1.Uništenje Užičke republike od rujna do studenog 1941. u zapadnoj Srbiji ("Prva neprijateljska ofenziva") 2.Operacija Jugoistočna Hrvatska u istočnoj Bosni u siječnju 1942. godine ("Druga neprijateljska ofenziva"), 3.Operacija Trio i Operacija Foča na granici Bosne i Srbije u proljeće 1942. te istovremena talijansko-četnička ofenziva u Crnoj Gori i Hercegovini ("Treća neprijateljska ofenziva"), 4.Bitka na Neretvi početkom 1943. godine ("Četvrta neprijateljska ofenziva"), 5.Bitka na Sutjesci u kasno proljeće 1943. ("Peta neprijateljska ofenziva"), 6.Ofenzivne operacije Wehrmachta od rujna 1943. do početka 1944. s ciljem zauzimanja teritorija kojega je NOVJ zauzeo po kapitulaciji Italije ("Šesta neprijateljska ofenziva"; v. Bitka za Split 1943. i Rommelova ofenziva), 7.Desant na Drvar, pokušaj likvidacije ili zarobljavanja vrhovnog komandanta NOVJ, maršala Tita ("Sedma neprijateljska ofenziva"). Užička republika je naziv za veliki slobodni teritorij, nastao za vrijeme Drugog svjetskog rata 1941. godine u zapadnoj Srbiji u ustanku jugoslavenskih partizana i četnika, nakon raspada Kraljevine Jugoslavije i posljedične uspostave marionetske Nedićeve Srbije u rujnu 1941. godine. Vlast partizana predvođenih Komunističkom partijom Jugoslavije trajala je od 24. rujna do 29. studenog 1941. godine: početkom studenog došlo je do sukoba između (prokomunističkih) partizana i (monarhističkih) četnika u kojima su partizani na stanovito vrijeme nadvladali. Vlast i snage na oslobođenom teritoriju Naziv "Užička republika" je bio kolokvijalne prirode, te ga ni sami komunisti nisu koristili u nikakvim dokumentima: u tadašnjoj Srbiji vjernost monarhiji Karađorđevića još nije bila ozbiljno dovedena u pitanje. Njemačke snage - koje su u Srbiji bile svedene na mali broj zbog potreba izvođenja napada na Sovjetski Savez - su napustile Užice bez većih borbi, ostavivši iza sebe netaknutu tvornicu oružja. U gradiću Užicu je smješten Centralni komitet KPJ, te Vrhovni štab NOVJ - obje ustanove pod vodstvom Josipa Broza Tita; izlazio je također i komunistički list "Borba". 17. studenog 1941. godine uspostavljen je Glavni narodnooslobodilački odbor za Srbiju - tijelo koje je trebalo povezivati mrežu Narodnooslobodilačkih odbora koje su partizani uspostavljali po mjestima koje su kontrolirali, kao tijela civilne vlasti. Kontrolu nad teritorijem oko Užica partizani su ostvarivali u napetoj suradnji s četnicima, čiji se glavni štab kojemu je na čelu bio Draža Mihailović nalazio u 25 kilometara udaljenom gradiću Požega. Sukob s četnicima početkom studenog 1941. U tvornici oružja u Užicu proizvedeno je 21.000 pušaka, 2,7 milijuna metaka i 30.000 ručnih bombi koje su podijeljene ustanicima pod kontrolom partizana (njih je bilo oko 25.000, dijelom u seoskim stražama koje često i nisu znale jesu li odane Titu ili Mihajloviću, a nešto u partizanskim postrojbama koje su doista bile spremne za borbu), osim oko 1.200 pušaka i nešto municije koje su dostavljene četnicima (prema sporazumu J. B. Tita i Draže Mihailovića sklopljenom u selu Brajićima 27. listopada 1941.). U biti, jedina veza "Užičke republike" s državnošću bila je organizirana vlast na privremeno oslobođenom području. Užička republika nije imala stalne granice, već su se one mijenjale gotovo svakodnevno sa svakim pokretom partizana i četnika na jednoj i okupatora na drugoj strani, a otprilike su zauzimale područje od rijeka Drine na zapadu Zapadne Morave na istoku i od rijeke Skrapeža na sjeveru do Uvca na jugu. 2. i 3. studenog 1941. godine četnici su napali Užice u pokušaju da preuzmu kontrolu nad tim gradom: u tome nisu uspjeli, a u partizanskom protunapadu je 3. studenog 1941. godine četnicima oduzeta Požega. Međutim je u borbama kod Kosjerića 7. i 8. studenog odred od oko 1.500 četnika pod zapovjedništvom kapetana Dragoslava Račića nanio ozbiljan poraz partizanima; barem 120 partizana se pritom predalo četnicima, koji su ih u grupi od ukupno 365 zarobljenih partizana predali Wehrmachtu 13. studenog 1941. godine u selu Slovac kod Lajkovca; iz te grupe, njih 263 su Nijeci strijeljali u Valjevu 27. studenog 1941. Četnici Draže Mihailovića, koji su sada otvoreni neprijatelji partizanima, uspijevaju ostvariti kontrolu nad znatnim dijelom oslobođenog područja na zapadu i jugu Srbije. Za vrijeme ovih sukoba, Nijemci su pazili svoje vojne snage, a za svoje gubitke su vršili vrlo teške represalije: prema zapovijedi feldmaršala Keitela od 16. rujna 1941. god. trebalo je za svakog ubijenog njemačkog vojnika u Srbiji (i drugdje u Istočnoj Europi) pobiti 100 talaca, a za svakog ranjenog njih 50. Nakon što je u partizansko - četničkom napadu na Kraljevo poginulo 10 njemačkih vojnika, pogubili su Nijemci 20. rujna 1941. godine čak 1.700 srpskih civila. Od 21. do 23. rujna je u Kragujevcu pogubljeno oko 2.300 civila, kao odmazdu za gubitke koje su Nijemci imali proteklih dana u tom dijelu Srbije. "Prva neprijateljska ofenziva" krajem studenog 1941. Nakon 67 dana vlasti NOVJ u Užicu (od 24. rujna do 29. studenoga 1941.), snage njemačkog Wehrmachta - koji je radi slamanja ustanka u Srbiji angažirao oko 80.000 vojnika - uz stanovitu potporu četnika su partizane u ofenzivi na Užice potisnuli na jug prema Sandžaku. Ujedno su partizani posve potisnuti sa širokog ruralnog područja na zapadu Srbije kojega su do tada držali pod kontrolom. Ta je vojna akcija u desetljećima komunističke Jugoslavije bila nazivana "Prva neprijateljska ofenziva", danas neki autori koriste Wehrmachtov naziv "Operacija Užice". Smatra se da su partizani u tom vojnom sučeljavali imali preko 4 tisuće mrtvih, te znatno veći broj ranjenih - gubici kakvi vojne postrojbe od dvadesetak tisuća ljudi u principu čine nesposobnima za daljnju borbu. Njemačke su snage su pretrpjele tek manje gubitke. Nakon teškog poraza na jugozapadu Srbije, snage NOVJ su se donekle konsolidirale na području Sandžaka, gdje su 2. prosinca 1941. godine zauzele gradić Novu Varoš i uspostavili manji slobodni teritorij na Zlatiboru. "Operacija Mihailović" u prosincu 1941. Od 4. do 9. prosinca 1941. godine Nijemci su proveli "Operaciju Mihailović" s deklariranim ciljem da uhvate Dražu Mihailovića i razoružaju njegove četnike. U operaciji su skoro sve četničke postrojbe uspjele umaknuti izbjegavajući borbu, a nije uhvaćen ni Draža Mihailović. U manjim borbama izginulo je 12 četnika, a zaplijenjeno im je 317 pušaka i nešto druge opreme. Međutim su četnici izbačeni iz svih većih mjesta i udaljeni od važnijih prometnih pravaca. U narednom tijeku rata su četnici Draže Mihailovića u Srbiji - nakon što su četnici Koste Pećanca još od 18. kolovoza 1941. godine bili sklopili sporazum s Nijemcima - "legalizirani" kao pomoćne trupe okupatora u ruralnoj Srbiji, koje su narednih godina često i primali plaće putem žandarmerije Nedićeve Srbije, a osobe koje bi po selima uhitili zbog suradnje s komunistima su nerijetko predavali Nijemcima i nedićevcima (koji su ih opet, uglavnom strijeljali), ako ih sami četnici ne bi na svoju ruku pogubili. Povremeno su se četnici iz Srbije uključivali u operacije u BiH i Crnoj Gori (Zlatiborski četnički odred čak u Hrvatskoj, na plaći i opskrbi kod Talijana). Nijemci i Bugari prema vojnim snagama koje su se klele u vjernost kralju Petru II. Karađorđeviću i izbjegličkoj vladi u Londonu (i iščekivali dolazak Britanaca) ipak nisu vjerovali, te su povremeno razoružavali i zatvarali, povremeno čak i strijeljali (osobito početkom 1942.godine) četnike - koji su se međutim vrlo trudili izbjegavati sukobe s okupatorom. Slom partizana na Zlatiboru u veljači 1942. Zone odgovornosti četničkih zapovjednika u Srbiji, prema sporazumu s Trećim Reichom 1943. godine: Jevrem Simić i Nikola Kalabić (ružičasto), Vojislav Lukačević (plavo), Ljuba Jovanović Patak (zeleno) i Mihailo Čačić (sivo). Krajem prosinca i tijekom siječnja pokušali su se partizani vratiti u Srbiju iz koje su Nijemci opet povukli većinu svojih snaga. U tome su ih spriječile snage četnika (snage pod kontrolom Koste Pećanca i Draže Mihailovića se ni tada ni poslije nisu mnogo razdvajale) i Nedićeve vojske. Pravilno ocijenivši slabost partizana koji tijekom zime nisu uspjeli osigurati dobru opskrbu i koji su pretrpjeli seriju neuspjeha u nastojanju da se vrate prema Srbiji, koordinirane snage nedićevaca, četnika i muslimana iz Sandžaka su u razdoblju 5. - 9. veljače 1942. godine čak i bez potpore Nijemaca i Talijana izvršile koncentrični napad na snage NOVJ. Partizani su bili razbijeni, te su tek stanovitim dijelom organizirano prešli u Bosnu. Manji dio partizana iz tih postrojbi uključen je u sastav Prve proleterske brigade i Druge proleterske brigade NOVJ, koje su djelovale na području BiH; ostali su se demoralizirani vratili kućama. U Srbiji se partizanski pokret počinje obnavljati tek 1943. godine. Druga neprijateljska ofenziva. Operacija Jugoistočna Hrvatska (njem. Unternehmen Sdost Kroatien) bila je vojna operacija Sila Osovine protiv ustanika (partizana i četnika) u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj na prostoru istočne Bosne. Za oružane snage NDH operacija je imala naziv Operacija Romanija dok je u poslijeratnoj historiografiji komunističke Jugoslavije operacija bila zvana Druga neprijateljska ofenziva. Krajem siječnja 1942. godine, Prva proleterska brigada se na Romaniji našla opkoljena jakim njemačkim snagama. Stožer brigade donosi odluku o izvršenju opasnog, ali jedino mogućeg pokreta. Trebalo je proći pored Sarajeva, preko Igmana, prema oslobođenoj Foči. Igmanski marš je izveden noću između 27. i 28. siječnja, po dubokom snijegu i velikoj hladnoći. Taj marš prema jugoslavenskim pričama postaje legenda, a četrdeset teško promrzlih boraca prebačeno je na liječenje u Foču, gdje su podnijeli nadljudske bolove amputiranja promrzlih dijelova tijela bez narkoze. Treća neprijateljska ofenziva Operacija Trio je bila prva velika protu-ustanička akcija Sila Osovine u Drugom svjetskom ratu na prostoru Nezavisne Države Hrvatske. Provedena je u dvije faze u istočnoj Bosni od 1. travnja do 13. svibnja 1942. godine. Cilj operacije bio je uništenje svih pobunjenika na prostoru između Sarajeva i rijeke Drine u istočnoj Bosni. Operacija nije postigla potpun uspjeh zbog nekoliko čimbenika: kašnjenja talijanskih postrojbi, slabe koordinacije između njemačkih i hrvatskih zapovjednika s jedne strane te talijanskih s druge, te prikrivenih namjera i jednih i drugih. No operacijom je ipak postignuta pacifikacija ciljanog područja, pobunjenicima su naneseni teški gubitci, te je među njima došlo do nepovratne podjele na velikosrpski nastrojene četnike i komunističke partizane. Stanje u istočnoj Bosni Nedugo nakon rušenja Kraljevine Jugoslavije i stvaranja Nezavisne Države Hrvatske, na nekadašnjem jugoslavenskom prostoru sredinom 1941. buknuo je ustanak protiv njemačkih i talijanskih okupacijskih snaga te njima srodnih novoformiranih država i režima. Na prostoru Srbije pod njemačkom vojnom upravom ustanak su vodili komunistički orjentirani partizani predvođeni Josipom Brozom Titom, te srpski nacionalistički četnici pod vodstvom Draže Mihailovića. Krajem godine, zbog neslaganja vodstva ova dva pokreta oko državnog uređenje buduće obnovljene Jugoslavije, među njima dolazi do razdora i otvorenih sukoba. Četnici Draže Mihailovića tada započinju tajnu suradnju sa vojnim postrojbama generala Milana Nedića, šefa marionetske srbijanske vlade, a preko njega neizravno i sa njemačkim okupacijskim snagama, a sve radi uništenja komunističkog partizanskog pokreta. Prilikom uništenja partizanskog teritorija poznatog kao Užička Republika krajem 1941. i početkom 1942., srbijanski četnici su se otvoreno borili uz Nijemce protiv partizana. Istodobno, u istočnoj Bosni je situacija bila drugačija. Tamo nije postojala jasna podjela pobunjenika na partizane i četnike. Iako su zapovjednici pobunjeničkih jedinica nosili partizansko tj. četničko znakovlje, većina boraca bili su Srbi kojima je jedina želja bila boriti se protiv vlasti Nezavisne Države Hrvatske, bez puno zanimanja za komunizam ili klasnu borbu koju su zagovarali komunisti. Partizanska ideja o multietničkoj borbi (koja bi uključivala i bosanske muslimane), nije nailazila na plodno tlo. Usprkos tome, uspostavljen je zajednički partizansko-četnički operativni štab za istočnu Bosnu. Početkom siječnja 1942., partizanski vrhovni štab, povlačeći se pred nadirućim njemačkim snagama u Srbiji, se prebacio u istočnu Bosnu. Uz partizanske postrojbe koje su se povukle iz Srbije, na prostoru Jahorine, Foče, Vlasenice, i Srebrenice je tada djelovalo nekoliko tisuća pobunjenika. Partizani su reorganizirali svoje borce i formirali "udarne čete", "udarne bataljone", i "udarne brigade", među njima i Drugu proletersku brigadu. Partizanski vrhovni štab je tada dopustio formiranje postrojbi od boraca koji se nisu željeli nazivati partizanima. Te postrojbe dobile su naziv Dobrovoljačka vojska Jugoslavije, te iako im je službeno znakovlje bila jugoslavenska trobojnica, mnoge su nastupale pod srpskom zastavom. Bilo je slučajeva gdje je jedini komunist u postrojbi bio njezin zapovjednik. Do kraja ožujka 1942., jačina Dobrovoljačke vojske Jugoslavije bila je oko 7000 boraca. Istodobno, poticani od časnika bivše Jugoslavenske vojske, poput majora Jezdimira Dangića, koji je početkom veljače bio poslan u istočnu Bosnu izravno iz stožera Draže Mihailovića, srpski pobunjenici su provodili teror nad lokalnim muslimanskim stanovništvom. Promovirajući srpski nacionalizam i četničku ideologiju, Dangić je počeo formirati isključivo četničke postrojbe. Osim toga, Dangić je uspostavio veze sa vladom Milana Nedića tražeći od njega oružje za borbu protiv vlasti Nezavisne Države Hrvatske. Zahvaljujući njegovom agitiranju, vojna vrijednost i odanost Dobrovoljačke vojske Jugoslavije partizanskim ciljevima bila je vrlo ograničena. S druge strane, muslimansko stanovništvo istočne Bosne, izbjeglo pred srpskim terorom i nasiljima, je bježalo prema Sarajevu, stavljajući se pod zaštitu njemačkih vojnih vlasti kao i vlasti Nezavisne Države Hrvatske. Mnogi izbjeglice, visokomotivirani za osvetu, su u Sarajevu pristupali redovima hrvatskih oružanih snaga tj. Domobranstva i Ustaške vojnice. Na prijemu muslimanskih izbjeglica u ustaške redove posebno se istakao Jure Francetić, povjerenik Glavnog ustaškog stana za Bosnu. Planiranje operacije Njemački general Paul Bader bio je glavni zapovjednik operacije Zbog pojačanih partizanskih aktivnosti, te njihovih brojnih diverzija na željezničkim prugama, Nijemci odlučuju pojačati napore za pacifikaciju NDH. Djelovanje pobunjenika prijetilo je prekidanjem velikih prometnih tokova koji su za njemačke ratne napore na istočnom bojištu bili iznimno važni. 2. i 3. ožujka 1942. u Opatiji je održan sastanak njemačkih, talijanskih i hrvatskih vojnih zapovjednika radi dogovaranja operacije s ciljem gušenja ustanka u Hrvatskoj. Sastanku su prisustvovali njemački generali Paul Bader (njemački vojni upravitelj Srbije), Enno Rintelen (njemački časnik za vezu s Talijanima) i Walter Kuntze (vojni zapovjednik jugoistoka), talijanski generali Vittorio Ambrosio (načelnik glavnog stožera talijanske vojske) i Mario Roatta (zapovjednik talijanske druge armije) i Antonio Gandin, te domobranski general Vladimir Laxa (načelnik zapovjedništva Hrvatskog domobranstva). Već na samom početku sastanka sastanka u Opatiji Laxa je prigovorio talijanskom prijedlogu korištenja bosanskohercegovačkih četnika u planiranim operacijama, te uz podršku Nijemaca, ova ideja je u začetku odbačena. Detaljno planiranje operacije Trio dovršeno je na sastanku u Ljubljani 28. i 29. ožujka 1942. godine. Laxa, Roatta, i Bader dogovorili su kompromis koji je Talijanima dopuštao privremene dogovore s hercegovačkim četnicima, ali ne i s bosanskim četničkim grupama predvođenima Dangićem. Prema dogovoru, etape operacije bile su sljedeće: Trio I - uništenje pobunjeničkih snaga između Han Pijeska, Višegrada, Goražda, Foče, Dobrog Polja, i Sokolca. Trio II - uništenje pobunjeničkih snaga u luku Drine, oko Srebrenika, te Vlasenice. Trio III - uništenje pobunjeničkih snaga na planini Ozren, te između rijeka Krivaje, Bosne, i Spreče. Značajno otezanje u dogovoru operacije bilo je uzrokovano neslaganjima oko toga gdje započeti, tko će zapovijedati operacijom, kako se odnositi prema liniji razgraničenja između njemačke i talijanske zone utjecaja, kao i o uspostavi civilne vlasti u područjima očišćenim od pobunjenika. Konačno je donesena odluka da će meta napada biti svi pobunjenici između Sarajeva i Drine, podjednako partizani i četnici. No to su Talijani iskoristili da zatraže slobodan prijelaz linije razgraničenja i proširenje svoje zone utjecaja. Bader je na kraju pristao na nekoliko najvažnijih talijanskih zahtjeva, uključujući i vojnu kontrolu nad civilnom vlasti na području operacije, kao i to da se četnici koji ne pružaju otpor tretiraju kao ratni zarobljenici. No hrvatski predstavnici su bili zabrinuti zbog njemačkih i talijanskih pregovora sa Dangićem, kao i mogućnošću da Nijemci dopuste Talijanima i njihovim četničkim saveznicima da koriste Sarajevo kao bazu. Zbog toga su Slavko Kvaternik i Mladen Lorković intervenirali kod generala Kuntzea rekavši mu da Hrvatska ne može pristati na trajan ostanak talijanske vojske u Bosni, a kamoli na talijansku vojnu upravu na području operacija. General Edmund Glaise von Horstenau je rekao da bi prisutnost Talijana u Sarajevu bila krajnje nepovoljna za prestiž Nijemaca. I sam Bader je ocijenio da Talijane ne zanima borba nego ostvarenje političkih ciljeva. Pripreme Operaciji je dano ime "Trio" simbolizirajući suradnju njemačkih, talijanskih, i hrvatskih snaga. General Bader je imenovan taktičkim zapovjednikom kombiniranih snaga (poznate kao Kampfgruppe Bader-Borbena grupa Bader) tijekom operacije, ali da bi se udovoljilo Talijanima, snage su formalno bile pod sveukupnim zapovjedništvom talijanske Druge armije, kojom je zapovijedao Roatta. Kampfgruppe Bader se sastojala od 718. pješačke divizije (jedina cjelovita njemačka divizija stacionirana u NDH u to vrijeme), talijanske 22. pješačke divizije, 1. alpske divizije, 5. brdske divizije, te 28 hrvatskih bojni. Od 18. veljače, 718. pješadijska divizija je bila odgovorna za osiguravanje područja omeđenog rijekama Savom i Bosnom na sjeveru, Drinom na istoku, i njemačko-talijanskom crtom razgraničenja na jugu. Iako je planirani datum početka operacije bio 15. travnja, morao je biti odgođen jer su Talijani imali problema sa postavljanjem svojih postrojbi na dogovorene početne položaje. Kasnije su imali problema sa uspostavljanjem linije komunikacije od obale Jadrana do unutrašnjosti, zbog čega je operacija odgođena za 25. travnja. Partizanski vrhovni štab, koji se u to vrijeme nalazio u Foči, uočio je pripreme neprijatelja za ofenzivu u istočnoj Bosni. U drugoj polovici ožujka, poslije prikupljanja Prve i Druge proleterske brigade oko Han-Pijeska, Sokolca i Rogatice, Tito je naredio da dijelovi ove dvije brigade opkole i napadnu domobranski garnizon u Rogatici. Time su partizani nastojali stvoriti slobodni teritorij u istočnoj Bosni i na sjeveru Crne Gore. Operacija Pohod na Drinu Operacija od samog početka nije krenula po planu. Kako su domobranske postrojbe u Rogatici bile opkoljene od nadmoćnijih pobunjeničkih snaga (dva bataljona 2. proleterske brigade i jedna četa Drinskog narodnooslobodilačkog dobrovoljačkog odreda), hrvatska strana odlučila je izvesti pohod ne čekajući Nijemce. Odluku o napadu je na svoju ruku donio ustaški bojnik Jure Francetić, koji je već prošle godine od mnogobrojnih muslimanskih izbjeglica formirao elitnu ustašku postrojbu, Crnu legiju. Za potrebe pohoda je zapovjednik Ustaške nadzorne službe Eugen Dido Kvaternik samoinicijativno opskrbio Francetićevu postrojbu odorama, streljivom, te sa tri stotine strojnica. Legija je opremljena i sa jednim vodom brdskog topništva. 29. ožujka, Francetić je legiju premjestio u Mokro, dvadeset kilometara istočno od Sarajeva. O pokretima je obavijestio zapovjednika njemačke 718. divizije, generala Johanna Fortnera, koji mu je zabranio daljnje napredovanje. Ignorirajući Fortnerove zapovjedi, u noći sa 31. ožujka na 1. travnja, Francetić je započeo napad na četničke položaje kod Han Pijeska. Nakon brzog marša u pravcu Romanije i Glasinačkog polja, dio Crne legije je iz Sokolca krenuo na sjever i zauzeo Vlasenicu, sjedište Dangićevih četnika. Nanijevši velike gubitke četnicima, Francetić je 8. travnja zauzeo Drinjaču a 9. travnja Bratunac i Srebrenicu, te 10. travnja izbio na Drinu. Time je odmah izvršio ono što je bilo planirano za izvođenje tek u drugom dijelu operacije. Partizani su ustašama pružili samo ograničen otpor, jer je Crna legija u izravnim sukobima nanjela znatne gubitke Vlaseničkom i Srebreničkom narodnooslobodilačkom odredu. Francetić je sa obale Drine poglavniku Anti Paveliću u Zagreb uputio čuturicu vode iz Drine te sljedeći brzojav: Poglavniče, sretan sam da Vam mogu javiti da hrvatske ustaške puške i ustaški topovi od danas čuvaju našu povijesnu granicu. Potresni su prizori našeg ulaska u Srebrenicu, kada su sinovi u ustaškoj odori pokazali svojim majkama, donoseći im zaštitu hrvatskog oružja da mogu nastaviti s obavljanjem svojih poslova. (Jure Francetić) Uspjeh operacije Francetiću je tih dana donio promaknuće u čin potpukovnika. S druge strane, srpsko civilno stanovništvo u osvojenim krajevima, bojeći se osvete svojih dojučerašnjih muslimanskih susjeda, započelo je masovan bijeg preko Drine u Srbiju. Među mnogima koji su prešli rijeku ubrzo se proširila glad i tifus. Na njemačke optužbe o ustaškim zločinima nad Srbima, Francetić je odgovorio da zločine vrše "pripadnici Hadžiefendićeve milicije". Prilikom ulaska Crne legije u Goražde, lokalni muslimani, koji su preživjeli teror četnika, tražili su od ustaša odmazdu nad srpskim stanovništvom, no Francetić je to spriječio, rekavši: "Po naređenju Poglavnika Nezavisne Države Hrvatske dr. Ante Pavelića nema klanja Srba! Poglavnik je zabranio klanje. Ni jednom Srbinu ne smije pasti glava, niti mu se smije išta dogoditi. Tako je Poglavnik naredio!" Do 20. travnja, ustaške su snage čvrsto zaposjele prostor od Zvornika do Višegrada. Francetić je imao na raspolaganju 2200 boraca okupljenih u pet ustaških bojni. Po jednu bojnu je postavio u Vlasenicu, Srebrenicu, i Bratunac, a kao rezervu za daljnje operacije je držao jednu pješačku ustašku bojnu i jednu bojnu Željezničke ustaške vojnice. Raskol u pobunjeničkim redovima Istodobno sa početkom ustaškog pohoda, netrpeljivosti između propartizanskih i pročetničkih pristaša u Dobrovoljačkoj vojsci Jugoslavije dosežu vrhunac. Na Ozrenu izbija prvi sukob kada je partizanski zapovjednik Vukmanović ubio četničkog pristašu Bogdana Jovičića. 18. travnja pročetnička struja u Ozrenskom odredu predvođena Cvijetinom Todićem prevladava te su Vukmanović i dotadašnji zapovjednik Ozrenskog odreda Todor Vujasinović bili prisiljeni pobjeći sa nekoliko odanih boraca. Do kraja travnja uslijedili su još neki sukobi. Partizanski politički komesari u gotovo svim dobrovoljačkim odredima bili su ubijeni. Zbog svega toga, partizani počinju sa otvorenim sukobima sa četnicima, izbjegavajući borbe s ustašama. Igrom slučaja, partizani su napali četničke položaje kod Vlasenice u isto vrijeme kad i ustaše, zbog čega su se četnici našli uhvaćeni između dvije vatre. Dangić je u međuvremenu 30. ožujka otputovao u Beograd te ondje boravio do 2. travnja. Od Milana Nedića Dangić je dobio oružje i opremu za planirani veliki srpski ustanak protiv NDH. Doprema ratnog materijala njegovim četnicima obavljana je pod maskom tzv. "pomoći za izbjeglice". Također je održao nekoliko sastanaka sa četničkim zapovjednicima u Srbiji, nastojeći pripremiti teren za buduće pripajanje istočne Bosne Srbiji kao dijela stvaranja Velike Srbije. Na povratku u Bosnu, Dangića su 12. travnja zarobili pripadnici njemačke 741. pješačke pukovnije pod zapovjedništvom potporučnika Rahna. Dangić je odmah prebačen u Beograd a 23. travnja zajedno sa još 128 časnika bivše Jugoslavenske vojske poslan u zarobljenički logor u Poljskoj. Njemačko napredovanje 19. travnja u Sarajevu je održan sastanak njemačkih i hrvatskih predstavnika na kojem su bili prisutni general Edmund Glaise von Horstenau, general Paul Bader, i general Johann Fortner sa njemačke strane, te ministar Mladen Lorković, Eugen Dido Kvaternik, domobranski general Ivan Prpić, i Jure Francetić sa hrvatske strane. Njemački zapovjednik jugoistoka, general Walter Kuntze, je već ranije naredio Baderu da iskoristi Francetićev prodor prema Drini radi smirivanja područja. Odlučeno je da se ojača Francetićeve postrojbe koje bi zadržale kontrolu nad hrvatsko-srpskom granicom, dok bi njemačke i domobranske postrojbe iz Sarajeva deblokirale Rogaticu. Hrvatski predstavnici su obećali ublažavanje politike prema Srbima što bi doprinjelo smirivanju situacije. Također je odlučeno da se nastoji onemogućiti dolazak Talijana u istočnu Bosnu a njima predloži temeljito čišćenje njihove okupacijske zone te spriječavanje povlačenje pobunjenika u talijansku zonu. Eventualno bi ih se zatražilo čišćenje prostora južno od Sarajeva. Nakon deblokiranja Rogatice operativni stožer Borbene grupe Bader bio bi rasformiran. Njemačke i domobranske snage krenule su 22. travnja iz Han Pijeska prema Vlasenici, odbacivši partizane i deblokiravši Rogaticu. Istodobno su time spriječili Talijane da istočnu Bosnu uključe u svoj okupacijski pojas. Partizani su se povukli prema Zelengori. Nakon Rogatice, njemačke snage ušle su i u Prač i Goražde. Do 27. travnja Nijemci su potpuno očistili prostor Drine od partizana. Nastupanje Talijana 21. travnja Bader je imao sastanak sa Roattom u Mostaru. Na sastanku je Bader rekao Roatti da je zajednička njemačko-talijanska operacija sada suvišna, s obzirom na do sada postignute njemačko-hrvatske ishode. Roatta se s time u načelu složio, ali je rekao da bi započeti pokreti talijanskih postrojbi trebali biti dovršeni, jer je "moguće da će se na ljeto situacija pogrošati". Talijanski zapovjednik se zapravo s razlogom bojao da preuranjena njemačko-hrvatska operacija služi sprječavanju talijanskog ulaska u istočnu Bosnu, što bi zaustavilo širenje njihovog utjecaja. Talijanska 5. divizija "Pusteria" je zato 23. travnja okupirala Čajniče i stigla u okolicu Goražda. Zbog partizanskog otpora u sukobima sa 22. talijanskom divizijom, Talijani nisu bili u stanju pokrenuti svoje snage prije dogovorenog vremena, te su partizani iskoristili priliku da se povuku južnije, u talijansku zonu utjecaja. Nakon talijanskih pritužbi, Bader je 5. svibnja predao zapovijedanje operacijom Roatti. No do tada je već bilo prekasno da Talijani išta postignu. Zbog uspješnih akcija hercegovačkih partizana talijanske snage nisu na vrijeme zauzele dogovorena područja što je omogućilo partizanima povlačenje južno od linije Kalinovik-Foča. Rezultati i posljedice operacije Kako je službeno operacija bila prekinuta 25. travnja odmah zatim slijedila je improvizirana njemačko-talijansko-hrvatska Operacija Foča u istočnoj Bosni i talijansko-četnička protupartizanska ofenziva u Crnoj Gori i istočnoj Hercegovini. Rezultat "Operacije Trio" bio je uništenje istočnobosanskih četnika i protjerivanje partizana sa prostora istočne Bosne te uspostava kontrole ustaških vlasti nad istočnom granicom NDH ali i masovan bijeg srpskog stanovništva istočne Bosne u Srbiju. Istraga u šest istočnobosanskih kotara osobito jako zahvaćenih nemirima 1941. i 1942., utvrdila je prema Kascheu ovaj broj poginulih: 2.400 katoličkih Hrvata, 13.400 islamskih Hrvata i 19.300 pravoslavnih. Zbog uspjeha operacije Jure Francetić je bio odlikovan Redom Željeznog trolista III. stupnja s hrastovim grančicama. Nedugo nakon operacije, vlasti NDH su o njoj dale snimiti dokumentarni film Straža na Drini. Film je nagrađen na filmskom festivalu u Veneciji iste godine. Tijekom operacije, Dobrovoljačka vojska Jugoslavije, kao formacija je prestala postojati. Ustanici su bili nepovratno podijeljeni na četnike i partizane. Do svibnja 1942., preostali četnici u istočnoj Bosni potpisali su sporazume o primirju i suradnji s vlastima NDH, iako će ti povremeno biti kršeni. U poslijeratnoj historiografiji komunističke Jugoslavije uz Operaciju Trio će se vezivati i Operacija Foča i talijansko-četničke akcije protiv partizana u Hercegovini te su one uz Operaciju Trio smatrane zajedničkom ofenzivom koja je nazivana "trećom neprijateljskom ofenzivom". No tu se zapravo radilo o tri odvojene operacije tj. tri odvojene ofenzive. Četvrta neprijateljska ofenziva Bitka na Neretvi, također poznata pod njemačkim kodnim imenom Fall Weiss (njemački za "Bijeli slučaj"), a u Jugoslaviji često nazivan Četvrtom neprijateljskom ofenzivom), bio je njemački strateški plan o zajedničkom napadu Sila osovine započet početkom 1943. protiv partizana u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, danas Bosni i Hercegovini, tijekom Drugog svjetskog rata. Ofenziva je trajala od siječnja do travnja 1943. godine. Nijemci su htjeli uništiti središnje zapovjedništvo Partizana, Centralni komitet Komunističke partije Jugoslavije, i glavnu Partizansku bolnicu. Sile osovine su okupile devet divizija, šest njemačkih, tri talijanske, nekoliko ustaških i domobranskih zdrugova, te nekoliko četničkih jedinica. Procjenjuje se da je preko 150 000 vojnika sila osovine napalo znatno malobrojnije partizanske odrede, uz koje su bili i ranjenici. Ciljevi operacije Srušeni most na rijeci Neretvi Weiss I je započeo 20. siječnja 1943. napadom na područja koja su držali partizani u zapadnoj Bosni i dijelovima središnje Hrvatske, cilj je bio uništenje partizana na području Like, Korduna, Banije, Cazinske krajine i Bosanske krajine do Grmeča Weiss II je uslijedio i započeo 25. veljače borbama u zapadnoj i jugozapadnoj Bosni, a partizani su se počeli povlačiti prema jugoistoku, čak i do Neretve, cilj je bilo područje Drvara, Glamoča, Livna, Jajca i Ključa Weiss III je otpočeo u ožujku i ciljao na područja sjeverne Hercegovine, ali su opkoljeni partizani uspijeli probiti obruč na sjeveru Crne Gore, tako da treći stupanj nije uspješno izvršen) Snage Nijemci 7. SS dobrovoljačka gorska divizija "Prinz Eugen" 369. hrvatska "Vražja" divizija 714. pješačka divizija 717. pješačka divizija jedna pukovnija 187. rezervne divizije Talijani 12. pješačka divizija "Sassari" 13. pješačka divizija "Re" 57. pješačka divizija "Lombardia" NDH V. ustaški stajaći zdrug 2. domobranski gorski zdrug 3. domobranski gorski zdrug 5. domobranski gorski zdrug 7. pješačka pukovnija Zrakoplovstvo NDH Četnici jedan puk Dinarske četničke divizije hercegovačka leteća brigada crnogorski udarni korpus crnogorska leteća brigada Partizani 1. hrvatski korpus 1. bosanski korpus Glavna operativna grupa o1. proleterska divizija o2. proleterska divizija o3. udarna divizija o7. banijska divizija o9. dalmatinska divizija Tijek operacije Do kraja ožujka Sile osovine su ubile oko osam tisuća partizana, zarobivši još oko dvije tisuće. Unatoč teškim gubitcima i naočigled taktičkoj pobjedi Sila osovine, partizani su osigurali sigurnost svom zapovjedništvu i bolnici, te su mogli nastaviti sa svojim djelovanjem. U stvari, prelaskom u istočnu Bosnu i Hercegovinu partizani su se morali boriti samo protiv četnika te su ih potpuno onesposobili, tako da nakon Bitke na Neretvi četnici više ne predstavljaju nikakvu silu i skoro su potpuno izbrisani zapadno od Drine. Nakon prelaska Neretve u Istočnu Hercegovinu, NOVJ u uzastopnim borbama do kraja ožujka razbija hercegovačke i crnogorske četnike koji im se uz podršku talijanskih snaga pokušavaju suprotstaviti. U četničkim postrojbama nastaje rasulo i znatno dezerterstvo. Iduća velika ofenziva je Bitka na Sutjesci, dio Pete neprijateljske ofenzive, ili kako su je Nijemci nazvali "Operacija Schwarz". Peta neprijateljska ofenziva Bitka na Sutjesci, od 15. svibnja do 16. lipnja 1943. bila je zajednički napad Sila osovine koji je za cilj imao uništenje jugoslavenskih partizanskih jedinica u bilzini Sutjeske u jugoistočnoj Bosni. Makar je u uzastopnim bitkama na Neretvi i na Sutjesci snage glavnine NOVJ pretrpjele izrazito teške gubitke, one su ipak opstale, te su se u kasnijem tijeku Drugog svjetskog rata obilježenog kapitulacijom Italije i postupnim potiskivanjem njemačkih snaga na svim frontovima, one uspjele obnoviti i naposljetku zagospodariti područjem Jugoslavije. Povijest Nijemci su nazvali taj plan operacija Schwarz ("Crno"). Ova ofenziva je uslijedila nakon operacije Fall Weiss (Bitka na Neretvi) u kojoj je NOVJ imala vrlo teške gubitke (oko 12 tisuća poginulih u borbi, 600 strijeljanih i oko 2 tisuće zarobljenih boraca, od približno 20 tisuća partizana koji su sudjelovali u bitci), ali koja ipak nije do kraja slomila partizane, a nije zarobljen ni njihov vođa Josip Broz Tito, Nijemcima poznat kao "Walter" (što mu je bilo tajno ime prije rata u komunikaciji sa SSSR-om). U poslijeratnoj Jugoslaviji ta se operacija nazivala i Peta neprijateljska ofenziva. Sile Osovine su okupile oko 127.000 kopnenih vojnika i oklopnih vozila, uključujući njemačke, talijanske, hrvatske, i bugarske jedinice, te preko 300 zrakoplova, pod njemačkim zapovjedništvom, protiv 18.000 vojnika operacijske skupine od 16 brigada Jugoslavenske Narodnooslobodilačke vojske, uz koje se nalazilo osoblje i ranjenici Centralne bolnice NOVJ, njih skoro 4 tisuće. Nakon što su okupili postrojbe, Nijemci su započeli s ofenzivom na 15. svibnja 1943. Sile Osovine su iskoristile svoju prednost u početnoj poziciji da okruže i izoliraju partizane na području Durmitora, koji se nalazi između rijeka Tare i Pive u planinskom dijelu sjeverne Crne Gore i natjerale ih u žestoke borbe kroz cijeli mjesec na krševitom terenu. 9. lipnja su Nijemci skoro uspjeli u naumu da likvidiraju Tita kad je bomba pala pored čelne skupine i ranila ga u ruku. Titov pas, njemački ovčar Tigar se, prema navodima, žrtvovao da spasi Titu život. Suočena sa skoro isključivo njemačkim postrojbama u završnom okruženju NOV se konačno uspio probiti preko Sutjeske kroz linije 118. njemačke, 104. lovačke i 369. legionarske pješačke divizije na sjeverozapadnom pravcu, prema istočnoj Bosni. Tri brigade i središnja bolnica sa preko 2000 ranjenika su ostale okružene, i po Hitlerovoj naredbi, njemački vrhovni zapovjednik general Alexander Lhr je naredio i izvršio njihovo uništenje, okrutni njemački vojnici su ubijali bez biranja, ubivši i ranjenike te nenaoružano liječničko osoblje. Uz to su partizanske postrojbe trpjele od nedostatka hrane i lijekova, i mnoge je pokosio pjegavac. Smrtno je stradalo ukupno 7543 partizana, više od trećine vojnika koji su ušli u borbe: jugoslavenski izvori su propuštali navoditi broj ranjenika, vjerojatno zato što se stalno ponavljalo da je NOVJ odmah nakon što je pretrpjela ovako teše gubitke "krenuo u protunapad", makar je elementarna logika nametala da se konstatira da su partizani naprosto uspjeli umaknuti iz obruča i nastavili bijeg. Njemački zapovjednik na bojnom polju general Rudolf Lters je u svom završnom izvješću opisao "komunističke pobunjenike" kao "dobro organizirane, vješto vođene i s nevjerojatno visokim borbenim moralom". Nakon izrazito teških gubitaka, izmorene snage NOV su se pregrupirale i našle utočište na području istočne Bosne, te su tijekom narednih 20 dana na kraće vrijeme potisnule ustaške i domobranske posade iz Vlasenice, Srebrenice, Olova, Kladnja i Zvornika. Potom su pod napadima njemačkih i snaga NDH nastavile dalje u planine na sjeveru Bosne. Bitka na Sutjesci je postala važan dio kulture u poslijeratnoj Jugoslaviji, te se prikazivala kao pobjeda i važna etapa na putu prema konačnoj pobjedi u ratu. Šesta neprijateljska ofenziva Je naziv za ofenzivne operacije Wehrmachta od rujna 1943. do početka 1944. s ciljem zauzimanja teritorija kojega je NOVJ zauzeo po kapitulaciji Italije ("Šesta neprijateljska ofenziva"; v. Bitka za Split 1943. i Rommelova ofenziva), Na području istočnog Jadrana, talijanske snage su velikim dijelom predale oružje partizanskim snagama, a manji dio se partizanima i pridružio. Oko 160 tisuća talijanskih vojnika Nijemci su zarobili (mnoge i nakon što su prethodno bili predali oružje partizanima) i mahom ih odveli u zarobljeništvo u Njemačku. Na području hrvatske Istre, odmah nakon saznanja za kapitulaciju Italije počinje masovni narodni ustanak. 13. rujna donose se Pazinske odluke, gdje predstavnici pobunjenog hrvatskog naroda zahtijevaju sjedinjenje s Hrvatskom. Ustanici se odmah povezuju sa ZAVNOH-om i stavljaju pod zapovjedništvo vojnih časnika i komunističkih komesara koje im šalje NOVJ. Makar ustanici zauzimaju cijelu Istru izuzev Pule, saveznika nema ni na vidiku. Vojna pomoć NOVJ je tek vrlo mala. Nijemci u listopadu 1943. godine provode u Istri ofenzivu, Rommelova ofenziva u kojoj slamaju ustanak: gine oko 3000 ustanika i civila. Stanoviti dio ustanika uspijeva se domoći Gorskog Kotara, te čine jezgru oko koje će se 1944. godine formirati 43. istarska divizija NOVJ-a. 20. rujna 1943. godine donesena je Odluka ZAVNOH-a o priključenju Istre, Zadra i svih spomenutih okupiranih dijelova matici Hrvatskoj. U isto vrijeme partizani ovladavaju i najvećim dijelom Dalmacije, odakle ih u 21-dnevnoj operaciji poznatoj kao Bitka za Split uspijeva potisnuti snaga od čak 30.000 Nijemaca (uz pomoć samo jedne ustaške bojne). Zapadni saveznici su propustili iskoristiti raspad talijanske vojske i relativnu malobrojnost njemačkih snaga u Dalmaciji za neko iskrcavanje na istoku Jadrana 1943. godine, ali je NOVJ ipak uz podršku Britanaca uspjela održati otok Vis pod svojom kontrolom sve do kraja rata: ondje je uspostavljena britanska zračna luka, glavno zapovjedništvo NOVJ s J. B. Titom na čelu, te glavna baza male mornarice NOVJ, koja je 1945. godine bila u stanju iznijeti desante na niz dalmatinskih otoka, kvarnerske otoke Krk, Cres i Lošinj; naposlijetku i desant na područje Istre, kojim je uvelike pomogao uspjehu važne Tršćanske operacije. S Visa su uz britanske avione djelovali također i avioni 1. i 2. eskadrile NOVJ, opremljene s ukupno tridesetak britanskih aviona Spitfire: riječ je o postrojbama popunjene uglavnom pilotima koji su bili predratni časnici zrakoplovstva Kraljevine Jugoslavije (ali su na kapama nosili crvene zvijezde, a pored britanskih oznaka imali na avionima i oznake NOVJ). Eskadrile osnovane 1944. godine su zapravo djelovale unutar britanskih vojnih snaga (čak su primale britansku vojnu plaću) i tek su po kraju rata operativno prenijete u sastav Jugoslavenske armije. Njemački ministar vanjskih poslova Joachim von Ribbentrop odobrio je NDH preuzimanje područja predanih Italiji Rimskim ugovorima iz 1941. godine - te je NDH 10. rujna 1943. godina jednostrano proglasila te ugovore nevažećima. Snage NDH smiju napokon prijeći liniju Karlovac - Mostar, koju su im Talijani do tada zabranjivali prijeći, surađujući na tom području - pod nominalnom vlašću NDH - radije s četnicima. Međutim 11. rujna 1943., ministar vanjskih poslova NDH Mladen Lorković primio je poruku njemačkog konzula Siegfrieda Kaschea da NDH treba pričekati prije preuzimanja Istre, Kvarnera i ostalih područja koji su bili dio talijanskog teritorija od Rapalskog ugovora iz 1920. godine. Nijemci su odlučili uključiti Istru, Rijeku, Kvarner i dijelove Hrvatskog primorja s Gorskim kotarom u svoju Operativnu zonu Jadransko primorje; također su Zadar okupirale isključivo njemačke oružane snage, te je ostao formalno dio Mussolinijeve Talijanske Socijalne Republike. NDH je uspostavila svoju civilnu vlast na području od Splita do Šibenika, ali i tu pod nadzorom njemačkih okupacijskih vlasti. NDH je ulagala velike napore kako bi joj Nijemci barem formalno predali Konavle i Boku kotorsku te ih priključili NDH, no Nijemci to nisu dopustili zbog njihovog strateškog značenja. NDH ipak nikada nije odustala od Istre. Utemeljeno je Upravno povjereništvo Sušak-Krk na čijem je području službeni jezik bio hrvatski. Na Sušaku je utemeljena Istarska domobranska pukovnija koja je, nakon planiranog priključenja Istre i Rijeke NDH trebala prerasti u diviziju. U sklopu Hrvatskih oružanih snaga 1945. dobila je ta manja postrojba naziv Hrvatska istarska pukovnija. Do kraja prosinca 1944. započelo je formiranje XXIII. Istarskog djelatnog zdruga Ustaške vojnice. Nijemci će do kraja rata podupiru brojčano i tehničko jačanje vojnih snaga NDH (gdje istodobno sama Njemačka preuzimaju lavovski dio policijskih poslova, osnovavši Njemačko redarsvo u NDH), koje trebaju zamijeniti okupacijske talijanske snage u borbi protiv NOVJ i eventualno protiv savezničke invazije. Također održava Njemačka na tom području više svojih divizija popunjenih vojnim obveznicima NDH (koja je morala plaćati i cjelokupne troškove tih postrojbi), počev od 13. SS Handžar divizije, do 373. "Tigar" divizije Wehrmachta. Kralj NDH Tomislav II. (Aimone Savojski, rođak talijanskog kralja Viktora Emanuela III.) je abdicirao još 20. kolovoza 1943. (tj. u vrijeme između svrgavanja Mussolinija i talijanske kapitulacije). Sedma neprijateljska ofenziva Desant na Drvar - pokušaj je likvidacije ili zarobljavanja vrhovnog zapovjednika NOVJ-a, maršala Tita, izveden u svibnju 1944. godine a naziva se i sedma neprijateljska ofenziva. Cilj operacije Njemačko kodno ime operacije bilo je Rsselsprung (ili "Konjićev skok"), a cilj je bio padobranskim postrojbama napasti Vrhovni stožer u Drvaru, i uhvatiti Tita (po mogućnosti živog). Operacija Oko 900 padobranaca skupljenih iz raznih SS jedinica (uvježbanih na aerodromu u Kraljevu) počelo se spuštati u 10 sati ujutro 25. svibnja (na nadnevak, poslije obilježavan kao Titov službeni rođendan), dok je bombardiranje počelo u 6 sati ujutro, 4 sata ranije. Unatoč relativno velikom broju angažiranih postrojbi, operacija nije uspjela, Tito je s pratnjom, pripadnicima ruske i britanske misije pri Vrhovnom stožeru pobjegao Nijemcima pred nosom. Kako je to cijelo područje bilo opkoljeno, trajno bježanje nije bilo moguće, pa je Tito u noći 3/4. lipnja ruskim avionom odletio s improviziranog uzletišta na Kupreškom polju u Italiju (Bari), a 2 dana kasnije (kasno navečer 6. lipnja) uputio se na Vis britanskim bojnim brodom, kamo su pristali u zoru 7. lipnja.

Velika Srbija je popularno ime za srpski radikalni nacionalistički iredentistički politički projekt nastao u 19. stoljeću. Godine 1844., u vrijeme kada je Srbija bila mala poljoprivredna zemlja u kojoj nije još postojao niti jedan jedini fakultet, srbijanski ministar unutarnjih poslova (kasnije dugogodišnji ministar vanjskih poslova) Ilija Garašanin piše Načertanije, koncizni (5.400 riječi) dokument koji sadržava osnovne razloge i načine na koji će tadašnja mala Srbija postati višestruko veća država, iskorištavajući međusobna trvenja i mogući raspad susjednih velikih imperija - Austrijskog, Turskog i Ruskog, te oslanjajući se na neprijateljstvo Francuske i Engleske prema tim trima imperijima. Naziv je često spominjan u raznim krugovima tijekom ratova nastalih usred raspada SFRJ 1990-ih. Nakon prvog svjetskog rata srpska politička elita se odlučuje za stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, proklamirane zajednice jugoslovenskih naroda, koju mnogi smatraju velikosrpskom tvorevinom. Tijekom drugog svjetskog rata vođen je rat između partizana, pristalica komunističkog jugoslavenskog ujedinjenja, na jednoj strani, zagovornika Nezavisne Države Hrvatske na drugoj strani i četnika, zagovornika stvaranja velike Srbije u okviru velike Jugoslavije na trećoj strani. Tijekom Velikosrpske agresije 1990.-ih godina, srpska politička elita je udruženim zločinačkim poduhvatom na jugoslavenskom prostoru pokušala stvoriti državu koja bi ujedinila sve Srbe, što je rezultiralo masovnim ratnim zločinima i etničkim čišćenjem. Ideja velike Srbije (iako ne pod tim imenom) se javlja u vrijeme i nakon Prvoga srpskoga ustanka 1804. Esencijalno, uobičajeni program nacionalne integracije i stvaranje nacionalne države u maksimalnim granicama je pojava ranoga 19. stoljeća i nije nikakva rijetkost među europskim narodima koji su nacionalno buđenje doživjeli u razdoblju tijekom i poslije Francuske revolucije i Napoleonskih ratova Geopolitički dio srpske nacionalne ideologije koji se temelji na problematičnim interpretacijama kulture i povijesnoga nasljeđa je radikalizirao najznačajniji srpski jezični i kulturni reformator Vuk Karadžić. Njegov jezični pansrbizam se može svesti na jednostavnu tvrdnju: svi izvorni govornici bilo kojega dijalekta štokavskoga narječje su etnički Srbi, tj. štokavsko narječje je per se nacionalno srpsko. Ta je tvrdnja, kojoj on nije bio tvorcem, nego samo nasljedovateljem zabluda, pa i svjesnih političkih krivotvorbi rane slavistike (Josef Dobrovsky, Pavel Šafaik, Jernej Kopitar, Franc Miklošič, ...) u neku ruku odgovarala duhu vremena, no, sama faktografija ju je dovela u nepremostive poteškoće. Naime, u doba nacionalnoga romantizma jezik je izjednačivan s duhom naroda, pa su književno dobro izgrađena tri hrvatska narječja (štokavsko, čakavsko i kajkavsko) romaničarsku filologiju stavljala pred velike idejne muke: kako je moguće da jedan narod ima tri duha Još veća nevolja za ideologe jezičnoga pansrpstva bijaše činjenica da je već četiri stoljeća prije pojave Vuka Karadžića opstojala štokavski pisana književnost koja je etnički, od samih autora djela, identificirana s hrvatskim imenom i jezikom - i nikad srpskim. Stoga su privrženici te ideologije (napose Šafaržik) bili prisiljeni pribjeći raznim krivotvorinama i bizarnim izlikama da štokavski pisci koji su pisali u 16., 17. ili 18. stoljeću, i sebe identificirali s hrvatstvom - to nisu ozbiljno mislili. Obično poredbeno jezikoslovlje je moglo pokazati da je jednadžba nacija=narječje besmislena, jer po tome ni Nijemci ni Nizozemci nisu nacije, kao ni skandinavski germanski narodi. Također, u Karadžićevu slučaju se radilo i trivijalnoj logičkoj pogrješci: izjednačio je podskup i skup. Ili, konkretnije: većina (torlaci na stranu) Srba jesu izvorni štokavci, no svi štokavci nisu Srbi. I svi Danci su Europljani, no svi Europljani nisu Danci. Taj kulturni velikosrbizam, hranjen začetcima slavistike (koja je i počela kao politički projekt), imao je velikoga utjecaja na daljnje geopolitičke planove srbijanske države u nastajanju. Dapače, može se reći da je, osim uobičajenih geostrateških planova, imao ključnu ulogu u oblikovanju ciljeva potencijalne srpske ekspanzije: iako je obnova idealiziranoga Dušanovoga carstva bila jednim od emocionalno-ideoloških pokretača, u praksi je ta obnova bila odbačena, poglavito zbog nastanka grčke države i potpore koju je imala. Ideolozi srpskog ekspanzionizma su se usmjerili, osim zemalja u kojima je stara srpska država (12. st. 14. st.) ostala snažan civilizacijski pečat (Kosovo, Makedonija) na zapad, u smjeru Bosne i Hercegovine i Hrvatske u kojim nije bilo drevne srpske nacionalne državne i kulturne tradicije, no, koje su dobile značajan priljev vlaških useljenika (poslije posrbljenih) tijekom Osmanske ekspanzije u Hrvatskoj i BiH Prvu i najvažniju formulaciju ideja Velike Srbije dobija u djelu srbijanskoga ministra Ilije Garašanina "Načertanije", nastalom 1844. Esencijalno, radi se o planu promidžbe srpskoga imena, kulture i nacionalnoga identiteta, ponajviše među Hrvatima i bosanskim muslimanima, te u čekanju pogodnoga trenutka raspada Osmanskoga carstva e da bi se stvorilo moćno srpsko carstvo. Neki od citata to ilustriraju: Srpska država koja je već sretno počela, no koja se rasprostirati i ojačati mora, ima svoj osnov i temelj tvrdi u carstvu srpskom 13-ga i 14-ga stoljeća i u bogatoj i slavnoj srpskoj povijesti. Po povijesti ovoj zna se da su srpski carevi počeli bili grčkom carstvu mah otimati i skoro bi mu konac učinili te bi tako na mjesto propalog istočno-rimskog carstva srbsko-slavensko carstvo postavili i ovo naknadili...... Nova srbska država na jugu podavala bi Europi sva jamstva da ce ona biti vrsna i krepka država i koja će se moći među Austrijom i Rusijom održati..... Da bi se narod katoličke vjeroispovijedi od Austrije i njenog upliva odvraćali i Srbiji većma priljubili nužno je na to osobito pozornost obraćati. Ovo bi se najbolje postići moglo posredsvom fratara ovdašnjih, između kojih najglavnije trebalo bi za ideju sjedinjenja Bosne sa Srbijom zadobiti.. Gore navedeni dijelovi teksta govore o cilju da se stvori velika srpska država na razvalinama Turskoga carstva. Glavni modus operandi nije navedeno nasilje nego političko-nacionalna propaganda. No-znakovito je da je temeljni nacrt, koji je nastao na ideji češkog političkoga idealista Franje Zacha i poljskoga grofa Czartoryskoga bitno izmijenjen u Garašaninovom Načertaniju: dok su prvotne formulacije bile u duhu panslavizma južnoslavenske provenijencije, Garašaninov je tekst općesrpski program u kojem je pojam južni Slaveni sustavno i do kraja zamijenjem srpskim imenom. Od proto-južnoslavenskoga projekta stvoren je velikosrpski. Otprilike u isto vrijeme (1849.) objavljen je drugi temeljni spis velikosrpske ideologije, napis Srbi svi i svuda srpskoga jezikoslovca i nacionalnoga ideologa Vuka Karadžića. Budući da je o jezičnom pansrbizmu već bilo riječi, ovdje je dovoljno napomenuti da je taj dobio konačnu formulu u ovom Karadžićevu tekstu. Na reakcije, poglavito s hrvatske strane, nije trebalo dugo čekati. Na Garašaninov tekst nije bilo osvrta jer je objavljen znatno kasnije u odnosu na trenutak nastanka, dok je Karadžićev članak izazvao buru nezadovoljstva među hrvatskim kulturnim djelatnicima. Iako je već sljedeće godine upriličen sastanak u Beču između hrvatskih Iliraca i Karadžića kojega je pratio njegov učenik Đuro Daničić, taj, tzv. Bečki dogovor o pitanjima jezika je ostao bez stvarnoga utjecaja (a i nije se izravno ticao jezično-nacionalnih protimbi), u sljedećim godinama su objelodanjeni opsežniji osvrti više auktora u kojima se pobija Karadžićev jezični pansrbizam (spisi Bogoslava Šuleka, Ante Starčevića, Mirka Bogovića, Adolfa Vebera Tkalčevića). Iako je poslije Karadžićeve smrti najugledniji srpski filolog Đuro Daničić odustao od učiteljevih teza i čak ih pobijao, činjenica je da je u drugoj polovici srpski jezični nacionalizam ostao dominantom u srbijanskoj i prječanskoj srpskoj kulturnoj javnosti (primjeri su pisci i povjesničari Stojan Novaković, Stanoje Stanojević, Ljubomir Stojanović). S druge strane, najaktivniji građansko-liberalni srpski političari u Austro-Ugarskoj monarhiji su se suprotstavili samoj ideji Velike Srbije (Mihailo Polit Desančić, Svetozar Miletić), a tu su ih, uz stanovita vrludanja, slijedili srbijanski socijalisti, od Svetozara Markovića do Dimitrija Tucovića. Kao zaključak za razdoblje konca 19. i početka 20. stoljeća moglo bi se reći sljedeće: većina srpske inteligencije (npr. svjetski ugledni geograf Jovan Cvijić i slavist Aleksandar Belić) je stajala na velikosrpskim pozicijama, tj. težila je stvoriti srpsku nacionalnu državu na područjima Makedonije, Kosova, Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Protagonisti tih ideja nijekali su nacionalnu opstojnost Hrvata i Makedonaca, upravo se rasistički odnosili prema Albancima na Kosovu i Makedoniji, a bosanske muslimane su nakanili raseliti ili prevesti na srpsko pravoslavlje. Sustavni planovi su rađeni za širenje srpskoga pravoslavlja, potiskivanje katolicizma i islama, gušenje ili iskorjenjivanje svih inonacionalnih tradicija, dok je najbrutalnija politika bila namijenjena Albancima, za koje se smatralo da im nema mjesta u bilo kakvoj srpskoj državi (što je vidljivo iz kasnijih planova za teror i raseljavanje Albanaca, auktorima kojih bijahu Vasa Čubrilović i pisac, kasniji nobelovac Ivo Andrić). Tu je ideologiju podupirala i vladajuća srbijanska političko-novčarska elita, a poglavito Radikalna stranka na čelu s Nikolom Pašićem. Miloš Crnjanski se poslužio povijesnim motivima srbizirajući Vlahe koji su u vrijeme obrane od Turaka doseljeni u Hrvatsku i Bosnu No, sama je ideologija Velike Srbije vremenski koincidirala s raznim nadnacionalnim ili pseudonacionalnim programima nastalima u Hrvatskoj: prvo Ilirskom pokretu, a zatim ideji Jugoslavije ili jugoslavenstva. Ova potonja, koja je smatrala da su Slovenci, Hrvati, Srbi, a katkad i Bugari (te uglavnom izrijekom nespominjani, ali nerijetko posredno referencirani Makedonci i bosanski muslimani) samo dijelovi jednog, jugoslavenskoga naroda, a ne zasebne nacije, snažno je djelovala poglavito na inteligenciju, a i na određen broj praktičnih političara (hrvatski političar Fran Supilo, pisci Tin Ujević i Miroslav Krleža u ranoj fazi, Ivo Andrić cijeli život, najugledniji srpski kulturni djelatnik na prijelazu iz 19. u 20. st. Jovan Skerlić). Povijest će te dvije ideje najčešće suprotstaviti, a katkad i spojiti Primjer je stvaranje Države Srba, Hrvata i Slovenaca (1918.), nakon 1. svjetskoga rata, kada je tijekom nekoliko desetljeća državnom hijerarhijom dominirala ideja Jugoslavena kao nacije sastavljene od tri plemena-Slovenaca, Hrvata i Srba. Povjesničari se razlikuju u ocjeni jugoslavenstva, kako u Kraljevini SHS/Jugoslaviji (1918.-1941.), tako i u komunističkoj Jugoslaviji (1945.-1991.). Među politolozima nalazimo 2 stava: po jednima je jugoslavenska ideologija (bilo tvrđa, kakva bijaše kod Karađorđevića, bilo mekša u doba titoizma) grobnica srpskih aspiracija, jer se srpstvo definira preko tradicionalnih vrijednosti (svetosavlje, Kosovski mit itd.). Činjenica je da je jugoslavenska ideologija tijekom stare Jugoslavije (1918-1941.) bila uglavnom krinkom za velikosrpsku, što je i istaknuto osnutkom ORJUNE (organizacije jugoslavenskih nacionalista), protofašističke monarhističke skupine koja je upletene u niz ubojstava hrvatskih i slovenskih političkih i kulturnih djelatnika, te u gušenje radničkoga pokreta. Znakovito je da je ORJUNA djelovala često u savezu sa SRNAO (Srpskom nacionalnom omladinom) a protiv Hrvatske nacionalne omladine (HANAO), otkrivajući time da se ne radi o nadnacionalnoj, pa i antinacionalnoj ideologiji, nego o modifikaciji velikosrpske idejne platforme. Gledano iz toga kuta koji inzistira na istovjetnosti Srpstva i specifično srpskih nacionalnih tradicija, srpska je ideologija poražena u obje Jugoslavije jer nije uspjela asimilirati i/ili protjerati Hrvate i muslimane, nego su i Srbi svedeni na oko 1/3 pučanstva, pa iako su dobili 49 % BH poslije ratova u 1990-ima (što je još krhko stanje), bitno je da su dobrim dijelom etnički rasrbljeni-od pisma do etničkovjerskih vrijednosti, pa ne mogu djelovati kao asimilacijski magnet prema ostalima. Po tom je gledanju Srpstvo u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj ili potpuno izgubilo, ili toliko reducirano da više nije presudan činitelj u igrama zapadno od Drine. Ostaje važnim i nezaobilaznim čimbenikom, ali bez šanse za dominacijom kakva je, možda, postojala 1880. Po drugomu je stajalištu jugoslavenska ideologija bila najuspješnijim oblikom velikosrpske ideje, jer je, tako reći, prodavala srpske ideologeme i obrasce bez jačega otpora koji je izazivala svetosavsko-ćirilićarska promidžba. Tako je jezik u Jugoslaviji najjače srbiziran poslije 1945., Jugoslaveni su po pravilu navijali za "Partizan" ili "Crvenu Zvezdu", i, općenito, srpske nacionalne tradicije smatrali za prethodnike i prave preteče jugoslavenskih. Po tomu, Jugoslavenstvo je bilo Srpstvo u celofanu. Iako ova teza sadrži velik dio istine, sigurno je i sljedeće: pokazalo se da sam srpski identitet nije dovoljno snažan da uspješno prebrodi sve procese modernizacije i ostane svoj. Suočen s nepomirljivošću albanske nacionalne samosvijesti (pa i velikoalbanskoga iredentizma), te jačanjem hrvatske i muslimanske nacionalne ideologije, srpski identitet nije mogao opstati skrivajući se iza jugoslavenske maske. Ideologija jugoslavenstva je, dakle, kratkoročno bila izuzetno probitačna za Srbe, pa i za velikosrbe. Ali, dugoročno je mogla dovesti samo do rastakanja u procesima raspada komunizma i etno-civilizacijske polarizacije. Nasljedujući tradiciju tajnog društva Crna ruka, orgranizacije koju su formirali srpski časnici koji su sudjelovali u tajnim operacijama destabiliziranja Turske (gdje su na području uz južne granice Srbije dugo vremena izvodili gerilske - četničke - operacije) i Austrije (gdje su dugo vremena koristili srpske političare poput Svetozara Pribičevića, a 1914. godine izveli i atentant na austrijskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda), formiran je početkom 1920.- ih godina četnički pokret. Uslijed oštre podijeljenosti srbijanske politike na Demokrate i Radikale, ispočetka su postojala dva četnička pokreta; vođa "radikalskih"četnika Puniša Račić je 1928. godine iz revolvera izvršio atentat na nekoliko zastupnika iz redova Hrvatske seljačke stranke, te je smrtno ranio i Stjepana Radića. Nakon uvođenja diktature u Jugoslaviji 1929. godine, kraljevske vlasti su naredile sjedinjenje dvaju četničkih pokreta, kojima se pridružuju i pripadnici ORJUNE, mahom etnički Hrvati koji odbijaju hrvatstvo kao "degenerativno". Cjelokupno djelovanje četničkog pokreta usmjereno je ostvarenju projekta etnički čiste Velike Srbije. Njegove najupadljivije aktivnosti bile su one oružane pod vodstvom Draže Mihailovića u II. svjetskom ratu i pod vodstvom Vojislava Šešelja u ratu 1990.- ih. Pokret djeluje i danas, te je službeno registriran kod državnih vlasti u Srbiji i u BiH. Tijekom međunacionalnoga istrjebljivačkoga rata u Jugoslaviji, 1941.-1945., a poglavito u NDH (Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini), progam Velike Srbije je dobio konačnu formulaciju u spisu srpskoga banjolučkoga odvjetnika Stevana Moljevića, naslovljenoga Homogena Srbija. U tekstu objavljenom u crnogorskom gradu Nikšiću 30. lipnja 1941. (kamo je pobjegao pred ustaškim progonima) taj ideolog, savjetnik četničkog vođe Draže Mihailovića, piše: Osnovna pogreška u našem državnom uređenju bila je što 1918. g. nisu bile udarene granice Srbije. Ta se greška mora ispraviti, danas ili nikad. Te se granice danas moraju udariti, i one moraju obuhvatiti cijelo etničko područje na kojem Srbi žive sa slobodnim izlazima na more za sve srpske oblasti koje su nadomak mora. (...) Dalmacija, koja bi obuhvatala Jadransku obalu od Ploča pa do Šibenika, te od bos. herc. srezova: Prozor, Ljubuški, Duvno; zapadne delove motarskog i livanjskog sreza, te delove kninskog i šibeničkog sreza na severu, ima da uđe u sastav Srbije i da dobije zaseban autonoman polozaj. Rimokatolicka crkva u Dalmaciji biće priznata i od države pomagana, ali rad crkve i rimokatoličkog svestenstva u narodu mora biti na korist države i pod njenom kontrolom. Iz gore navedenoga je jasno da se radi o otkidanju oko 70% područja Hrvatske, inkorporiranju istoga u Veliku Srbiju, te s ostatcima okljaštrene Hrvatske i sa Slovenijom napraviti Jugoslaviju po velikosrpskim planovima. Čisto etnički hrvatski krajevi, poglavito u Hercegovini i Dalmaciji se uključuju u Veliku Srbiju kao autonomne oblasti, ali samo vjerski tolerirane (bar u teoriji), no ne i nacionalno. Realniji sadržaj svega toga je vidljiv iz doljenavedenih citata. Početkom 1942. godine, Moljević piše Dragiši Vasiću, drugom savjetniku četničkoga zapovjednika Dragoljuba-Draže Mihailovića: Što se tiče našeg razgraničenja s Hrvatima, tu držimo da treba odmah, čim se ukaže prilika, prikupiti sve snage i stvoriti sebi svršen čin: a) zauzeti na karti označeni teritorij, b) očistiti ga prije nego li se itko pribere. Osvajanje bi se moglo izvršiti samo tako ako bi se jakim odredima zauzela ciela glavna čvorišta, i to: Osijek, Vinkovci, Slav. Brod, Sunja, Karlovac, Knin, Šibenik, te Mostar, Metković, a onda iznutra pristupiti čišćenju zemlje od svih nesrpskih elemenata. Krivcima bi trebalo otvoriti put - Hrvatima u Hrvatsku, a muslimanima u Tursku (ili Albaniju) Neke dileme koje su se javljale ujesen 1941. godine, u četničkim štabovima, nastale pod utjecajem prokomunističkih elemenata, Draža Mihailović je otklonio posebnom instrukcijom 20. prosinca 1941. godine. Ona je upućena, ne slučajno, komandantu četničkih odreda u Crnoj Gori i komandantu limsko-četničkih odreda Đorđiju Lasicu i kapetanu Pavlu Đurišiću, četničkim starješinama područja na kojem se nalazio velik broj bosanskih muslimana. U tom dokumentu, između ostalog, naglašavaju se i ovi zadatci četničkog pokreta: 1) Stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj veliku Srbiju, etnički čistu u granicama Srbije-Crne-Gore-Bosne i Hercegovine-Srema-Banata i Bačke. 2) Borba za uključenje u naš državni život i svih još neoslobođenih teritorija pod Italijanima i Nemcima (Trst-Gorica-Istra i Koruška) kao i Bugarske, severne Albanije sa Skadrom. 3) Čišćenje državne teritorije od svih narodnih manjina i nenacionalnih elemenata. 4) Stvoriti neposredne zajedničke granice između Srbije i Crne Gore, kao i Srbije i Slovenačke, čišćenjem Sandžaka od muslimanskog življa, a Bosne od muslimanskog i hrvatskog življa... 5) U krajevima očišćenim od narodnih manjina i ne-nacionalnih elemenata, naselili Crnogorce (u obzir dolaze siromašne i nacionalno ispravne i poštene obitelji) Uzme li se u obzir da je Moljević bio glavni kartograf u Mihailovićevom štabu, može se zaključiti da je velikosrpski geopolitički plan bio političko-nacionalnim temeljem četničkoga pokreta. Tvrdnje koje se katkad javljaju da je Mihailovićev četnički pokrat bio za obnovu Jugoslavije u unutarnjim granicama kakve su bile uoči rata 1941. nema potkrjepe u stvarnosti. Projekt Velike Srbije u 2. svjetskom ratu doživio je katastrofu i slom pobjedom komunističkih partizana i uspostavom 6 federalnih republika, te stvaranjem 2 autonomne pokrajine u samoj Srbiji. U doba komunističke Jugoslavije otvoreni velikosrpski program je zamro, jer su srpski nacionalni interesi bili uglavnom zadovoljeni u ondašnjoj FNRJ/SFRJ, dok su ekstremistički planovi uglavnom svedeni na retoriku četničke i rojalističke emigracije. Do 1980. je godine prema službenim zapisima, u republičkom SUP-u SR Hrvatske bilo 72% rukovodećih kadrova Srba, a u JNA 80% oficirskog kadra činili su Srbi. Nacionalno mješoviti brakovi koje su ideolozi jugoslavenstva prikazivali kao dokaz da su narodi u Jugoslaviji prihvatili državu utemeljenoj na ideji bratstva i jedinstva, bili su zapravo oblik ekspanzije na Hrvatsku. Dvije trećine tih 2/3 mješovitih brakova bilo je sklopljeno baš u Hrvatskoj, što je klasični primjer koji povjesničari i sociolozi objašnjavaju kao oblik širenja na drugu državu. No, poslije smrti Josipa Broza Tita (1980.) i izbijanja albanske iredentističke pobune na Kosovu, te neuspjeha da se ta pobuna uguši mješavinom mjera mrkve i batine, srpski nacionalni pokret jača sredinom 1980-ih. "Na bazi stoljetne svijesti o Jugoslaviji kao proširenoj Srbiji i uvjerenju o tendenciji njenog raspada, odmah poslije Titove smrti 1980. pojavio se svesrpski nacionalni pokret za rušenje jugoslavenske (kon)federacije i za obnovu srpske hegemonije. U prvoj fazi - 1980.-87. - Srbija je pokrenula ustavnu inicijativu za recentralizaciju Jugoslavije, ali su ostale republike i srpske pokrajine blokirale tu inicijativu, a onda je Srbija krenula u ratove..." Izvori mu bijahu srpska intelektualna elita (Srpska akademija nauka i umetnosti - SANU, Udruženje književnika Srbije). Među prominentnijim intelektualcima koji su oblikovali novi velikosrpski projekt bili su uglavnom pisci, ekonomisti, povjesničari, filozofi i politolozi: Dobrica Ćosić-Gedža, Ljubomir Tadić (otac Borisa Tadića, bivšega predsjednika Srbije), Mihailo Marković, Dejan Medaković, Antonije Isaković-Lule, Miodrag Bulatović-Bule, Milorad Ekmečić, Zagorka Golubović, Kosta Mihailović, Vojislav Koštunica (premijer Srbije od 2004. do 2008. godine), Radmilo Marojević, ... Najznačajniji dokument koji potječe iz toga razdoblja je tzv. "Memorandum SANU", tj. šapirografirani tekst nacionalno-političkoga projekta iz 1986. Taj je tekst, bar u dijelovima, dostupan na vanjskim poveznicama. Za ovu je priliku dovoljno reći da su osnovne teze Memoranduma: SFRJ kao tamnica srpskoga naroda; Srbi kao narod potlačeni i izvrgnuti denacionalizaciji i eksploataciji; granice među republikama umjetne su tvorevine koje su iscrtali dominantni hrvatski i slovenski komunisti, kao i njihovi srpski anacionalni poslušnici. Te su teze bile u optjecaju posebno nakon razmaha pansrpskog mitingaškoga pokreta. Velikosrpski pokret, koji su organizirale srpske znanstvene i kulturne udruge stalno je podgrijavao situaciju u zemlji, no nije uspio preoblikovati Jugoslaviju, sve dok Slobodan Milošević, na valu masovnih srpskih mitinga i prosvjeda, nije zasjeo na čelo srbijanskih komunista i nizom različitih mjera (mitinzi, partijski pučevi, policijsko nasilje,..) srušio vodstva vojvođanskih i crnogorskih komunista, te nasilno ponovo inkorporirao Kosovo u Srbiju, kao pokrajinu bez realne autonomije. To je, uz glumljenu neutralnost JNA koja je mogla zavarati samo slijepce, bio snažan korak prema pretvaranju Jugoslavije u Srboslaviju, zemlju koja ne bi mijenjala vanjske granice, a možda ni unutarnje, no u kojoj bi Srbi bili apsolutno dominantan narod u svim republikama, ponajviše preko represivnoga vojno-policijskoga aparata i centraliziranoga gospodarstva koje bi isisavalo kapital iz ekonomski razvijenijih republika poput Hrvatske ili Slovenije. Raspadom Saveza komunista Jugoslavije, demokratskim višestranačkim izborima u Jugoslaviji, kao i slomom komunizma i Sovjetskoga imperija, pokazalo se da su te težnje nerealne, tj. da se ostalima ne može vladati preko jednopartijskoga sustava. Stoga je nakon kratkoga rata u Sloveniji u lipnju 1991. velikosrpski pokret krenuo u totalni rat za ostvarenje granica koje su uglavnom odgovarale onima iscrtanima na Moljevićevoj karti. Tijekom ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini (1991.-1995.) projekt Velike Srbije je doživio slom, ali ne potpun. Potpuno poražen u ratu u Hrvatskoj, uspio je dobiti Republiku Srpsku na 49% područja Bosne i Hercegovine. U intervenciji NATO saveza 1999. izgubio je kontrolu nad Kosovom, mitskim područjem srpske nacionalne svijesti, dok je Makedonije otprije priznata kao samostalna država. Srbija napokon postaje "neovisna" osamostaljenjem Crne Gore 2006. godine. Ono što je ostalo od cijeloga projekta je Srbija (de facto bez Kosova), te srpski entitet u Bosni i Hercegovini. Kako se agresija na Hrvatsku primicala kraju i okupacija dijelova Hrvatske i BiH bivala sve manje izvjestnom budućnošću, srbijanski su autori Kosta Mihailović i Vasilije Krestić objavili knjigu Memorandum SANU koja je odmah okvalificirana kao Memorandum SANU iz 1995. godine. Iako su bili pred porazom, pobunjeni hrvatski Srbi i dalje su računali na otimanje hrvatskog teritorija. Neposredno pred Oluju objavili su Prostorni plan Republike Srpske Krajine 1996.-2015. godine, čiji je nositelj pripreme plana bio t.zv. Ministarstvo za urbanizam, stambeno-komunalne poslove i građevinarstvo RSK. Prostorni plan je opisano kako se radi usporedno s prostornim planom Republike Srpske radi stvaranja zajedničke prostorno-planske dokumentacije za potrebe razvitka "Zapadnih Srpskih zemalja", a usuglašeno sa srodnim planovima za Republiku Crnu Goru i Republiku Srbiju, radi "usmjeravanja razvoja svih "Srpskih zemalja".Velikosrpsko hegemonistički pristup u dokumentu vidi se u odlomku u kojem se prostor planiranih novih istraživanja tijekom 1994. i 1995. za potrebe izrade prostornog plana RSK smatra "cijeli onaj prostor na kojem su Srbi u bilo kojem trenutku u posljednjih 100-150 godina bili u većini u naseljima na području nekadašnje Vojne krajine i okolnih prostora koji su, u manjoj ili većoj mjeri zahvaćali 'Slavoniju, Hrvatsku i Dalmaciju', navodeći kao granice crtu dodira s RS s jedne, i crtom "koja se približno poklapa sa zapadnim granicama nekadašnje Vojne krajine (Novi, Srpske Moravice, Karlovac, Kupa, Novska, Ivanić Grad, Križevci, Koprivnica, Virovitica)". Dokument dalje navodi da su prostori o kojima je riječ samo "radnog karaktera za potrebe i izrade Prostornog plana RSK", jer da "navedena granica za potrebe drugih istraživanja nije bitna s obzirom na to da 'Srba i srpskih naselja, u vidu manjih autonomnih etničkih oaza, ima i zapadnije od te granice - Ozalj, Bela krajina, okolica Maribora, itd. kao i da su se, naročito u posljednih 40-50 godina Srbi doseljavali i u Zagreb i druga naselja zapadno od granice nekadašnje Vojne krajine.' (!) Dokument je očigledno nastao kao posljedica hipersamouvjerenosti i sigurnosti u trajno komadanje Hrvatske te nadrealna osjećaja zaštićenosti (od strane Srbije, Mitterandove Francuske, Engleske, Rusije), jer ga treba uzeti u surječju političkog okružja u kojem je vodstvo pobunjenih Srba odbilo čak i Plan Z-4, besramni politički plan koji je bio ponižavajući za Hrvatsku Vodstvo pobunjenih hrvatskih Srba nije odustalo od svojih terorističkih i otimačkih nakana ni desetljeće poslije. U Rezoluciji samozvane "obnovljene Skupštine Republike Srpske Krajine" od 26. veljače 2005. oglasila se je skupina zastupnika nekadašnje Skupštine t.zv. RSK. Ondje tvrde da je RSK 1995. "okupirana", a srpsko stanovništvo "etnički očišćeno", iako je samo državno vodstvo pripremalo, planiralo, organiziralo i sprovelo evakuaciju pobunjenih hrvatskih Srba u Srbiju. Ta skupina zastupnika zaključuje u Rezoluciji "kako uvjet za pristupanje Hrvatske europskim integracijama treba biti prestanak okupacije RSK.", pokazujući tako nastavak ucjenjivačke politike iz doba Domovinskog rata i strategije realne prijetnje. Ožujka 2005. izašlo je Pismo zamjenika predsjednika Srpske radikalne stranke Tomislava Nikolića u kojemu je priložen Memorandum o pravnopolitičkoj nemogućnosti opstanka okupacije Republike Srpske Krajine, koji sadržajem izgleda kao proširena Rezolucija "obnovljene skupštine t.zv. RSK". Dokument je pseudopovijesna manipulacija u kojima se izmišlja povijesne korijene pobunjeničke paradržave, otvoreno iskrivljava, krivotvori i lažno tumači povijesne dokumente, izmišljajući dokaze o "konstitutivnosti Srba" u Hrvatskoj, govori se o stradanjima Srba čak i u vremenima kad je Hrvatska bila Eldorado za Srbe, oksimoronski povezujući ustaše, komunizam i kao krunu svega ocrnjujući osloboditeljsku akciju Oluju, uopće ne spominjući nedjela pobunjenih Srba i plansku evakuaciju Srba iz Hrvatske. Zaključak dokumenta je "Hrvatska ne može postati članicom EU prije ponovne uspostave RSK i povratka izbjeglih Srba". Oba su dokumenta pojavila se prije 17. ožujka 2005. odnosno prije odluke o početku ili odgodi pregovora RH i EU s namjerom da dođe do odgode pregovora; odgoda pregovora se i dogodila zbog ucjenjivanja Hrvatske zato što nije izručila generala Antu Gotovinu, nedužnog, što je drugostupanjska presuda poslije i pokazala. Danas se velikosrpski projekti očituju i u reviziji radova povijesne znanosti, posebice hrvatske i crnogorske, a usmjereni su prema negiranju nacionalne svijesti i povjesnosti hrvatskoga naroda, kao i negiranju postojanja Hrvata kroz povijest na prostorima Republike Hrvatske, kao i u susjedstvu, odnosno u starim hrvatskim iseljeničkim zajednicama. Pojedini radovi idu dotle u svojoj megalomaniji da izvrtanjem i krivim predstavljanjem "činjenica" odnosno iskrivljavanjem podataka prikazuju "raširenost Srba" u jugoistočnoj Europi, od "Istre preko Vojne krajine, Dalmacije s Bokom, do Slavonije, Baranje, Bačke i rumunjskog dijela Banata". Štoviše pojedini autori u svojim kvaziznanstvenim radovima u znanstvenim časopisima pišu teze sa zaključcima "da nema etničkih Hrvata u prijenavedenim regijama, nego da su to etnički Srbi rimokatoličke vjere (rimokatolički Srbi u Istri, s Kvarnerom, Vojnom krajinom, Dalmacijom s otocima, zatim Bunjevci, Šokci, Krašovani i ostali), koji pod utjecajem rimokatoličke propagande su prihvatili hrvatsko ime za vlastito i za vlastitu narodnosnu odrednicu". Velikosrpstvo se danas očituje i na području sporta. Tako srbijanske sportske organizacije i dalje prisvajaju sva odličja koja su osvojili športaši iz Hrvatske kao svoja, ignorirajući činjenicu sukcesije raspadnute SFRJ odnosno da Srbija nije jedina sljednica SFRJ. Drugi Memorandum SANU, memorandum iz 2012., ima za cilj umanjiti krivnju Srbije i nevojnim putem postići ono što Srbija nije uspjela u ratu. U tom je pravcu Zakon o dijaspori i Srbima u regiji Republike Srbije. Tomislav Nikolić, bivši član velikosrpskog pokreta, danas bivši predsjednik Republike Srbije: U razgovoru uoči drugog kruga predsjedničkih izbora u Srbiji za njemački list Frankfurter Allgemeine Zeitung izjavio je da mu je projekt Velike Srbije neostvareni san i da danas poštuje međunarodno priznate granice Republike Hrvatske, te da se Hrvati nemaju što vraćati u Vukovar "jer je to bio srpski grad". Intervju je objavljen 19. svibnja 2012. Na pitanje novinara da komentira to što u Vukovaru danas živi više Srba nego prije deset godina, Nikolić je kazao da je to "zato što je Vukovar bio srpski grad" i da se zato u njega Hrvati sada "nemaju što vraćati" PRILOZI: 1.Ilija Garašanin Načertanije 2.Homogena Srbija 3.Korijeni rata 1991-1999: Od Načertanija do Memoranduma SANU 4.Kritika projekta Velika Srbija od strane Svetozara Markovića vodećeg socijalističkog ideologa 19.stoljeća u Europi, suradnika Marxa i Engelsa Ilija Garašanin Načertanije Program spoljašne i nacionalne politike Srbije na koncu 1844. godine SADRŽAJ: O Iliji Garašaninu NAČERTANIJE Politika Srbije Primječanija o razdeljenju carstva O sredstvima, kojima bi se cjelj srbska postići mogla Uvodna sredstva Najpre da označimo naša otnošenija sprema Bugarske O politiki Srbije u smotreniju Bosne, Ercegovine, Crne Gore i Sjeverne Albanije Srem, Bačka i Banat O sojuzu sa češkim Slavjanima O Iliji Garašaninu Državnik (16. 1. 1812, Garaši, kragujevačka nahija - 10. 6. 1874, Beograd). Sin Milutina Savića, imućnog marvenog trgovca, Garašanin se školovao u očevoj kući i od privatnih učitelja. Zatim je učio grčku školu u Zemunu i bio je neko vreme u Orahovici gde je naučio nemački. Isprva je pomagao ocu u trgovini. 1837. knez Miloš ga je uzeo i postavio za carinika u selu Višnjici, na Dunavu, a posle u Beogradu. Kada je zaveo regularnu vojsku, knez Miloš ga je postavio za njenoga starešinu, u činu pukovnika. Posle odlaska kneza Miloša, Garašanin se bavio neko vreme u Vlaškoj, gde je bio zakupio neke ošeje. 1842. njegov otac i stariji brat, koji su bili na strani Vučićevoj, poginuli su u borbi protiv kneza Mihaila. Iste godine, Garašanin je postavljen za pomoćnika ministra Unutrašnjih dela Vučiću. Kada je 1843. Vučić morao, na zahtev Rusije, ići iz zemlje, Garašanin je postao na mesto njega ministar Unutrašnjih dela i ostao je u tome položaju sve do 1852. Najveći državnik i administrator ustavobraniteljskog vremena, Garašanin je imao velikih zasluga za uvođenje ustavobraniteljskoga režima. Stvorio je policiju u Srbiji i birokratski način uprave. Imao je u spoljnoj politici vrlo široke poglede, koje je izrazio u svome "Načertaniju" od 1844, po kojima je Srbija trebala da radi na stvaranju jedne velike jugoslovenske države pod svojim predvodništvom. (Slobodan Jovanović u Enciklopediji srpsko-hrvatsko-slovenačkoj) Načertanije Srbija se mora i u tom smotreniju u red ostalih evropejskih država postaviti, stvorivši jedan plan za svoju budućnost, ili tako reći da sastavi sebi jednu domaću politiku po kojim glavnim načelima treba Srbija kroz više vremena stalno da se vlada i sve svoje poslove po njima postojano da upravlja. Dviženije i talasanje medu Slavenima počelo je već, i zaista nikad prestati neće. Srbija mora ovo dviženije a i rolu ili zadatak, koji će ona u tom dviženiju za izvršenje imati, vrlo dobro upoznati. Ako Srbija dobro projesapi šta je ona sad u kakvom se psoloženiju nalazi i kakvi nju narodi okružavaju to se ona mora uveriti o tome, da je ona mala, da ona u ovom stanju ostati ne sme, i da ona samo u sojuzu sa ostalim okružavajućim je narodima za postići svoju budućnost svoj zadatak imati mora. Iz ovog poznanja proističe čerta i temelj srpske politike, da se ona ne ograničava na sadašnje njene granice, no da teži sebi priljubiti sve narode srpske koji ju okružavaju. Ako Srbija ovu politiku krjepko ne bude sledovala, i što je gore, ako je odbaci te ne sočini ovom zadatku dobro razmišljen plan, to će ona od inostranih bura kao mala lada ovamo i onamo bacana biti, dok najposle na kakav golem kamen ne nameri, na kome će se sva razdrobiti. Politika Srbije Tursko carstvo mora se raspadati, i to raspadanje može se samo na dva načina dogoditi. 1.Ili će carstvo to biti razdeljeno; ili 2.Biće ono na novo sazidano od svojih hristijanskih žitelja. Primječanija o razdeljenju carstva O slučaju ovom nećemo opširno govoriti, no samo to primetiti moramo da bi pri ovom događaju Rusija i Austrija glavne role igrati morale, jer su one susedne i graničeće sile. Ove dve sile lako bi se mogle pogoditi i složiti, koje će zemlje i predjeli kojoj pripasti. Austrija samo za pritjažavanjem zapadnih, a Rusija za osvojenjem istočnih zemalja težiti može. I po tome može biti da bi prava linija od Vidina do Salonika povučena, mogla ovo pitanje na zadovoljstvo obadveju strana rješiti. Tako dakle u slučaju razdeljenja, svi Srbi samo Austriji pali bi u djel. Austrija i Rusija znadu to odveć dobro da tursko carstvo kao takvo, dugu budućnost neće imati. Obe države ovu priliku upotrebljuju da učine svoje granice što skorije raširiti. Oba dve one na tome rade svakojako, da preduprede i prepreče da se na mesto turskog drugo hristijansko carstvo izrodi; jer bi onda za Rusiju iščezla lepa nadežda i prijatan izgled, da će Carigrad uzeti i držati, koje je njen najmiliji plan od Petra Velikoga; a za Austriju porodila bi se otuda grozeća opasnost da će Južne Slovene svoje izgubiti. Austrija dakle mora pod svima opstojateljstvima biti neprestano neprijatelj srbske države; sporazumjenije dakle i sloga sa Austrijom jeste za Srbiju politička nemogućnost; jer bi ona sama sebi uže na vrat bacila. Samo Austrija i Rusija mogu raditi o propasti i razdeljenju turskog carstva. One se o tome brinu. Rusija ovo stanje već od mnogo godina prepravlja i priugotovljava. Sad već i Austrija ne može inače, nego mora i ona pomagati i za sebe gledati kao što je i pri razdeljenju Poljske činila. Prirodno je da se sve ostale sile pod predvoditeljstvom Francuske i Engleske ovom raširavanju i povećanju Rusije i Austrije protive. One će može biti smatrati za najbolje sredstvo, kojim bi se ovo razdeljenje preduprediti moglo, da se tursko carstvo u jednu novu nezavisnu hristijansku državu promeni, jer ovako bi se prazno mesto posle propasti Turske ispunilo i tako bi se samo moglo ravnovjesije evropejsko u celosti zadržati. Osim toga druge pomoći nema. Srpska država koja je već srećno počela, no koja se rasprostirati i ojačati mora, ima svoj osnov i temelj tvrdi u carstvu srpskom 13-ga i 14-ga stoljetija i u bogatoj i slavnoj srpskoj istoriji. Po istoriji ovoj zna se da su srpski carevi počeli bili grčkom carstvu mah otimati i skoro bi mu konac učinili te bi tako na mesto propadšeg istočno-rimskog carstva srbsko-slavensko carstvo postavili i ovo naknadili. Car Dušan silni primio je već grb carstva grčkog. Dolazak Turaka prekinuo je ovu promenu i preprečio je ovaj posao za dugo vreme, no sad, pošto je sila turska slomljena i uništena tako reći, treba da počne isti onaj duh dejstvovati, prava svoja na novo tražiti, i prekinuti posao na novo nastaviti. Ovaj temelj i ove osnove zidanja carstva srbskog valja dakle sad od razvalina i nasutima sve većma čistiti i osloboditi, na vidik izneti, i tako na ovako tverdom i stalnom istoričeskom fundamentu novo zidanje opet preduzeti i nastaviti. Črez to će ovo predprijatije u očima sviju naroda a i samih kabineta, neiskazanu važnost i visoku vrednost zadobiti; jer ćemo onda mi Srbi pred svet izići kao pravi naslednici velikih naših otaca koji ništa novo ne čine no svoju dedovinu ponavljaju. Naša dakle sadašnjost neće biti bez sojuza sa prošlošću, nego će ova činiti jedno zaviseće, sastavno i ustrojeno celo, i zato Srbstvo, njegova narodnost i njegov državni život stoji pod zaštitom svetog prava istoričeskog. Našem teženju ne može se prebaciti, da je ono nešto novo, neosnovano, da je ono revolucija i prevrat, nego svaki mora priznati da je ono politički potrebno, da je u prastarom vremenu osnovano i da koren svoj u pređašnjem državnom i narodnom životu Srba ima, koji koren samo nove grane tera i na novo procvetati počinje. Ako se novo preporođenje srpskog carstva s ove tačke smatra, onda ćedu i ostali Južni Sloveni ideju ovu vrlo lako razumeti a i s radostiju primiti, jer valjda ni u jednoj evropejskoj zemlji ne živi tako spomen istoričeske prošlosti kod naroda, kao kod Slavena turskih, kod kojih je živo i vjerno opominjanje sviju skoro slavnih muževa i događaja istorije njihove još i danas. I zato se može sigurno računati da će posao ovaj u narodu dragovoljno primljen biti i nisu potrebna desetoljetna dejstvovanja u narodu da bi on samo korist i polzu ovog samostalnog vladanja razumeti mogao. Srbi su se medu svima Slavenima u Turskoj prvi sobstvenim sredstvima i snagom za svoju slobodu borili; sljedovatelno oni imaju prvi i puno pravo k tome da ovaj posao i dalje upravljaju. Već sada na mnogim mestima i u nekim kabinetima predvide i slute to: da Srbima velika budućnost predstoji i to je ono što je pozornost cele Evrope na Srbiju navuklo. Kad mi ne bi dalje mislili nego samo na knjaževstvo kao što je sad, i kad ne bi u ovom knjaževstvu klica budućeg srpskog carstva ležala, onda ne bi se svet više i duže sa Srbijom zanimao nego što je sa Moldavskim i Vlaškim knjaževstvima činilo, u kojima nema samostalno načelo života i koji se dakle samo kao privjesci Rusije smatraju. Nova srbska država na jugu podavala bi Evropi sve garancije da će ona biti vrsna i krjepka država i koja će se moći medu Austrijom i Rusijom održati. Geografičeskoje položenije zemlje, površina zemaljska, bogatstvo na prirodne proizvode i vojeni duh žitelja, dalje uzvišeno i vatreno čuvstvo narodnosti, jednako poreklo, jedan jezik - sve to pokazuje na njenu stalnost i veliku budućnost. O sredstvima, kojima bi se cjelj srbska postići mogla Kad se sa opredjelenošću zna šta se hoće i kad se stalno i krjepko hoće, onda ćedu se sredstva za postiženje naznačene cjeli potrebna kod jednog sposobnog praviteljstva i lako i skoro naći, jer narod je srpski tako dobar, da se s njim sve, no samo razumno postići može. Uvodna sredstva Da bi se opredjeliti moglo šta se učiniti može i kako se u poslu postupiti ima, mora praviteljstvo znati u kakvom se položeniju svagdar nalaze narodi raznih provincija Srbiju okružavajućih. Ovo je glavno uslovije tačnog opredelenija sredstva. Za ovu cjel treba pre svega oštroumne, od predponjatija ne zauzete i praviteljstvu verne ljude kao ispitatelje stanja ovih naroda i zemalja poslati i ovi bi morali posle svog povratka tačno pismeno izvestije o stvari dati. Naročito se treba izvestiti o Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Severnoj Albaniji. U isto vreme nužno je da se tačno poznaje i stanje Slavonije, Hrvatske i Dalmacije a razume se da u ovo spadaju i narodi Srema, Banata i Bačke. Ovim agentima nužno je dati nastavlenija kojim će načinom ove zemlje obići i proputovati. Između pročeg treba im naznačiti koja mesta i koja lica treba naročito da upoznadu i da izvide. Pored materijalnih instrukcija treba im dati i jednu obštu, glavnu instrukciju, u kojoj ćedu biti sledujuće tačke opredjeljene koje će ti ispitatelji ispuniti morati. 1-vo. Rasuzdavaćedu političesko stanje zemlje, osobito partaje u njoj nalazeće se; kupićedu beleške po kojima bi se narod bolje upoznati i čuvstva srca njegovog, dakle tajne želje njegove saznati mogle; no pre svega naznačićedu ono što se kao pripoznata i već javno izrečena narodna potreba smatrati mora. 2-go. Naročito treba paziti na vojeno stanje naroda i zemlje; kao na ratni duh, naoružanost naroda, posle čislo i raspoloženje pravilne vojske; gde se nalaze ratni magazini i arsenali; gde se u zemlji proizvode ratne potrebe kao džebana i oružje; ili od kud se dobijaju i u zemlju unose itd. 3-će. Sočinićedu opisanije ili karakteristiku i spisak od najvažniji i najveći upliv imajući muževa, ne izuzimajući iz toga ni one koji bi protivnici Srbije bili. 4-to. Što se u kojoj provinciji o Srbiji misli, šta narod od Srbije očekuje, i šta li ljudi od nje žele i čega se od nje boje. Naravno se još ovom nastavljeniju i to dodati mora šta svaki izaslanik o srbskoj politiki za sad kazati i saobštiti sme i može; koje i kakve nadežde probuditi sme i našto pozornost i vnimanije osobito ondašnji prijatelja Srbije obratiti mu valja. Najpre da označimo naša otnošenija sprema Bugarske Bugarska je između sviju slovenski zemalja najbliža slavnom gradu carstva turskog; najveća čast ove zemlje lako je pristupna; ovde se nalaze najvažnije vojne pozicije Turaka i veća polovina njiove vojske. Ni u kojoj drugoj evropskoj zemlji ne drži se Turčin da je tako siguran i još sad gospodar kao u ovoj; osim toga su Bugari skoro svi oružja lišeni, i naučili su već slušati i raditi, pokornost i posao ušli su kod njih u običaj. No ova primječanija ne treba da nas poremete da pravu vrednost Bugara ne pripoznamo, ili što je još gore da ih prezremo. Istina je to po nesreći, da Bugari prem da su najveća grana slavenskog naroda u Turskoj, skoro nikako nemaju poverenje u svoju sobstvenu snagu i samo na spoljašna iz stranih zemalja (Rusije) dolazeća podstrekanija usuđuju se oni upuštati se u pokušenija osloboditi se. Rusiju oni smatraju svagdar kao silu koja najviše za njihovo izbavljenje i oslobođenje učiniti može i hoće, osim što bi Rusija sama za sebe radila i Bugarima u mesto turskog svoj jaram mnogo rapaviji nabacila, no ona se ni inače, kao što se je pokazalo, ne sme usuditi neposredstveno sa svojom vojskom Bugarima u pomoć priteći, jer je Evropa već upoznala pravu narav onih tobož blagorodnih namjera ruskih u smotreniju Turske, i zaista bi se osobito evropejski rat izrodio kako bi Rusija još jedanput preko Dunava preći htjela. Iz tog uzroka Rusija se stara da posredstvom drugih dejstvuje i to proizvede što sama neposredstveno ne može. Tako je bio knjaz Mihailo u ovom poslu njihovo bezvoljno orudije, i ona će zaista želeti da se povrati onom planu, koji je sredstvom knjaza Mihaila u djelo privoditi počela bila. No budući da praviteljstvo knjaza Aleksandra ne pritjažava povjerenje Rusije, jer se ono ne da ko slepo orudije njeno upotrebiti, to se dakle Rusija vidi primorana da na prevratu sadanjeg praviteljstva radi, kako bi posle njegovog padanija jedno praviteljstvo za svoje planove ustanoviti mogla. Sva pokušenija za prevariti Rusiju i nju o tom uveriti da će sadanje praviteljstvo sledovati njenim planovima, bila bi posve bezuspješna. Kad sama Rusija primeti da se u Srbiji samostalni narodni duh probuđuje, ondaj ona neće verovati nikakvim predloženijama koja bi joj se činila, jer Rusija je mnogo lukavija nego da bi se dala u jednu zamku uplesti, koja je protivna njenim namjeranijama. Šta više i to se još daje misliti da bi Rusija sve težnje Srbije za stupiti u tešnji sojuz i sporazumlenje sa ostalim turskim Slavenima, ako bi ih samo saznala, samo na to upotrebila, da one ljude, koji bi ovaj posao upravljali u Turskoj, Austriji i ostalim vlađenijama izdade, kako bi črez to Evropu uverila da to nije Rusija nego buntovna i njoj protiveća se Srbija koja ovakva prevratna težnja podpomaže. No pored svega toga Rusija će se rado o ovim sporazumjenijama izvestiti dati, da bi tako trag i tečaj njihov poznati i ove malo po malo za sebe uzeti i upotrebiti mogla. I koliko god se Srbija samostalnije upravljala bude, to će sve manje povjerenje kod Rusije imati, i ako Rusiji nikako za rukom ne ispadne da stanje u Srbiji promeni i takvu samostalnu politiku Srbije uničtoži, ona će se tada jamačno truditi da sve turske Slavene od Srbije odvrati, da njih sve između sebe razdvoji i u neslogi zadrži, a sama će sa svakom pojedinom granom po osob u otnošenje i sporazumljenje stupiti. Ako se dakle Srbija pri ovom uticanju ne pokaže djejatelnija i revnosnija nego Rusija, to će nju ova pobjediti i preteći. Pri ovom delu treba se obmana čuvati. Rusija se nikad pred Srbijom poniziti neće, a ako ona vidi da Srbija neće njoj sa svim odano i bez uslovija služiti, to će ona sva uslovija gordo i sa prezrenjem odbaciti. Ta ona je zaista i mudre sovjete sobstvenih svojih diplomata, kao jednog Livena, žestoko odbacila, upravo zato što su ovi samo privremeno popuštanje predlagali; može li se dakle misliti da će se ona prema stranim povodljivija pokazati nego prema svojim sobstvenim i vernim služiteljem No najposle kad se u Srbiji ne bi niko nalazio, koji bi se Rusiji bezuslovno predati hteo, i kad bi Rusija primorana bila sa onima raditi, koji joj samo pod uslovijama služiti žele, onda se ona ne bi zatezala i sa ovim sojuziti se i raditi, jer ona najposle ne bi mogla nikad Srbiju sa svim ostaviti, no dokle god ona nalazi ljudi u Srbiji koji se njoj bezuslovno povinjuju i nju slušaju; to će ona svagdar takve Srbe predpostavljati onim pravim patrijotama. Rusija ne da sebi od tako male države, kao što je Srbija uslovija propisivati; ona zahteva da se njeni sovjeti kao zapovesti bezuslovno slušaju, i oni koji njoj služiti žele moraju se njoj sa svim i predati. Istina ona se po nekada čini da prima sve da joj služe, ali ona ih ni u što ne upotrebljava, jer jedni ne pritjažavaju njeno povjerenje, i tako, črez ovakav njen način postupanja, svaka prilika iščezava za moći nju prevariti. Ako Srbija želi iz sadašnjeg podčinjenog stanja izvući se i cela, prava država postati, mora će se truditi da malo po malo političesku moć Turske uničtožavajući, sebi je prisvoji; jer upravo ovo je ona točka, u kojoj se srbska i ruska politika sukobljavaju, pošto i Rusija na oslabljenje političeske sile carstva turskog radi. No iz ovog soglasija ipak nikako ne sleduje da su cjel i namera obadveju ona ista, i da po tome njihova politika u harmoniji i soglasiju biti mora. U kratko da reknem: Srbija mora nastojavati da od zdanija turske države samo kamen po kamen ocepljuje i prima kako bi od ovog dobrog materijala na starom i dobrom temelju starog carstva srbskog, opet veliku novu srbsku državu sagraditi i podignuti mogla. - Još sad dok je Srbija pod turskom vladom, daje se ovo sazidanje priugotoviti i pripraviti, jer se ovakvi poslovi ne mogu u poslednjem magnoveniju preduzimati i svršiti. Govoreno je ovde o naravi ruske i srbske politike obširnije, a to upravo za to što je Bugarska ona zemlja u kojoj se ruski i srpski upliv najpre i najviše susresti mora. Mi smo ovde mnogo o tom govorili i dokazivali iz kog uzroka srbska politika ne može na će se soglasiti sa onom ruskom; no mi u isto vreme i to kažemo, da Srbija ni s kim lakše ne bi mogla svoju cjel postići no u soglasiju s Rusijom, ali to samo onda kad bi Rusija savršeno i potpuno primila i uslovija Srbije, koja bi pod navedenu Srbijinu nameru t. j. budućnost njenu u prostranom smislu osigurala. Jedan sojuz između Srbije i Rusije bio bi zaista najprirodniji, no da se taj učini od same Rusije zavisi, i Srbija treba da ga prima s raširenim rukama, ali svagdar pošto se uvjeri da Rusija svesrdno i iskreno predlaže, koji će samo onda moći biti, ako ona od dosadanje svoje sisteme odstupi t.j. ako uzdrži da je za prirodniji sojuz sa Srbijom, makar malom, nego sa Austrijom za koje ona Zapadne Slavene i čuva. Premda se ja ne nadam da će se Rusija ikada hteti Srbiji iskreno prikloniti, ipak nužno je to ovde spomenuti od kakve bi to polze za Srbiju bilo, i da takovo pojavlenije trebalo Srbiji, jer i ako je tako mnogo govoreno protiv Rusije nije to iz mrzosti činjeno koliko iz nužde na koju nas je sama Rusija tolikim svojim postupcima nagnala. Još nekoliko reči o Bugarskoj pa ćemo dalje preći. Ako smo mi raspoloženje duha narodnog u Bugarskoj dobro poznali, i ako nismo ona rodoljubiva sredstva koja ona pritjažava otveć malo uvažavali, onda moramo kazati da ovde veća usiljavanja za oslobođenje otačestva od turskog jarma još su daleko. I opet Rusija glavna svoja teženja ovamo upravlja, jerbo je ova zemlja uprav pred vratima Carigrada i na njenom putu k ovom položena; no i otnošeniju k Srbiji, Bugarska isto to položenije i značenje ima koje i za Rusiju. Ako Rusija samo još nekoliko godina ovako u Bugarskoj dejstvuje, kao što je do sad radila i ako za ovo vreme Srbija ostavi da Rusija radi tamo bez da i Srbija što čini, zaista će međutim Rusija toliko uspjeti, da neće ni malo više trebati srbskog upliva u Bugarskoj. Neka ovo za Srbiju bude znak i opomena i neka ona ne zaboravi da samo ondaj političesko prijateljstvo očekivati može, ako smo ljubav našu prema prijatelju već od pre posvedočili i dokazali. Srbija mora za Bugarsku nešto učiniti, pošto ljubav i pomoć mora biti vzajmna. Pošto smo dakle položenje za današnju Bugarsku i njenu veliku znamenitost za Srbiju ukratko označili i pošto smo ruski upliv koji tamo vlada nešto spomenuli, prelazimo k tome da načertamo nekoliko uvodnih sredstava za to kako valja srbski upliv u Bugarskoj utemeljiti. 1.Bugari nemaju vaspitajuća i učevna zavedenija, zato bi trebalo da Srbija svoje škole Bugarima otvori, i osobito da nekoliko blagodjejanija za Bugare mlade, u Srbiji učeće se, naredi. 2.Bugarsko sveštenstvo ponajviše je grčko, a ne narodno bugarsko; za to bi vrlo poželatelno, i polezno bilo da bi neko čislo mladi Bugara bogosloviju u Srbiji svršilo, pa kao sveštenici u njihovo otečestvo medu svoj rod se vratilo. 3.Valjalo bi štampati bugarske molitvene i druge crkvene knjige i bugarska djela u Srbiji; ovo važno sredstvo Rusija već odavno upotrebljava, i Srbija mora gledati da Rusiju u tome preteče. 4.Potrebno je da pouzdani i sposobni ljudi putuju po Bugarskoj, koji bi pozornost bugarskog naroda na Srbiju obratili i u njemu prijateljska čuvstva prema Srbiji i srbskom praviteljstvu probudili, i zajedno i nadeždu oživljavali da će Srbija zaista Bugarima za njihovo izbavljenje u pomoć priteći i za njihovu sreću starati se. O politiki Srbije u smotreniju Bosne, Ercegovine, Crne Gore i Sjeverne Albanije Kad mi površinu i geografsko položenje ovi zemalja, ratni duh njihovi žitelja, i ono mnenije i način mišljenja njihov u bliže rasmotrenije uzmemo, mi ćemo lako na tu misao doći da je ovo ona čast turskog carstva, na koju Srbija najveći upliv imati može. Stalno opredjeljenje i uređenje ovoga upliva čini nam se da je za sad (1844) glavni zadatak srbske politike u Turskoj. 1.Kad dva susedna naroda medu sobom uži i tešnji sojuz zaključiti žele to se pre svega granica koliko je bolje moguće otvoriti mora, da bi se neprestano saobraćanje što je više možno olakšalo i živim učinilo No Srbija se od ovih svojih sunarodnika u Turskoj kao nekim kineskim zidom odelila, i saobraštenija je na toliko samo malo mesta dozvolila, da ima kuća u većim varošima, koje više vrata imaju za ulazak i izlazak ne želi knjaževstvo srbsko. Zato neka straže na granicama istina ne umale, no da se mesta sastanaka, izlaska i ulaska na srpskoj granici umnoži sprama Bosne. A zašto ne i Bugarske Uvedeni sastav odjeljenja mogao je u svoje vreme polezan biti; no tu sistemu i sad još zadržati značilo bi toliko koliko Srbiju usamljivati i zatvarati, a to je njenoj budućnosti i njenom napretku sa svim protivno. 2.Treba na to ići da se dva naroda, istočno pravoslavni i rimokatoličeski među sobom u svojoj narodnoj politiki razumedu i slože, jer samo tako može se sa dobrim uspjehom ova politika sledovati. Srbije je dužnost da glavne osnove ove politike oba dvema častima naroda ondašnjih predloži, jer ona u ovom djelu može sa važnošću postupati, koje ona po pravu diplomatičeski priznati i po mnogogodišnjem iskustvu činiti je dužna. Jedna od glavnih osnova naznačava se: načelo pune vjerozakonske slobode. Ovo načelo moraće svima hristijanima, a ko zna da povremenu i nekim muhamedancima dopasti se i zadovoljiće ih. No kao najglavniji i osnovni zakon državni mora se predstaviti i utvrditi u tome, da knjaževsko dostojinstvo mora biti nasledstveno. Bez ovoga načela, koje sačinjava jedinstvo u najvišem državnom dostojinstvu ne može se stalan i postojani državni sojuz medu Srbijom i ostalim susjedima Srbima ni pomisliti. Ako Bošnjaci ne bi ovo primili, to bi otuda kao sigurno sledovalo raskomadanje Srba na provincijalna mala knjaževstva pod osobitim vladajućim familijama koje bi se nepremjeno tuđem i stranom uplivu predale; jer bi one među sobom sarevnovale i jedna drugoj zavidile. Ove familije nikad se ne bi dale više do toga dovesti da interes svoje koristi kakvoj drugoj familiji na žertvu prinesu, pa baš ni onda kad bi od takvog požrtvovanja napredak sviju ovi naroda zavisio. Iz ovih osnovopoloženija sleduje, da, ako bi se pre ovog opšteg sojedinjenja Srbstva što osobito u Bosni preobražavati počelo, da se to preobraženje tako čini kako bi ono samo služilo kao priugotovlenije za ono opšte sojedinjenje sviju Srba i provincija ujedno, kojim jedinim načinom može se računati na postiženje one velike cjeli i onog interesa koji je svima ovim Srbima jednak. - Jer ovde Srbiju samo zato napred stavljam što ona jedina može tu stvar priugotovljavati i dužna je neprestano negovati do vremena koje će doneti izvršenje ovog plana i koje vreme da bi sazrelo Srbija će na tome raditi. Ko god dakle ovom narodu dobra želi on ne sme Bošnjacima nasledstveno knjaževsko dostojinstvo preporučivati. U takom slučaju neka bi se medu tim izbirali najvažniji ljudi iz celog naroda i to ne za celi život, no na izvjestno vreme, koji bi kao neki sovjet obrazovali. Sa ovakvom makar provincijalnom i odeljenom vlastju, ostao bi otvoren put za napredak; lako bi se onda Srbija u svoje vreme sa Bosnom tješnje sojuziti i skopčati mogla, jer onda ostaće ovaj sojuz mogućan i vjerojatan. Treće osnovno načelo ove politike jest: jedinstvo narodnosti, kojeg diplomatičeski zastupnik treba da je pravlenije knjaževstva Srbije. K ovome treba dakle učiniti da se Bošnjaci i ostali Slaveni obrate i kod ovog treba zaštitu i svaku pomoć da nadu kad god se o tom radilo bude ovog načela vrednost pokazati. Srbija u ovom smotreniju mora će o tom uvjeriti da je ona prirodna pokroviteljica sviju turski Slavena i da ćedu samo onda kad ona dužnost ovu na sebe uzme, ostali Slaveni njoj pravo to ustupiti da ona u imenu njihovom nešto kaže i čini. Ako bi Srbija svojim sosjedima taj nesrećni i zli primjer davala da ona samo na sebe misli, a za nevolju i napredak ostali ne bi marila, nego bi to ravnodušno smatrala, to bi onda jamačno i ovi samo njenom primjeru sledovali, ne bi je slušali, i tako bi umesto sloge i jedinstva nastupilo nepovjerenije, zavist i nesreća. 3.Ujedno nužno je i to, da se ne samo svi osnovni zakoni, ustav i sva ustrojenija glavna knjaževstva Srbije u Bosnu i Hercegovinu medu narodom rasprostranjavaju, nego još i to da se za vremena nekoliko mladih Bošnjaka u srpsku službu državnu prima da bi se ovi praktično u političeskoj i financijalnoj struci pravlenija, u pravosudiju i javnom nastavleniju obučavali i za takove činovnike pripravljali koji bi ono što su u Srbiji naučili posle u svom otečestvu u djelo privesti mogli. Ovde je naročito nužno to primjetiti: da ove mlade ljude pored ostalih treba osobito nadziravati i vaspitavati tako da njihovim radom sa svim ovlada ona spasitelna ideja opšteg sojedinjenja i velikog napredka. Ova dužnost ne može se dovoljno preporučiti. 4.Da bi se narod katoličeskog ispovedanija od Austrije i njenog upliva odvraćali i Srbiji većma priljubili nužno je na to osobito vnimanije obraćati. Ovo bi se najbolje postići moglo posredstvom fratera ovdašnjih, između kojih najglavnije trebalo bi za ideju sojedinjenja Bosne sa Srbijom zadobiti. U ovoj celji nužno bi bilo narediti da se po gdi koja knjiga molitvena i pesme duhovne u beogradskoj tipografiji štampaju; posle toga i molitvene knjige za pravoslavne Hristijane, zbirku narodnih pesama koja bi na jednoj strani sa latinskim a na drugoj sa kirilskim pismenima štampana bila; osim toga mogla bi se kao treći stepen štampati kratka i obšta narodna istorija Bosne u kojoj ne bi se smela izostaviti slava i imena nekih muhamedanskoj veri prešavši Bošnjaka. Po sebi se predpostavlja da bi ova istorija morala biti spisana u duhu slavenske narodnosti i sa svim u duhu narodnog jedinstva Srba i Bošnjaka. Črez štampanja ovih i ovim podobnih patriotičeskih djela, kao i črez ostala nužna djejstvija, koja bi trebalo razumno opredjeliti i nabljudavati oslobodila bi se Bosna od upliva austriskog i obratila bi se ova zemlja više k Srbiji. Na ovaj način bi ujedno Dalmacija i Hrvatska dobile u ruke djela, kojih štampanje je u Austriji nemoguće, i tim bi sledovalo tešnje skopčanje ovih zemalja sa Srbijom i Bosnom. Na ovo djelo treba osobito vnimanije obratiti i istoriju o kojoj je gore reč dati napisati črez čoveka vrlo sposobnog i duboko pronicavajućeg. 5.Cjela spoljašna trgovina Srbije nalazi se u rukama Austrije (Ovo je jedno zlo protiv kog tačnija opredelenija ostavljam ljudima iz finansije da razčlene, a ja ću samo nešto o tom navesti koliko to mora u ovaj plan ući te da njegovu važnost dopuni). Preko Zemuna sa stranim državama u neposredstveni trgovački sojuz stupiti, ostaće svagdar stvar vrlo mučna. Zbog toga se Srbija pobrinuti mora za nov trgovački put, koji bi Srbiju na more doveo i za nju tamo pristanište stvorio. Ovakav put samo je onaj za sad mogućan koji preko Skadra u Dulcinj vodi. Ovde bi našao srpski trgovac sa svojim prirodnim proizvodima u dalmatinskim prirodnim brodarima i trgovcima svoje jednoplemenike a pri tom vrlo vešte i sposobne ljude koji bi ih pri kupovanju stranih jespapa dobro i pošteno poslužili i na ruci bili. Onde bi dakle nužno bilo srbsku trgovačku agenciju podići i pod odbranu i zaštitu ove prodaju srpskih proizvoda i kupnju francuskih i engleskih espapa staviti. Pri ovom poslu praviteljstvo bi moralo prvi korak u tome učiniti s tim da izradi i naimenuje jednog trgovačkog agenta u Dulcinju, koji će odande srbskom trgovcu kao prostom pokazati kud treba da ide. Ovaj agent stupivši u saopštenija s našim zemaljskim trgovcima, imao bi zdravo prostudirati način kako bi se onamo s polzom naša trgovina obratiti imala i kad se praviteljstvo osigura o polzama ovim onda može črez novina dati objavljivanje polze, koje bi s te strane dolazile našoj trgovini, a to bi značilo upućivati naše trgovce ovom probitačnom mestu. Ako bi samo nekim trgovcima ispalo za rukom te bi tamo dobro i probitačno poslove svršili, to bi drugi brzo njihovom primjeru sledovao i malo po malo otvorio bi se taj put trgovine bez da bi praviteljstvo neprestano o tom brinulo; jer trgovci bi sami sebi posle put otvorili, a praviteljstveni agent pazio bi samo da naši trgovci ne trpe tamo nikakva ugnjetanija. - Iz ovog naređenja bi sledovalo da bi cjena proizvoda srbskih na Jugu iznošenih podizala se na Severu, a cena espapa donosećih se u Srbiju sa Severa padala bi konkurencijom unosećih se espapa sa Juga. Jednim slovom ukratko rečeno Srbin bi ovim načinom skuplje prodavao a jevtinije kupovao. U političeskom obziru imalo bi ovo sredstvo ne manju važnost, jerbo će se nov agent srbski nalaziti medu žiteljstvom srbskim i ova prilika prinela bi jače upliv Srbije na sjeverne Arbaneze i na Crnu Goru, a ovo su upravo oni narodi koji imadu ključeve od vrata Bosne i Hercegovine i od samoga mora Adrijatičeskog. Postavljanje ove agencije srbske i utemeljenje njeno onamo mi smo uvereni kao političeski postupak Srbije smatran bi bio od neobične važnosti medu onim narodima i tešnji sojuz ovi žitelja sa Srbijom postigao bi se vrlo lako. Francuska i Engleska ne samo što se ne bi tome protivile, nego bi to još potpomagale, a Porta takođe ne bi protivna bila, jer s time bi njeno jedno pristanište na novo procvetalo. 6.Na istočnog veroispovedanija Bošnjake veći upliv imati neće biti za Srbiju težak zadatak Više predostrožnosti i vnimanija na protiv toga iziskuje to, da se katolički Bošnjaci zadobijedu. Na čelu ovih stoje franjevački fratri. Pored gore spomenutog štampanja knjiga ne bi li dobro i sovjetno bilo da se jedan od ovih bosanskih fratera pri beogradskom liceumu kao profesor latinskog jezika i još kakve nauke postavi. Ovaj profesor morao bi služiti kao posredstvenik između Srbije i katolika u Bosni, jer s tim bi mi prvi poveritelan korak učinili i s tim dali bi na dokazateljstvo tolerancije. Zar ne bi mogao ovaj isti frater ustanoviti ovde jednu katoličesku kapelu za ovde živeće katolike, s čime bi se izbeglo podizanje jedne kapele pod uplivom austriskim koje će ranije ili docnije sledovati morati. Ovu kapelu mogli bi staviti pod pokroviteljstvo ovde stanujućeg konzula francuskog. Ovo bi dalo povoda i priliku francuskom praviteljstvu da se u toj stvari živo zauzme i s tim bi se Srbija oslobodila opasnosti od jedne katoličeske crkve, koja bi pod uplivom Austrije u Beogradu bila. 7.Karađorđe je bio vojeni predvoditelj od prirode bogato obdaren i vrlo iskusan; on nije mogao predvideti onu preveliku vojnu važnost koju Crna Gora za Srbiju ima i koju će svagdar imati kad god se o tome stane raditi da se Bosna i Hercegovina od Turske odjele i Srbiji prisajedine. Pohod ovog vojvode na Sjenicu i Novi Pazar još svi Srbi dobro pamte i nije potrebno da mi sledujući predlog novim dovodima podkrepljujemo. Neka Srbija i u Crnoj Gori primier Rusije sleduje i neka dade vladiki pravilnu svakogodišnju podporu u novcu. - Srbija će na ovaj način za malu cjenu imati prijateljstvo zemlje, koja najmanje 10.000 brdnih vojnika postaviti može. Ovde moramo još to primetiti, da odlaganje ove podpore na poslednje magnovenje neće imati poželani uspjeh i sledstvo; budući da će Rusija pravedno moći na svoju mlogogodišnju i stalnu podporu pozivati se, a srpski novi predlog moći će kao samo iz nužde učinjeni ocrniti i u podozrenije dovesti; i Crnogorci bi onda rekli: Srbi nisu nama pomagali kad smo u nuždi bili, što je dokazateljstvo da nam nisu prijatelji, nego nas samo za sad upotrebiti žele. Srem, Bačka i Banat Na prvi pogled moralo bi se misliti da Srbija sa ovim predjelima u najprijateljskijem sojuzu stoji; budući da su njina porekla, jezik, vjera, prava i običaji jedni i isti sa srbskima u Srbiji. Ako to nije tako, ondaj pričina toga bar od časti samo na Srbiju spada; jer se ova nije dovoljno trudila o tom da prijateljstvo ovih Srba zadobije. No nadati se treba da će pokraj sveg neprijateljskog upliva Austrije ovo pogrešno otnošenje s vremenom prestati i popravljeno biti i to u onoj meri u kojoj knjaževstvo Srbije sve više i više kao dobro uređena i izobražena država pokaže se. Za sada ako ništa više trebalo bi bar upoznati se s važnijim ljudima ovi provincija, i jedne srbske važne novine onamo ustanoviti koje bi pod konstitucijom Mađarske mogle polezno dejstvovati u interesu srbskom i koje bi imale biti uređivane črez vrlo iskrenog čoveka ko na primer g. Hadžića ili njemu podobnog. O sojuzu sa češkim Slavjanima O ovim Slavenima nećemo ovom prilikom mnogo govoriti ne samo što oni ne bi spadali u ovaj plan, nego zato što bi se to mnogima u početku kao jedna nepraktičnost učinila. Zato mi prelazeći to ukratko, i ostavljajući da se interesi koji bi se od ovog sojuza imali, upoznadu u izvršeniju samog oveg plana, mi za sad samo toliko preporučujemo, da je nužno početi upoznavati Srbiju sa Slavenima Češke, Moravije i Slovačke i to na jedan vrlo predostrožan i odveć mudar način kako to ne bi moglo Austriji u oči pasti. Kraj (Preuzeto iz D. Stranjaković, Kako je postalo Garašaninovo "Načertanije", Spomenik SKA, XCI, Beograd 1939, str. 76-102) HOMOGENA SRBIJA Homogena Srbija je memorandum velikosrpskog i četničkog ideologa Stevana Moljevića iz 1941. godine, kojim se zagovara stvaranje Velike Srbije i njeno etničko čišćenje od drugih naroda. Nakon izbijanja 2. svjetskog rata u Jugoslaviji (1941-1945), banjalučki odvjetnik, Stevan Moljević, u Nikšiću 30. lipnja 1941. godine objavljuje elaborat "Homogena Srbija", koji postaje programsko načelo četničkog pokreta. Iako je formalno jugoslavenski opredjeljen (službeni naziv: Jugoslovenska vojska u otadžbini), četnički pokret je imao za cilj stvaranje Velike Srbije u Velikoj Jugoslaviji. U svome spisu, dr. Moljević piše: Osnovna greška u našem državnom uređenju bila je što 1918. g. nisu bile udarene granice Srbije. Ta se greška mora ispraviti, danas ili nikad. Te se granice danas moraju udariti, i one moraju da uhvate celo etničko područje na kome Srbi žive sa slobodnim izlazima na more za sve srpske oblasti koje su na domak mora. (Homogena Srbija, Stevan Moljević, 1941.) Koncept Homogene Srbije je zagovarao Veliku Jugoslaviju i u njoj Veliku Srbiju. U kontekstu ratnih događanja II. svjetskog rata, Moljević piše: "Osnovna greška u našem državnom uređenju bila je što 1918. g. nisu bile udarene granice Srbije. Ta se greška mora ispraviti, danas ili nikad. Te se granice danas moraju udariti, i one moraju da uhvate celo etničko područje na kome Srbi žive sa slobodnim izlazima na more za sve srpske oblasti koje su na domak mora... Srbi, koji su se prvi na Balaknu oprli najezdi Germana sa zapada prema istoku, dobili su time pravo na vodstvo na Balkanu, i oni se toga vodstva neće i ne mogu odreći ni zbog sebe ni zbog Balkana i njegove sudbine. Oni svoju istorijsku misiju moraju ispuniti, a moći će to učiniti samo ako budu okupljeni u homogenoj Srbiji i okviru Jugoslavije koju će zadahnuti svojim duhom i dati jo j svoj pečat. Srbi moraju imati hegemoniju na Balkanu, a da imaju hegemoniju na Balkanu, moraju prethodno imati hegemoniju u Jugoslaviji." Za postizanje homogenosti Moljevićeve Srbije rabila su se sredstva etničkog čišćenja i genocida. U tom cilju Draža Mihailović je 20. studenog 1941. godine poslao posebnu instrukciju komandantima četničkih odreda Đorđiju Lašiću i Pavlu Đurišiću na čijim područjima (Crna Gora, BiH, Sandžak) se nalazio velik broj muslimana. U tom dokumentu, između ostalog, naglašavaju se i ovi zadaci četničkog pokreta[2]: Stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj veliku Srbiju, etnički čistu u granicama Srbije-Crne-Gore-Bosne i Hercegovine-Srema-Banata i Bačke. Borba za uključenje u naš državni život i svih još neoslobođenih teritorija pod Italijanima i Nemcima (Trst-Gorica-Istra i Koruška) kao i Bugarske, severne Albanije sa Skadrom. Čišćenje državne teritorije od svih narodnih manjina i nenacionalnih elemenata. Stvoriti neposredne zajedničke granice između Srbije i Crne Gore, kao i Srbije i Slovenije, čišćenjem Sandžaka od muslimanskog življa, a Bosne od muslimanskog i katoličkog življa... U knjizi Z. Dizdara i M. Sobolevskog objavljeno je 209 dokumenta o zločinima četnika u Drugom svjetskom ratu. Autori su opise podijelili na masovne pokolje, silovanja, spaljivanje živih ljudi, odsijecanja glava, nabijanje na kolac, masakriranje ranjenika i obredna smaknuća katoličkih svećenika. U kontekstu četničkog genocid spominje se govor jednog od glavnih četničkih vođa Milana Šantića u Trebinju u srpnju 1942: "Srpske zemlje moraju biti očišćene od katolika i muslimana. U njima će živjeti samo Srbi. Čišćenje će se sprovesti temeljito. Sve ćemo ih potisnuti i uništiti bez izuzetka i bez sažaljenja. To će biti polazna osnova našeg oslobođenja." Korijeni rata: Od Načertanija do Memoranduma SANU Posljedice se osjećaju i danas i uglavnom su jasne, poznate i vidljive. Ali uzroci, oni sami korijeni iz kojih je niknuo rat su široj javnosti prilično nepoznati ili nejasni. Nakon mukotrpnog Drugog svjetskog rata, u kojem je najviše krvarila Europa, malo tko se nadao da će Jugoslaveni koji su činili manje od 3,5 % cjelokupnog europskog stanovništva narušiti stabilnost Europe i teško postignuti mir. Međutim, oni koji su malo bolje poznavali prirodu srpskog naroda, njihove otvorene stavove i ideje, dubinu odnosa jugoslavenskih naroda te samu povijest suživota jugoslavenske zajednice, nisu se iznenadili krvavim i surovim ratom koji se rasplamsao 1991. u Hrvatskoj. Svaki povijesni događaj, pa tako i Domovinski rat ima svoje uzroke i posljedice. Posljedice se osjećaju i danas i uglavnom su jasne, poznate i vidljive. Ali uzroci, oni sami korijeni iz kojih je niknuo rat su široj javnosti prilično nepoznati ili nejasni. Iako bi se o ovoj temi dalo pisati i raspravljati, ovdje vam ukratko donosimo samo neke od njih. Garešinove Načertanije Ilija Garašin, srpski književnik i političar, sredinom 19.stoljeća pravi nacrt o budućoj srpskoj državi koja bi najprije obuhvaćala Kneževinu Srbiju, Bosnu, Hercegovinu, Crnu Goru i dio Albanije. Hrvate i Bošnjake naziva Srbima katoličke, odnosno muslimanske vjere. Svoj program o Velikoj Srbiji, kao tadašnji ministar unutarnjih poslova Kneževine Srbije, naslovljava Načertanije i to je temeljni dokument srpske političke povijesti 19.stoljeća i ključ za razumijevanje kasnije srpske pretenzionističke politike. Karadžićev kovčežić za povijest Srpski jezikoslovac i reformator srpskoga jezika, Vuk Karadžić, je pored jezičnoga rada imao i politički značaj za suvremenu srpsku povijest. Njegove su teze značajno utjecale na velikosrpski pokret. Godine 1849. objavljuje Kovčežić za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona. U Kovčežiću se nalaze dva teksta, Boka Kotorska i Srbi svi i svuda. U ovom drugom stoji: Čudno je da se katolički Srbi ne žele zvati Srbima Katoličkim je Srbima teško nazvati se Srbima, ali će se pomalo i na to morati priučiti, jer ako ne žele bit Srbi, onda uopće nemaju narodnog imena Katolički Srbi su dakako, po njegovom mišljenju, Hrvati. Srbima je nazivao sve koji govore štokavski. Tako je među Srbe ubrojio Crnogorce, Bošnjake i Makedonce i dijelom Hrvate. Hrvate ne naziva Hrvatima nego ih naziva i dijeli po regionalnim nazivima; Dubrovčani, Slavonci i Dalmatinci, čime negira hrvatsku cjelovitost i narodnost. Na osnovi ovih teza neki su kasniji jezikoslovci i etnolozi smatrali su da Srbi i Hrvati govore jednim jezikom, često nazivanim srpskohrvatski jezik, a na njegove ideje će se pozivati srpski pobunjenici i njihovi lideri 90-ih. Ideja Velike Srbije u prvoj Jugoslaviji Ne srljajte kao guske u maglu! upozoravao je Stjepan Radić 1918. hrvatske zastupnike prije potpisivanja ugovora o zajedničkom Kraljevstu Srba, Hrvata i Slovenaca. Doista je vrijeme pokazalo da je Radić bio u pravu. Naime, Srbi su ovim aktom sebi osigurali cjelokupnost teritorija na kojem živi njihov narod. Time postaju većinski narod u Kraljevstvu SHS, osiguravaju si dominaciju vlasti, ideja i političke misli. Odatle unitarističke ideje i politika o integralnom jugoslavenstvu, jednome narodu s tri plemena, nepriznavanju nacionalnih posebnosti nesrpskih naroda, normiranju srpske majorizacije u državnim tijelima, uvođenju diktature. Razočarenja Hrvata i ostalih nesrpskih naroda su ogromna i svo vrijeme od nastanka ovog kraljevsta do 1941. će tražiti rješenja za poboljšanje svog položaja u ovoj zajednici. Srpski nacionalizam u II. svjetskom ratu Jugoslavija je vojno poražena 1941. ali velikosrpska ideja nastavlja živjeti kroz četnički pokret. U smjernicama djelovanja četničkog pokreta navedeno je stvaranje etnički čiste Velike Srbije, sastavljene od Srbije, Makedonije, Crne Gore, BiH i Vojvodine. Posebno je naglašeno istjerivanje hrvatskog i muslimanskog stanovništva u BiH, odnosno u Sandžaku. Najekstremniji četnički čelnici ističu i pripajanje Dalmacije i Slavonije Velikoj Srbiji. Druga, socijalistička Jugoslavija Vrijeme propagiranja ideje o bratstvu i jedinstvu svih jugoslavenskih naroda, doba marksizma, radničke klase, svijest o nepostojanju granica i domovine već zamisao čitavog svijeta kao zajedničkog doma svih ljudi. U takvoj atmosferi, oslonjenoj na čvrstoj represiji, svako sitno isticanje nacionalog osjećaja i pripadnosti biva osumnjičeno i kažnjeno. Kako hrvatsko, tako i sprsko. To nije moglo dugo potrajati. Ne može se tek tako ugušiti dugo tinjajuće nezadovoljstvo nesrpskih naroda u Jugoslaviji. Korijeni vrela nacionalističkih nezadovoljstva i zahtjeva, koji su se vukli još od 1918., niti su sasječeni promjenama u odnosima između nacija u federalno uređenoj socijalističkoj Jugoslaviji, niti su usahli u lažnom okruženju jugoslavenskog jedinstva. Josip Broz Tito bio je lukav političar. Znao je da da Balkan bure baruta s mnoštvo fitilja. A najopasniji leži u Beogradu. Znao je, da nijedan od nesrpskih naroda, uključujući čak i hrvatski, nije dovoljno snažan za rušenje jugoslavenske države. Znao je jako dobro da je najbrojnija nacija ujedno i najmoćnija. I najvažnije, znao je to sve držati pod kontrolom. Ne dozvoljavajući previše ni Srbima, ni Hrvatima ni drugima, ali davajući dovoljan dio kolača da se prividno zadovolje težnje. Krajem 1960-ih raste nezadovoljstvo republika u Jugoslaviji. Razvijenije su republike (Slovenija i Hrvatska) smatrale da zaslužuju veću samostalnost i željele su ulagati svoj novac u daljnji gospodarski razvoj. Naime, većina novca iz republika se slijevala u Beograd dok je gospodarstvo u tim republikama stagniralo. Tu politiku čistih računa i samostalno raspolaganje vlastitom gospodarskom dobiti promoviralo je i novo hrvatsko republičko vodstvo, u kojemu su najznačajnije uloge imali Savka Dabčević Kučar i Miko Tripalo, koji su istodobno tražili i veću političku samostalnost na republičkoj razini. Uz njih se javljaju i hrvatski studenti iz Zagreba nezadovoljni unitarističko centralističkom jugo-srpskom politikom. Počinje Hrvatsko proljeće. Nezadovoljstvo je sve veće jer svima postaje jasno kako je u Jugoslaviji jedina ravnopravnost naroda u njenom republičkom nazivu. Srpska dominacija, nepoštenje, represija i ugnjetavanje nesrpskih naroda naroda raste sve više i više. Tito, nakon nasilnog gušenja Hrvatkog proljeća, donosi Ustav 1974. kojim je jasno odredio konfederacijske elemente Jugoslavije. Najviše primjedbi na Ustav dolazilo je iz Srbije, zbog davanja autonomije formalno njenim pokrajinama Kosovu i Vojvodini. Ono što Josip Broz očito nije znao je to da se problemi ne rješavaju na ovakav način, odgađanjem ili nuđenjenm alternativnih rješenja dok postoji samo jedno pravo, a to je u ovom slučaju pravo na samoodređenje svakog naroda. Ovo je tipičan primjer učmalog stanja u Jugoslaviji, kad se problemi i proturječja ne mogu jasno i konačno otkloniti nego se rješenje stalno odgađa, čime se odnosi sukobljenih strana zaoštravaju. Takvo je ponašanje na kraju krajeva i dovelo do raspada Jugoslavije. Memorandum SANU Memorandum srpske akademije znanosti i umjetnosti, objavljen 1986. nudi rješenje srpskog pitanja unutar SFRJ. U tom memorandumu je istaknuta egzistencijalna ugroženost Srba. Četvrtina ih se nalazi izvan matične republike, a Jugoslavija je pred raspadom. Granice Srbije nisu u skladu s etničkim sastavom i kao takve one se trebaju prekrajati. Prema memorandumu, Ustav iz 1974. je nanio mnogo štete Srbiji, zbog stvaranja autonomnih pokrajina Vojvodine i Kosova. Srbe prikazuje kao žrtve političke i gospodarske diskriminacije koju nad njima provode Hrvati i Slovenci još od vremena Drugog svjetskog rata. Srbi su ugroženi od strane drugih naroda unutar SFR Jugoslavije. Ističe se opasnost od jačanja protusrpskih snaga unutar SFR Jugoslavije (Hrvati i Albanci) i navodi se potreba za brzu i skoru akciju da se spriječi propadanje Srbije i srpskog naroda. Evo što je o memorandumu rekao Ivan Stambolić, komunist, tadašnji predsjednik Predsjedništva SRS: Tvorci Memoranduma nisu primjećivali da oni od Srbije ne vide Jugoslaviju, ili, ako hoćete da Jugoslaviju vide kao Srbiju. () Memorandum je težio homogenizaciji zemlje putem homogenizacije. To nesprpski narodi nisu mogli primiti, jer su ravnopravnost i federativno uređenje prihvatili kao jedini modus vivendi, a ne kao fasadu za svojevrsnu vazalizaciju. Uz to, kao malobrojniji, uvijek su bili izoštreno osjetljiviji na sve vidove potčinjenosti Memorandum SANU bio je ideološka osnova vojnih akcija koje će uslijediti na području bivše Jugoslavije te je imao izravan utjecaj na Slobodana Miloševića koji je ideje izložene u memorandumu pokušao provesti u djelo. https://www.youtube.com/watchtime_continue=115&v=EyxOBHFYVNo&feature=emb_logo Kritika projekta Velike Srbije Svetozar Marković (Zaječar, 21.09.1846. Trst, 10.03.1875.), bio je utjecajni srpski socijalistički mislitelj, političar i publicist druge polovice 19. stoljeća. Izdavao je Radenik, prvi socijalistički list u Srbiji i na Balkanu. Marković je bio žestoki kritičar velikosrpske politike i pionir ideje Balkanske federacije. Odbacio je povijesno pravo, to jest obnovu Dušanovog carstva, kao osnovu rješenja srpskog pitanja. Govorio je da bi pokušaj obnove ove srednjovjekovne države, koja i nije bila samo srpska i na čijem prostoru su se odigrali nepovratni povijesni procesi, učinili Srbiju na vanjskom planu osvajačkom, a na unutarnjem vojno-policijskom državom. Marković je utemeljio federalizam kao konstantu srpske ljevice, kao alternativu velikodržavnoj ideologiji zasnovanoj na povijesnom pravu. On je također odbacio klerikalnu tradiciju kao osnovu za jedinstvo srpskog naroda, i povlačio liniju razdvajanja s desnim populizmom. Svetozar Marković rođen je u Zaječaru 1846. godine. Gimnaziju je pohađao u Kragujevcu i u Beogradu, 1863. godine. U Beogradu je započeo studij tehnike, koji je kasnije nastavio u Petrogradu kao stipendist srpske vlade. U Petrogradu je bio uključen u rad ruskih revolucionarnih kružoka. Kasnije nastavlja studij u Zrichu, u Švicarskoj, gdje je počeo proučavati znanstveni socijalizam. Kao veoma mlad počinje se baviti publicistikom. Zbog članka Srpske obmane, objavljenog u novosadskoj Zastavi izgubio je stipendiju, pošto je u ovom napisu napao cijeli državni sustav Srbije, a posebno birokraciju. Ostavši bez sredstava, vratio se u Srbiju. 01.06.1871. godine pokreće Radenik, prvi socijalistički list u Srbiji i na Balkanu. U njemu su po prvi put objavljeni, u nastavcima, Marksov Građanski rat u Francuskoj i dva poglavlja iz Kapitala. Radenik izdaje dvije godine (1871.-1872.), a potom je 1873. godine u Kragujevcu izdavao list Javnost. Zbog napada na vlast, 1874. godine, osuđen je na devet mjeseci zatvora, iz kojeg je izašao teško narušenog zdravlja. Ubrzo ga je, u dvadeset devetoj godini pokosila tuberkuloza. Preminuo je 1875. g. u Trstu. Svetozar Marković je, za razliku od mislitelja marksističke tradicije, smatrao da nije nužno za svako društvo proći sve stupnjeve povijesnog razvoja. On je vjerovao da Kneževina Srbija može preskočiti kapitalizam i pravo iz pred-kapitalističkog društva razviti socijalistički oblik društvenog uređenja, zasnovan na tradicionalnim seoskim zadrugama. Kritika velikosrpske politike Svetozar Marković je u svojim djelima prvi put, i to kritički, upotrijebio izraz Velika Srbija: Čim se monarhična vlada utvrdila u zemlji, ona je odmah počela pomišljati da rasprostrani granice svoje vlasti i van Srbije ... Misao da se Bosna i Hercegovina sjedine sa Srbijom počela se širiti i u Srbiji i kod tamošnjeg naroda. To je bilo načelo politike koja je poznata pod imenom Velika Srbija. Marković je velikosrpsku politiku kneza Mihaila smatrao ništavnom, jer su protiv nje bile velike zapreke. Prva i najjača zapreka bila je neovisna Crna Gora, koja je imala iste zahtjeve na Hercegovinu, Bosnu i Staru Srbiju kao i Srbija, i koja je jasno težila stvaranju sasvim neovisne srpske države. Druga snažna zapreka bila je bosanska vlastela s njenim pravima. Marković je vjerovao kako je nemoguće dobiti Bosnu mirnim putem ukoliko se vlasteli ne garantiraju njena starinska prava, što bi značilo ostaviti bosanski narod u ropstvu. Dobiti Bosnu ratom, znači uništiti domaću aristokraciju, a kad bi se narod oslobodio od ropstva, "da li bi se ona slagala da dođe pod srpske pandure, kapetane i ostale gospodare" Marković je smatrao da opasnost poduhvata Velike Srbije leži u činjenici da srpski narod živi izmiješan s drugim narodima, bez jasno određenih zemjopisnih i etnografskih granica, tako da bi morao uzeti ulogu osvajača prema susjedima: Srpski narod se s jedne strane miješa s Bugarima, s druge s Hrvatima i s treće s Rumunjima, a dva naroda, Bugari i Hrvati, njegovi su najbliži rođaci po krvi i jeziku. Gdje su granice sjedinjenih Srba, nove srpske države To je teško ostvariti, ako se ne želimo posvađati sa svim tim narodima ... Srpski narod nema nikakvih geografskih ili etnografskih granica kojima bi bio određen kao jedna jedinstvena cjelina. Da bi se stvorila država od pet do pet i po milijuna Srba, srpski narod bi morao biti u neprijateljskom odnosu s Bugarima, Hrvatima i Rumunjima. Morao bi preuzeti ulogu osvajača, kako to Mađari danas čine. Svetozar Marković, koji se i sam zalagao za oslobođenje Srba koji žive pod osmanlijskom ili habsburškom vlašću, izričito je odbijao ulogu Kneževine Srbije kao Pijemonta Južnih Slovena i politiku teritorijalne ekspanzije Srbije, koja bi pripojila i mješovite oblasti. On je smatrao kako svaka nacija treba u svom političkom i društvenom životu biti samostalna, da ne bude potčinjena ni jednoj drugoj naciji. Marković je izričito odbacivao pozivanje na povijesna prava riječima: princip nacionalnosti odriče se svih povijesnih prava. Posebno je smatrao štetnim ujedinjenje srpskih zemalja pozivanjem na Dušanovo carstvo, jer su Srbi njegovog vremena živjeli u četiri države (Austrija, Turska, Srbija i Crna Gora) čija se povijesna prava teško mogu uskladiti. Umjesto toga, Marković predlaže stvaranje Balkanske federacije, odnosno saveza srpskog naroda s drugim balkanskim i južnoslavenskim narodima. Marković naglašava da bi nova srpska država, nastala osvajanjem, po nuždi postala vojnopolicijska i snagu bi trošila u obrani od vanjskih neprijatelja, zanemarujući vlastiti umni i kulturni razvitak. Marković ocjenjuje kako ideja Velike Srbije ide u prilog politici koja teži u zemlji utvrditi neograničenu moć dinastije Obrenović. On je ovu veliku misao smatrao izgovorom za zanemarivanje daleko važnijih unutarnjih pitanja Kneževine Srbije, upozoravajući da se revolucionarna ideja o jedinstvu srpskog naroda pretvorila u ideju štetnu po narodne interese.

Sinovi Stvoritelji grade lokalne svemire vremena i prostora i njima upravljaju. Ovi kozmički stvoritelji i vladari nose dvojno porijeklo oni utjelovljuju osobine Boga Oca i Boga Sina. Ali svaki Sin Stvoritelj varira na svoj način; svaki ima jedinstvenu prirodu kao i jedinstvenu ličnost; svaki je jedinorođenac koji po porijeklu nosi savršeni božanski ideal. Pri golemom radu na organizaciji, evoluciji i usavršavanju lokalnog svemira, ovi visoki Sinovu uvijek uživaju neosporivu podršku Oca Svih. Odnos između Sinova Stvoritelja i njihovog Rajskog Oca nosi blažena i dirljiva obilježja. Ljubav Božanstva koje djeluje u roditeljskog ulozi nesumnjivo počiva u biti ove prelijepe i gotovo božanske ljubavi koju i smrtni roditelji osjećaju prema svojoj djeci. Ovi primarni Rajski Sinovi nakon personifikacije počinju djelovati kao Mihaeli. Nakon što napuste Raj i počnu raditi na utemeljenju svojih svemira, oni primaju zvanje Sinova Stvoritelja. Nakon što prime najvišu vlast, oni postaju Glavni Mihaeli. Glavni vladar našeg svemira ponekad nosi naziv Krist Mihael. Oni zauvijek vladaju kao red Mihaela, bića koja u okvirima svoje prirode i reda nose zvanje prvorođenog Sina. Dok izvorni ili prvorođeni Mihael nikad nije prošao utjelovljenje u obličju smrtnog bića, on je sedam puta imao priliku proživjeti iskustvo duhovnog smrtnog uzlaza kroz sedam krugova Havone, uspinjući se od spoljašnjih planeta prema unutarnjim krugovima središnjeg svemira. Mihaelov red dobro poznaje veliki svemir; ni jedna grupa djece vremena i prostora ne može doživjeti bitna iskustva u kojima Mihaeli već nisu sudjelovali; oni su zbilja sudionici ne samo božanske prirode već i vaše prirode, što obuhvaća sve moguće prirode, od najviših do najnižih. Izvorni Mihael predsjedava sjednicama primarnih Rajskih Sinova na kozmičkom središtu. PORIJEKLO I PRIRODA SINOVA STVORITELJA Po susretu cjelovitosti apsolutne duhovne ideje u Vječnom Sinu sa cjelovitošću apsolutnog koncepta ličnosti u Ocu Svih, nakon što ova stvaralačka zajednica dosegne puno i konačno ostvarenje, po utemeljenju ovog apsolutnog identiteta duha i ovako beskonačnog jedinstva koncepta ličnosti, istog časa, bez najmanjeg gubitka povlastica ličnosti bilo kojeg beskonačnog Božanstva, javlja se novo i samostalno biće novog i izvornog Sina Stvoritelja, jedinorođenog Sina savršenog ideala i moćne ideje čija zajednica proizvodi ovu novu stvaralačku ličnost moći i savršenstva. Svaki Sin Stvoritelj je jedinorođeni i on jedini može biti jedinorođeni sin savršenog sjedinjenja izvornih ideja dvaju beskonačnih, vječnih i savršenih umova uvijek-postojećih Stvoritelja svemira nad svemirima. Nikad ne može postojati još jedan ovakav Sin zato što svaki Sin Stvoritelj predstavlja neograničeni, upotpunjeni i konačni izražaj i utjelovljenje svih mogućih faza svakog obilježja svake mogućnosti svake božanske stvarnosti koja se može naći, izraziti ili evoluirati tijekom cijele vječnosti iz ovih božanskih stvaralačkih potencijala čije ujedinjenje rezultira egzistencijom Sina Mihaela. Svaki Sin Stvoritelj je apsolut sjedinjenog božanskog koncepta koji tvori njegovo božansko porijeklo. Božanske prirode ovih Sinova Stvoritelja u principu u jednakoj mjeri proizlaze iz osobina njihovih dvaju rajskih roditelja. Dok svi sudjeluju u cjelovitosti božanske prirode Beskonačnog Oca kao i u stvaralačkim povlasticama Vječnog Sina, zamjetljive razlike proizlaze iz opservacije pratkičnog djelovanja Mihaelovih funkcija u svemirima. STVORITELJI LOKALNIH SVEMIRA Rajski Sinovi primarnog reda djeluju kao dizajneri, stvoritelji, graditelji i administratori svojih domena, lokalnih svemira vremena i prostora, osnovnih tvoridbenih jedinki u sastavu sedam evolucijskih svemira. Sin Stvoritelj ima dopuštenje odabrati prostorne jedinke svoje kozmičke aktivnosti, ali prije nego što mogne započeti s fizičkom organizacijom svoga svemira, on prvo mora provesti dulji period vremena na opservaciji i proučavanju nastojanja svoje starije braće u različitim svemirima njegovog supersvemira. I prije svih ovih poduzeća, Sin Mihael mora proći dugotrajnim i jedinstvenim iskustvom opservacije Raja i obrazovnog programa Havone. Nakon što Sin Stvoritelj napusti Raj kako bi započeo s pustolovinom kozmičkog stvaranja i kako bi postao starješina praktično Bog lokalnog svemira koji predstavlja predmet njegove organizacije, on po prvi put stupa u intiman kontakt s Trećim Izvorom i Središtem i dolazi u poziciju koja rezultira njegovom ovisnošću o ovom Trećem Izvoru i Središtu. Beskonačni Duh, unatoč svom prebivalištu s Ocem i Sinom na kozmičkom središtu, ostvaruje svoju sudbinu djelujući kao stvarni i djelotvorni poslužitelj svakog Sina Stvoritelja. Stoga svakog Sina Stvoritelja prati Stvaralačka Kćerka, biće koje treba postati Božanska Služiteljica, Majčinski Duh novog lokalnog svemira. Nakon što se Sin Mihael upusti u ovu pustolovinu, Rajski Izvori i Središta zauvijek oslobađaju njegove stvaralačke povlastice, dok jedina ograničenja počivaju u pred egzistencijalnim osobinama ovih Izvora i Središta, kao i određenim drugim prijašnjim moćima i prisutnostima. Među ova ograničenja nad inače svemogućim stvaralačkim povlasticama lokalnog svemira spadaju slijedeće činjenice: 1. Beskonačni Duh upravlja nad energijom-materijom. Prije stvaranja novih obličja života, bilo velikih ili malih, prethodno početku bilo kakvih preobražaja, Sin Stvoritelj prvo mora primiti suglasnost i radnu suradnju Beskonačnog Duha. 2. Vječni Sin ima kontrolu nad uzorcima i oblicima dizajna stvorenih bića. Prije nego što započne rad na stvaranju novih oblika bića ili novog dizajna stvorenja, Sin Stvoritelj prvo mora primiti odobrenje Vječnog i Izvornog Majčinskog Sina. 3. Jedino Otac Svih može dizajnirati i pokloniti ličnost. Oblici i uzorci uma predstavljaju rezultat životnih činitelja koji prethode pojavi stvorenih bića. Nakon povezivanja ovih činitelja koji zatim stvaraju živo biće (osobno ili drugo), Treći Izvor i Središte kozmički izvor umne službe svim bićima -- poklanja umno obdarenje. Kontrola nad oblicima i tipovima duha ovisi o razini njihovog ispoljenja. Na koncu konca, duhovni dizajn počiva pod kontrolom Trojstva ili pod upravom pred-Trojskih obdarenja duha Trojskih ličnosti Oca, Sina i Duha. Nakon što ovako savršen i božanski Sin primi prostornu lokaciju za izgradnju određenog svemira, nakon što se riješe rani problemi kozmičke materijalizacije i masivne ravnoteže, nakon što Sin stvori djelotvornu i funkcionalnu suradnju sa svojim parom Kćerkom Beskonačnog Duha -- Kozmički Sin stupa u vezu sa svojim Kozmičkim Duhom i ovom prilikom započinje vezu koja treba rezultirati stvaranjem nebrojenog mnoštva kozmičke djece. Vezano uz ovaj događaj, mijenja se priroda usredotočenja Rajskog Beskonačnog Duha u vidu Stvaralačkog Duha koji prima osobna obilježja Majčinskog Duha lokalnog svemira. Unatoč tome što Sinovi Stvoritelji božanski nalikuju svojim Rajskim roditeljima, oni se uzajamno bitno razlikuju; svaki je jedinstven, različit, isključiv i izvoran u prirodi i u ličnosti. I kako svi djeluju kao arhitekti i stvoritelji životnih planova u okviru svojih domena, ova raznolikost povlači raznolikost svih obličja i faza živih bića koja vuku porijeklo od Mihaela ili koja još mogu evoluirati ili biti stvorena. I ovako nastaje raznolikost među različitim redovima stvorenih bića lokalnih svemira. Nije moguće naći dva svemira kojima upravljaju ili u kojima žive međusobno jednaka bića dvojnog porijekla. U okviru svakog supersvemira postoji određena sličnost u onoj polovici obilježja koja vuku porijeklo od jednolikih Stvaralačkih Duhova; druga polovica varira, kako vuče porijeklo od uzajamno različitih Sinova Stvoritelja. Ali ovakva raznolikost ne obilježava bilo ona stvorenja koja isključivo vuku porijeklo od Stvaralačkog Duha ili uvezena bića iz središnjeg svemira ili supersvemira. Prilikom odsutnosti Sina Mihaela iz njegovog svemira, Sjajna i Jutarnja Zvijezda, prvorođeno biće ovog svemira, Gabrijel, preuzima zapovijed u lokalnom svemiru u ulozi glavnog izvršitelja. Pri svakom slučaju odsutnosti, Sin Stvoritelj predaje svojoj suradnici, Majčinskom Duhu, kontrolu nad njegovom duhovnom prisutnosti na naseljenim svjetovima i u srcima njegove smrtničke djece. I majčinski Duh lokalnog svemira nikad ne napušta svoje glavno središte, pružajući svoju nježnu brigu i duhovnu službu sve do najudaljenijih dijelova ove evolucijske domene. Osobna prisutnost Sina Stvoritelja u njegovom lokalnom svemiru nije preduvijet glatkoj upravi nad utemeljenom materijalnom tvorevinom. Ovi Sinovi slobodno mogu otići do Raja, dok njihovi svemiri nastavljaju rotirati prostorom. Oni mogu položiti svoju upravu i biti utjelovljeni kao djeca vremena; njihove domene nastavljaju rotirati oko svojih središta. Svaka materijalna organizacija ovisi o privlačnom utjecaju apsolutne gravitacije Raja i visoke kozmičke uprave koja počiva u prostornoj prisutnosti Bezuvjetnog Apsoluta. VLAST NAD LOKALNIM SVEMIROM Sin Stvoritelj prima svoju kozmičku domenu zahvaljujući dopuštenju Rajskog Trojstva i u suglasnosti s nadležnim Glavnim Duhom dotičnog supersvemira. Zahvaljujući ovim dopuštenjima, on prima naslov fizičkog vlasništva, kozmičkog zakupa. Ali Sin Mihael jedino može uzaći s ovog početnog i samoograničenog vladarskog stadija do iskustvene vrhovnosti zaslužene vlasti zahvaljujući svojim osobnim iskustvima u procesu izgradnje svemira i utjelovljenja darivanja. Sve do postignuća vlasti koju prima nakon darivanja, on vlada kao predstavnik Oca Svih. Dok Sin Stvoritelj bilo kada može odlučiti da proglasi punu vlast nad svojom osobnom tvorevinom, ali on to mudro odbija učiniti. Ako bi bilo koji Sin nezaslužno preuzeo vrhovnu vlast prethodno prolasku kroz podarenja stvorenim bićima, Rajske ličnosti bi se povukle s pozicija u okvirima njegovog lokalnog svemira. Ali ovo se nikad nije dogodilo širom cijelog stvorenog svemira vremena i prostora. Dok činjenica stvaralačke pozicije podrazumijeva cjelovitost vlasti, Mihaeli svojevoljno nastoje iskustveno zaslužiti ovu poziciju i na taj način steći punu suradnju svih Rajskih ličnosti uposlenih na administraciji lokalnog svemira. Nije poznato da je i jedan Mihael ikad učinio bilo što drugo; ali oni mogu ovako postupiti kako ovi Sinovi uistinu imaju slobodnu volju. Suverena vlast Sina Stvoritelja u lokalnom svemiru prolazi kroz sedam faza ili stadija iskustvenog ispoljenja. Ovi se stadiji javljaju u slijedećem redosljedu: 1. Početna namjesnička vlast osamljena provizorna vlast Sina Stvoritelja prije nego što njegova suradnica, Stvaralački Duh, postigne osobna obilježja. 2.Zajednička namjesnička uprava zajednička vlast Rajskog para nakon što Majčinski Kozmički Duh postigne ostvarenje ličnosti. 3.Unaprijeđena namjesnička vlast unaprijeđenje u vlasti Sina Stvoritelja tijekom epoha sedam darivanja u obličju stvorenih bića. 4. Vrhovna vlast utemeljena vlast koja slijedi po upotpunjenju sedmog darivanja. U našem Lokalnom svemiru, vrhovna vlast datira od upotpunjenja Mihaelovog darivanja na Zemlji. Ona je na snazi već oko dvije tisuće godina. 5. Sve naprednija vrhovna vlast unaprijeđenje odnosa koje nastupa po stabilizaciji većine svjetova u stadiju svjetla i života. Ovaj stadij predstavlja neostvarenu budućnost našeg lokalnog svemira. 6. Trojstvena vlast nastupa po utemeljenju cijelog lokalnog svemira u svjetlu i životu. 7. Neobznanjena vlast nepoznati odnosi budućeg kozmičkog doba. Istog časa kad prihvati namjesničku vlast nad planiranim lokalnim svemirom, Sin Mihael polaže zakletvu Trojstvu da neće preuzeti vrhovnu vlast sve dok ne prođe kroz iskustvo sedam darivanja i dok supersvemirski vladari ne priznaju ovaj događaj. Ali ako Sin Mihael ne bi bio u poziciji da dograbi ovu nezasluženu vlast, ne bi bilo smisla polagati ovu zakletvu. Čak i prethodno epohi darivanja, Sin Stvoritelj upravlja svojim domenama s gotovo vrhovnom moći, izuzev u slučaju pobune. Ograničena uprava ne bi mogla stupiti na snagu sve dok se ne potrese vlast određene domene. Uprava kozmičkog Sina Stvoritelja prethodno epohi darivanja nije ništa veća u svemiru bez pobune, nego u svemiru koji je bio pogođen pobunom; ali u prvom slučaju nije očigledno postojanje ograničenja nad upravom; ona se očituju jedino u slučaju pobune. Pri svakoj situaciji koja dovodi u pitanje, napada ili ugrožava upravu Sina Stvoritelja, on se vječno zakleo da će održati, zaštititi, obraniti i ako je to potrebno, povratiti svoju tvorevinu. Ovakve Sinove mogu napasti ili uznemiriti jedino njihova djeca i određena viša bića koja sama to budu odabrala. Točno je da viša bića koja vuku porijeklo iz domena iznad lokalnog svemira vrlo rijetko uznemiruju Sina Stvoritelja. Ali ona to mogu učiniti ako hoće. Vrlina predstavlja rezultat slobodnih odluka ličnosti; ispravnost nije automatska osobina bića slobodne volje. Dok prethodno službi darivanja Sin Stvoritelj vlada s određenim dobrovoljno prihvaćenim upravnim ograničenjima, nakon ove službe njegova vlast postaje utemeljena na vrlini osobnog iskustva stečenog u tijelu i obličju njegovih mnogostrukih stvorenja. Nakon što Stvoritelj prođe kroz sedam iskustava života među stvorenim bićima, po svršetku darivanja i nakon što se konačno utvrdi u kozmičkoj vlasti, on postaje Glavni Sin, vrhovni i neopozivi vladar. Vještina postignuća vrhovne vlasti nad lokalnim svemirom podrazumijeva slijedećih sedam iskustvenih koraka: 1. Iskustveni prodor na sedam razina stvorenog bića vještinom utjelovljenog darivanja u obličju stvorenog bića dotične razine. 2.Iskustveno posvećenje svakoj fazi sedmostruke volje Rajskog Božanstva personificiranog u Sedam Glavnih Duhova. 3.Putovanje svakim od sedam iskustava na razinama stvorenog bića istovremeno s izvršenjem jednog od sedam posvećenja volji Rajskog Božanstva. 4. Na svakoj razini života stvorenog bića, iskustveno predočenje najviših razina života stvorenog bića Rajskom Božanstvu kao i svim kozmičkim inteligencijama. 5.Na svakoj razini stvorenog bića, iskustveno otkrivenje sedmostruke volje Božanstva dotičnoj razini darivanja kao i cijelom svemiru. 6.Iskustveno ujedinjenje sedmostrukog iskustva stvorenog bića sa sedmostrukim iskustvom posvećenja otkrivenju prirode i volje Božanstva. 7.Postignuće novog i višeg odnosa s Vrhovnim Bićem. Posljedica cjelokupnosti ovog iskustvenog spoja Stvoritelja i stvorenja vodi k višim razinama supersvemirske stvarnosti Vrhovnog Boga i vremensko-prostorne vlasti Svemogućeg Boga kao i realizaciji činjenice vrhovne vlasti Rajskog Mihaela u lokalnom svemiru. Pri rješenju pitanja vlasti nad lokalnim svemirom, Sin Stvoritelj ne dokazuje samo vlastitu primjernost djelovanju na ovoj poziciji, već štoviše obznanjuje i predočuje sedmostruki stav Rajskih Božanstava. Dok se sprema spustiti u obličje i iskustvo svojih stvorenih bića, Sin Stvoritelj uveliko razmatra mjeru do koje konačno biće može razumjeti i cijeniti Očevu primarnost. Ovi primarni Rajski Sinovi na taj način istinski obznanjuju nježnu prirodu i blagonaklonu upravu istog onog Oca koji u zajednici sa Sinom i Duhom predstavlja univerzalnog kozmičkog starješinu cjelokupne moći, ličnosti i uprave širom svih kozmičkih domena. MIHAELOVA DARIVANJA Postoji sedam grupa darovanih Sinova Stvoritelja koji se dijele prema broju osobnih darivanja stvorenim bićima svojih domena. Ove grupe idu od početnog iskustva kroz pet dodatnih faza sve naprednijeg darivanja, sve do postignuća sedme i završne epizode spojenog iskustva stvorenja i Stvoritelja. Dok Avonalna darivanja uvijek rezultiraju primitkom tjelesnog obličja smrtnika, ovih sedam darivanja Sina Stvoritelja vezanih uz otkrivenje sedam primarnih izražaja volje i prirode Božanstva podrazumijevaju njegovu pojavu na sedam razina egzistencije stvorenih bića. Bez izuzetka, svi Sinovi Stvoritelji prolaze kroz ovih sedam perioda predavanja svojoj stvorenoj djeci prije nego što preuzmu utemeljenu i vrhovnu vlast nad svojim stvorenim svemirima. Premda ovih sedam darivanja variraju u različitim sektorima i svemirima, ona uvijek obujmljuju pustolovinu smrtničkog darivanja. Prilikom konačnog darivanja Sin Stvoritelj postaje član jedne od viših rasnih grupa određenog naseljenog svijeta, obično one grupe koja u sebi nosi najveće nasljeđe Adamičke loze uvezeno u cilju unaprijeđenja fizičkog statusa ovih ljudi životinjskog porijekla. Samo jednom tijekom cijelog svog sedmostrukog života u obličju darovanog Sina, Rajski Mihael postaje dijete smrtničke majke, kao što naši zapisi govore o djetetu iz Betlehema. Samo jednom, Sin Stvoritelj ima priliku da se rodi i da umre kao pripadnik najnižeg reda evolucijskih stvorenja obdarenih slobodnom voljom. Nakon svakog darivanja, Sin Stvoritelj ide Ocu s desne strane, gdje prima Očevo priznanje darivanja i upute za izvedbu slijedeće epizode kozmičke službe. Nakon sedmog i završnog darivanja, Otac Svih daje Sinu Stvoritelju vrhovnu vlast i upravu nad njegovim svemirom. Stoji zapisano da se božanski Sin posljednji put pojavio na našem planetu kao Rajski Sin Stvoritelj koji je upravo dovršio šestu fazu podarenja; nakon toga, kad je izgubio svijest na koncu utjelovljenog života na Zemlji, s pravom je rekao i mogao reći, Svršeno je i doslovno je bilo svršeno. Njegova smrt na Zemlji upotpunjuje njegov put darivanja; ona predstavlja posljednji korak pri upotpunjenju svetog obećanja Rajskog Sina Stvoritelja. I pri ostvarenju ovog iskustva, ovi Sinovi postaju vrhovni vladari svemira; oni više ne vladaju kao Očevi namjesnici, već u svoje vlastito ime, kao Kralj kraljeva i Gospodar gospodara. S određenim izuzecima koje su već spomenuta, ova sedmostruka darivanja Sinova nesumnjivo imaju vrhovna obilježja u njihovim svemirima. Što se tiče njegovog lokalnog svemira, pobjedonosni i ustoličeni Glavni Sin je ovom prilikom primio svu vlast na nebu i zemalji. Sinovi Stvoritelji, po završetku svojih utjelovljenja, primaju novi red bića oni postaju sedmostruki Glavni Sinovi. Dok se Glavni Sinovi osobno ne razlikuju od Sinova Stvoritelja, oni prolaze tako jedinstenim iskustvom podarenja da se obično smatraju zasebnim redom bića. Svaki put kad se Sin Stvoritelj udostoji proći ovim podarenjem, nastupaju stvarne i trajne promjene. Istina, darovani Sin i dalje nastavlja djelovati kao Stvoritelj, ali on pri tome dodaje svojoj prirodi iskustvo stvorenja, što ga zauvijek udaljava od božanske razine Sina Stvoritelja i što ga uzdiže na iskustvenu razinu Glavnog Sina, onog koji je u cjelosti stekao pravo na kozmičku upravu i administraciju svojih svjetova. Ovakva bića utjelovljuju sve osobine koje proizlaze iz njihovog statusa djece božanskih roditelja i obujmljuju sve što proizlazi iz usavršenog iskustva stvorenog bića. Zašto bi se čovjek žalio zbog svog niskog statusa i prinudnog evolucijskog života, kad i sami Bogovi moraju proći kroz jednako iskustvo prije nego što postanu iskustveno dostojni i sposobni cjelovito i potpuno preuzeti upravu nad svojim kozmičkim domenama! ODNOS GLAVNIH SINOVA PREMA SVEMIRU Moć Glavnih Mihaela ima neograničena svojstva zato što se temelji na iskustvenoj povezanosti s Rajskim Trojstvom i neosporive osobine zato što počiva na stvarnom iskustvu življenja u obličju stvorenog bića podvrgnutog ovoj vlasti. Priroda vlasti sedmostrukog Sina Stvoritelja ima vrhovne osobine zbog toga što: 1.Obujmljuje sedmostruko gledište Rajskog Božanstva. 2.Utjelovljuje sedmostruki stav vremensko-prostornog stvorenja. 3. Predstavlja savršeni spoj Rajskog stava i gledišta stvorenog bića. Ova iskustvena uprava ovako sveobuhvatnog božanstva Sedmostrukog Boga dostiže vrhunac u Vrhovnom Biću. I osobna vlast sedmostrukog Sina nalikuje budućoj vlasti Vrhovnog Bića koje s vremenom treba upotpuniti i do najveće moguće mjere obujmiti onu moć i vlast Rajskog Trojstva koja se ne može ispoljiti u dotičnim vremensko-prostornim granicama. S postignućem vrhovne vlasti lokalnog svemira, Sin Mihael sa sebe predaje moć i mogućnost za stvaranje novih oblika stvorenih bića tijekom trenutne kozmičke dobi. Ali to što Glavni Sin ovom prilikom gubi moć stvaranja novih redova bića ni na koji način ne remeti rad na dotjerivanju prethodno utemeljenog života ili egzistencije koja trenutno prolazi procesom stvaranja; ovaj ogromni program kozmičke evolucije nastavlja bez ikakvih prekida ili smetnji. To što Glavni Sin postiže vrhovnu vlast za sobom povlači odgovornost osobne odanosti u cilju njegovanja i služenja prethodno planirane i izgrađene tvorevine, kao i onih domena koje tek trebaju biti izgrađene i stvorene, što sve predstavlja rezultat aktivnosti dizajniranih i stvorenih bića. Dok se s vremenom može razviti gotovo beskonačna evolucija različitih bića, više se ne javljaju novi uzorci ili oblici inteligentnih stvorenih bića koja vuku porijeklo od Glavnog Sina. Ovo je prvi korak, početak, utemeljenja administracije određenog lokalnog svemira. Uzlaz sedmostrukog podarenog Sina na poziciju neopozive vlasti nad njegovim svemirom označava početak konca više epoha nesigurnosti i relativne zbrke. Nakon ovog događaja, s vremenom mora biti razobličeno sve što se nije moglo produhoviti; i tako se mora uništiti sve što nije moglo biti usklađeno s kozmičkom stvarnosti. Nakon što se iscrpe sva nastojanja beskrajne milosti i bezimenog strpljenja pri nastojanju da se zadobije odanost i predanost stvorenog bića slobodne volje, na snagu stupaju pravda i ispravnost. Ono što se ne može oporaviti milošću, s vremenom mora biti uništeno pravdom. Glavni Mihaeli imaju vrhovnu vlast u svojim lokalnim svemirima nakon što stupe na poziciju suverenih vladara. Mali broj ograničenja nad njihovom vlašću počiva na kozmičkoj pred egzistenciji određenih sila i ličnosti. U svakom drugom pogledu, Glavni Sinovi imaju vrhovnu vlast, odgovornost i administrativnu moć u svojim svemirima; oni su Stvoritelji i Bogovi, vrhovni u praktično svemu. Ne postoji veća mudrost od njihove u pogledu funkcioniranja određenog svemira. Nakon ovog uzlaza na poziciju utemeljene vlasti u okvirima lokalnog svemira, Rajski Mihael postiže punu kontrolu nad svim drugim Sinovima Boga koji djeluju u njegovoj domeni i slobodno vlada u skladu s vlastitom spoznajom potreba svoga svemira. Glavni Sin slobodno može promijeniti oblik duhovnog pravorijeka i evolucijskog usklađenja naseljenih planeta. I ovakvi Sinovi sami oblikuju i sprovode svoje planove po svim pitanjima specijalnih planetarnih potreba, a naročito svjetova gdje sami dolaze privremeno živjeti u obličju stvorenog bića, a prvenstveno svijeta završnog podarenja, planeta gdje sprovode utjelovljenje u obličju smrtnog bića. Glavni Sinovi naočigled održavaju savršenu komunikaciju sa svjetovima podarenja, ne samo sa svjetovima gdje su sami imali priliku boraviti, već i sa svim svjetovima koji primaju podarenje Arbitražnog Sina. Oni održavaju ovaj kontakt zahvaljujući svojoj duhovnoj prisutnosti, Duhu Istine, koji mogu izliti na sve ljude. Ovi Glavni Sinovi pored toga održavaju neprekidnu vezu s Vječnim Majčinskim Sinom na kozmičkom središtu. S velikim suosjećanjem, oni se spuštaju s visine, od Oca Svih, kako bi dodirnuli niska planetarna bića na domenama vremena. SUDBINA GLAVNIH MIHAELA Nitko ne može raspravljati prirode ili sudbine sedmostrukih Glavnih Vladara lokalnih svemira s konačnog ili autoritativnog gledišta, ali možemo teoretizirati o ovim pitanjima. Svaki Rajski Mihael predstavlja apsolut dvojnog božanstva koncepcije njegovog porijekla; on stoga utjelovljuje aktualne faze beskonačnosti Oca Svih i Vječnog Sina. Dok Mihaeli moraju biti djelomični u usporedbi s cjelovitom beskonačnosti, oni najvjerojatnije imaju apsolutna obilježja vezano uz onaj dio beskonačnosti koji se tiče njihovog porijekla. Po svršetku životnog podarenja stvorenim bićima i uzlazu na poziciju vrhovne kozmičke vlasti, mora nastupiti oslobođenje Mihaelovih sposobnosti konačnog djelovanja kao i pojava sposobnosti za službu koja nadilazi konačna obilježja. Vezano s ovim možemo zamijetiti da ovi Glavni Sinovi podliježu određenim zakonima koji rezultiraju ograničenjem reprodukcije novih oblika stvorenih bića koje nesumnjivo proizlazi iz njihovih nadkonačnih potencijala. Sasvim je moguće da ove neobznanjene stvaralačke moći trebaju ostati samoograničene tijekom cijelog ovog kozmičkog doba. Ali u nekom trenutku udaljene budućnosti, u svemirima dalekog prostora koji upravo prolaze procesom organizacije, vjerujemo da zajednica između sedmostrukog Glavnog Sina i Stvaralačkog Duha sedmog stadija s vremenom treba postići apsonitne razine službe praćene pojavom nove materije, značenja i vrijednosti na transcendentalnim razinama krajnjeg kozmičkog značenja. Upravo kao što se Vrhovno Božanstvo aktualizira putem iskustvene službe, tako i Sinovi Stvoritelji postižu samoostvarenje potencijala Rajske božanstvenosti koji počivaju u njihovim nepojmljivim prirodama. Krist Mihael je na Zemlji jednom prilikom rekao, Ja sam put, istina i život, te je na taj način zauvijek utabao put svim kozmičkim ličnostima koji vodi od vrhovne božanstvenosti kroz krajnju apsonitnost do vječne božanske konačnosti

I onda mislite da je cool imati visok IQ Pa zapravo cool jeste, ali zagorčava život. Vidite li ovu krivulju gore To je takozvana Bellova krivulja (izgleda kao zvono), pokazuje razdiobu inteligencije u ljudskome društvu. Da puno ne duljim, krivulja kaže sljedeće: većina ljudi su idioti. Što je divno, jer je to jedan od nužnih preduvjeta da veselo proživite život. Međutim, što ako ste zapali u onaj nesretni ekstremno desni dio ili onaj još ekstremniji gdje spada 0.1% ljudi Kakav život možete očekivati 0.1% ljudi. Razmislite malo o tome. To je toliko užasno da ćemo se ipak premjestiti malo lijevo (130+) i uzeti onih malo više od 2% ljudi. Dakle, nalazite se u razredu od 30 ljudi. Statistički tek kada spojimo dva razreda možemo očekivati jednu osobu sa takvim IQ-om. Dakle, vi ste vjerojatno jedini sa tim IQ-om, ne samo u svome razredu, nego i u susjednome. Već u startu ste jako usamljeni. Da krenemo od pojma u kojem ste najbolji. Inteligencija je mentalna karakteristika koja se sastoji od sposobnosti za učenje iz iskustva, prilagodbe na nove situacije, razumijevanja i korištenja apstraktnih pojmova, i korištenja znanja za snalaženje u novoj okolini u kojima ne pomaže stereotipno nagonsko ponašanje, a niti učenjem stečene navike, vještine i znanja. Ne pomaže nagonsko ponašanje. Dakle, one iskrene idiote koji provode dane školovanja trčeći za loptom i pokušavajući liječiti iskonske porive dokazivanjem da su alfa mužjaci, već možemo eliminirati. Njih isto nije Bog zna što previše. Međutim, činjenica je da svi u razredu ispod vas imaju manje intelektualne sposobnosti, stoga i manje razumijevanja za apstraktne pojmove, rješavanje problema, sukoba, dilema i sl. I tada nastupaju frustracije. Vi uočavate da stvari mogu funkcionirati drugačije i bolje, ali ne možete ništa jer većina to ne razumije i radi onako kako razumije neefikasno. I to ne prestaje u školi, kroz cijeli život ste prisiljeni interagirati sa mediokritetima i, štoviše, o njima vam ovisi vaša egzistencija. Imate ideje koje su bolje, ali oni ih oni ne razumiju. Vidite kad netko drži politički govor i vrši demagogiju, ali oni to ne vide. Proklinjete demokraciju. Pokušavate promijeniti stvari, ali oni vas spotiču. Pokušavate biti sretni, ali oni vam ne daju. Pokušavate živjeti.. I onda mislite da je cool imati visok IQ Pa zapravo cool jeste, ali zagorčava život. Postoji li rješenje Uvijek postoji! Okružite se sličnim ljudima, pokušajte ignorirati ostale ljude, odustanite od bilo kakve ideje da išta promijenite (oni će vas ionako shvatiti kao prijetnju, iz nekog razloga tako reagiraju kada im želite pomoći), iskorištavajte evoluciju (pristojan način da se kaže: seksajte se!), uživajte u životu i pokušajte maksimalno biti sretni. I što je najvažnije, kako je to jednom poznati pisac Douglas Adams rekao: Don't panic! Ključno dijelo o tome napisao je Charles Alan Murray američki je politolog, književnik i javni govornik. On je sa W.H. Brady Scholar iz American Enterprise Instituta, konzervativnog think tanka u Washingtonu, D.C. Murrayevo je djelo, knjiga bilo i ostalo vrlo kontroverzno zbog političke korektnosti Bellova krivulja: Inteligencija i klasna struktura u američkom životu knjiga je psihologa Richarda J. Herrnsteina i politologa Charlesa Murraya iz 1994. godine u kojoj autori tvrde da na ljudsku inteligenciju bitno utječu i naslijeđeni čimbenici i čimbenici okoliša te da je bolja prediktor mnogih osobnih ishoda, uključujući financijski prihod, uspjeh na poslu, izvanbračno rođenjei umiješanost u kriminal, nego što je to roditeljski socioekonomski status pojedinca. Oni također tvrde da se oni s visokom inteligencijom, "kognitivna elita", odvajaju od onih s prosječnom i ispodprosječnom inteligencijom, te da je ta odvojenost izvor društvene podjele unutar Sjedinjenih Država. Knjiga je bila i ostala vrlo kontroverzna, posebno tamo gdje su autori raspravljali o navodnim vezama između rase i inteligencije i sugerirali političke implikacije na temelju tih navodnih veza. Ubrzo nakon objavljivanja, mnogi su se okupili i u kritici i u obrani knjige. Kao odgovor na to napisan je niz kritičkih tekstova. Uvod Knjiga započinje uvodom koji procjenjuje povijest koncepta inteligencije od Francisa Galtona do modernih vremena. Razmatra se Spearmanovo uvođenje općeg čimbenika inteligencije i drugi rani pomaci u istraživanju inteligencije, uz razmatranje veza između testiranja inteligencije i rasne politike. Šezdesete su identificirane kao razdoblje u američkoj povijesti kada su se društveni problemi sve više pripisivali snagama izvan pojedinca. Ovaj egalitarni etos, tvrde Herrnstein i Murray, ne može se prilagoditi biološki utemeljenim individualnim razlikama. U uvodu se navodi šest pretpostavki autora za koje tvrde da su "izvan značajnog tehničkog spora": 1.Postoji takva razlika kao opći čimbenik kognitivnih sposobnosti po kojem se ljudi razlikuju. 2.Svi standardizirani testovi akademske sposobnosti ili postignuća u određenoj mjeri mjere ovaj opći čimbenik, ali IQ testovi izričito dizajnirani u tu svrhu najtočnije ga mjere. 3.Rezultati IQ-a podudaraju se u prvom stupnju, bez obzira na to što ljudi mislili kada koriste riječ inteligentan ili pametan u uobičajenom jeziku. 4.Rezultati IQ-a stabilni su, iako ne i savršeno, tijekom većeg dijela čovjekova života. 5.Ispravno primijenjeni IQ testovi nisu dokazano pristrani prema socijalnim, ekonomskim, etničkim ili rasnim skupinama. 6.Kognitivne sposobnosti su u osnovi nasljedne , očito ne manje od 40 posto i ne više od 80 posto. Na kraju uvoda, autori upozoravaju čitatelja da ne čine grešku zaključkom o pojedincima na temelju zbirnih podataka predstavljenih u knjizi. Također tvrde da je inteligencija samo jedna od mnogih vrijednih ljudskih osobina i ona čija je važnost među ljudskim vrlinama precijenjena. Dio I. Pojava kognitivne elite U prvom dijelu knjige Herrnstein i Murray opisuju kako je američko društvo transformirano u 20. stoljeću. Oni tvrde da je Amerika evoluirala iz društva u kojem je socijalno podrijetlo u velikoj mjeri određivalo nečiji socijalni status u onog u kojem su kognitivne sposobnosti vodeća odrednica statusa. Rast pohađanja koledža, učinkovitije zapošljavanje kognitivnih sposobnosti i sortiranje kognitivnih sposobnosti po selektivnim fakultetima identificirani su kao važni pokretači ove evolucije. Raspravlja se o povećanom profesionalnom sortiranju prema kognitivnim sposobnostima. Argument se iznosi, na temelju objavljenih metaanaliza, da je kognitivna sposobnost najbolji prediktor produktivnosti radnika. Herrnstein i Murray tvrde da se zbog sve većeg povrata kognitivnih sposobnosti u Americi formira kognitivna elita. Ova elita postaje sve bogatija i sve više odvojena od ostatka društva. II dio. Kognitivna sposobnost i društveno ponašanje Drugi dio opisuje kako su kognitivne sposobnosti povezane sa socijalnim ponašanjem: visoka sposobnost predviđa socijalno poželjno ponašanje, mala sposobnost nepoželjno ponašanje. Argument se iznosi da se grupne razlike u društvenim ishodima bolje objašnjavaju razlikama u inteligenciji, a ne socioekonomskim statusom, perspektiva, tvrde autori, koja je u istraživanjima zanemarena. Analize iznesene u ovom dijelu knjige rađene su na temelju podataka Nacionalnog longitudinalnog istraživanja o iskustvu mladih na tržištu rada (NLSY), studije koju je proveo Biro za statistiku rada američkog Ministarstva rada , prateći tisuće Amerikanaca počevši od 1980-ih. U analize su uključeni samo nešpanjolski bijelci kako bi se pokazalo da odnosi između kognitivnih sposobnosti i socijalnog ponašanja nisu vođeni rasom ili etničkom pripadnošću. Herrnstein i Murray tvrde da je inteligencija bolji prediktor ishoda pojedinaca od roditeljskog socioekonomskog statusa. Ovaj se argument temelji na analizama u kojima se pokazuje kako IQ rezultati pojedinaca bolje predviđaju njihove ishode kao odrasle osobe nego socioekonomski status njihovih roditelja. Takvi se rezultati izvještavaju za mnoge ishode, uključujući siromaštvo, napuštanje škole, nezaposlenost, brak, razvod, nelegitimnost, ovisnost o socijalnoj skrbi, kazneno djelo i vjerojatnost glasanja na izborima. Svi sudionici NLSY imali su test za profesionalnu spremu za oružane usluge (ASVAB), podatke od deset testova koje su imali svi koji se prijavljuju za ulazak u oružane službe. (Neki su u srednjoj školi polagali IQ test, a medijan korelacije ocjena kvalificiranog testa oružanih snaga (AFQT) i onih sa IQ testova bio je, 81). Sudionici su kasnije ocjenjivani prema socijalnim i ekonomskim ishodima. Općenito, IQ / AFQT rezultati bili su bolji prediktor životnih ishoda od pozadine socijalne klase . Slično tome, nakon statističke kontrole razlika u kvocijentu inteligencije, mnoge razlike u ishodu između rasno-etničkih skupina nestale su. Vrijednosti su postotak svake podpopulacije IQ-a, samo među nešpanskim bijelcima, koja odgovara svakom opisu. Prema Herrnstein & Murray, "Indeks vrijednosti srednje klase" trebao je "identificirati među populacijom NLSY-a, u njihovoj mladosti kad se indeks bodovao, one ljude koji se sa svojim životom slažu na načine koji odgovaraju srednjoj klasi stereotip." Da bi ocijenio "Da" na indeksu, NLSY ispitanik morao je zadovoljiti sva četiri sljedeća kriterija: Dobio barem srednjoškolsku diplomu Nikad intervjuiran dok je bio u zatvoru Još uvijek u braku sa svojim prvim supružnikom Samo muškarci: u radnoj snazi, čak i ako nisu zaposleni Samo žene: Nikad nisu rađale izvan braka Iz analize su isključeni nikad oženjeni pojedinci koji su zadovoljili sve ostale komponente indeksa i muškarci koji nisu bili u radnom odnosu 1989. ili 1990. zbog invaliditeta ili su još uvijek u školi. III dio. Nacionalni kontekst Ovaj dio knjige govori o etničkim razlikama u kognitivnim sposobnostima i socijalnom ponašanju. Herrnstein i Murray izvještavaju da Azijski Amerikanci imaju viši srednji kvocijent inteligencije od bijelih Amerikanaca, koji pak prelaze crne Amerikance. Knjiga tvrdi da crno-bijeli jaz nije posljedica pristranosti prema testu, napominjući da testovi IQ-a nemaju tendenciju premalo predvidjeti školsku ili radnu uspješnost crnaca i da je jaz veći na očigledno kulturno neutralnim ispitnim zadacima nego na kulturno opterećenijim predmeta. Autori također primjećuju da prilagođavanje socioekonomskom statusu ne uklanja crno-bijeli jaz IQ-a. Međutim, oni tvrde da se jaz smanjuje. Prema Herrnsteinu i Murrayu, velika nasljednost IQ-a unutar rasa ne mora nužno značiti da je uzrok razlika među rasama genetski. S druge strane, oni raspravljaju o nizovima dokaza koji su korišteni u prilog tezi da je crno-bijela praznina barem djelomično genetska, poput Spearmanove hipoteze . Oni također raspravljaju o mogućim ekološkim objašnjenjima jaza, poput uočenog generacijskog povećanja kvocijenta inteligencije, za što podudaraju pojam Flynnov učinak . Na kraju ove rasprave pišu: Ako je čitatelj sada uvjeren da je bilo genetsko ili okolišno objašnjenje pobijedilo, isključujući drugo, nismo učinili dovoljno dobar posao predstavljanja jedne ili druge strane. Čini nam se vrlo vjerojatnim da i geni i okolina imaju neke veze s rasnim razlikama. Kakva bi mogla biti kombinacija Odlučno smo agnostični po tom pitanju; koliko možemo utvrditi, dokazi još ne opravdavaju procjenu. Autori također ističu da bez obzira na uzroke razlika, prema ljudima se ne smije postupati drugačije. U III. Dijelu autori također ponavljaju mnoge analize iz II. Dijela, ali sada uspoređuju bijelce s crncima i latinoamerikancima u NLSY skupu podataka. Otkrivaju da se nakon kontrole nad IQ-om smanjuju mnoge razlike u socijalnim ishodima među rasama. Autori raspravljaju o mogućnosti da visok natalitet među onima s nižim kvocijentom inteligencije može vršiti pritisak na nacionalnu raspodjelu kognitivnih sposobnosti. Oni tvrde da imigracija također može imati sličan učinak. Na kraju III dijela, Herrnstein i Murray raspravljaju o odnosu IQ-a prema društvenim problemima. Koristeći NLSY podatke, oni tvrde da su socijalni problemi monotono opadajuća funkcija IQ-a, drugim riječima, kod nižih IQ rezultata učestalost socijalnih problema raste. Živjeti zajedno U ovom posljednjem poglavlju autori raspravljaju o važnosti kognitivnih sposobnosti za razumijevanje glavnih društvenih problema u Americi. Pregledavaju se dokazi za eksperimentalne pokušaje podizanja inteligencije. Autori zaključuju da trenutno ne postoji način za pojačavanje inteligencije za više od skromnog stupnja. Autori kritiziraju "niveliranje" općeg i srednjeg obrazovanja i brane obrazovanje nadarenih . Oni nude kritički pregled politika afirmativne akcije na fakultetima i radnim mjestima, tvrdeći da bi njihov cilj trebao biti jednake mogućnosti, a ne jednaki ishodi. Herrnstein i Murray nude pesimističan portret američke budućnosti. Predviđaju da će se kognitivna elita dalje izolirati od ostatka društva, dok će se kvaliteta života pogoršati za one na dnu kognitivne ljestvice. Kao protumjeru za ovu prognozu, oni nude viziju društva u kojem se prepoznaju razlike u sposobnostima i svatko može imati cijenjeno mjesto, naglašavajući ulogu lokalnih zajednica i jasna moralna pravila koja vrijede za sve. Preporuke za politike Herrnstein i Murray tvrdili su da prosječni genetski kvocijent inteligencije u Sjedinjenim Državama opada, uslijed tendencije da inteligentniji imaju manje djece od manje inteligentnih, da je generacija kraća za one koji nisu toliko inteligentni i da je veliko doseljavanje u Sjedinjene Države onih s niskom inteligencijom. Raspravljajući o mogućem budućem političkom ishodu intelektualno raslojenog društva, autori su izjavili da se "plaše da nova vrsta konzervativizma postaje dominantna ideologija bogatih - ne u socijalnoj tradiciji Edmunda Burkea ili u ekonomskoj tradiciji jednog Adama Smitha, ali "konzervativizam" u skladu s latinskoameričkim linijama, gdje biti konzervativan često znači poduzimati sve što je potrebno da bi se dvorci na brdima sačuvali od prijetnje donjih siromašnih četvrti. "Štoviše, plaše se da će sve veće blagostanje stvoriti "državu skrbnika" u "visokotehnološkoj i raskošnijoj verziji indijskog rezervata za neku značajnu manjinu nacionalnog stanovništva". Oni također predviđaju porast totalitarizma : "Teško je zamisliti da Sjedinjene Države čuvaju svoje naslijeđe individualizma, jednaka prava pred zakonom, slobodne ljude koji vode vlastiti život, nakon što se prihvati da značajan dio stanovništva mora postati stalnim štićenicima država ". Autori su preporučili uklanjanje politika socijalne skrbi za koje tvrde da potiču siromašne žene na rađanje djece.